Liturgijska čitanja: 2 Kor 1, 3-7.8b-9.12; Iv 12, 23-28

Braćo i sestre po Božjoj milosti!
I. Ima puno vrijednosti koje u sebi mogu biti zadivljujuće, ali rijetko postaju privlačne, ako nisu utjelovljene, ako nisu ostvarene nečijim životom. Sveti Franjo Saleški predivno je izrekao razliku između zapisane Božje riječi i života svetih. On kaže da je ta razlika poput razlike pjesme koja se nalazi zapisana notama na papiru i pjesme koju netko pjeva. Sveci i blaženici su življeno, ispjevano evanđelje vlastitim životom i jasan govor da je kršćanstvo radost, ponuđena svakomu čovjeku i da tu radost – bez obzira na naše slabosti i životne rane – možemo živjeti.
U raznolikosti života svetaca ono što je istinski veliko pripada Bogu. U njihovim riječima i djelima vidimo trajnost istoga Boga koji, s jedne strane, stvara svijet, udahnjuje život svakomu biću, razdvaja i objedinjuje svemirska prostranstva, ali, s druge strane, isti Bog koji prati naša slabašna nastojanja, brige i svakidašnje poslove. I ta malenost u spektru svetosti nema manji sjaj.
Svetost se očituje u velikanima duha, u krvi mučenika na pijesku starih i novih zabavišta, na podovima tamnica; u hrabrim ispovijedima pred istražiteljima i sucima; u tami neiskopanih jama i rovova… No, svetost se očituje i u blagosti i strpljivosti roditelja, u brižnosti učitelja, u marljivosti radnika, u zauzetosti liječnika, u vjernosti supružnika, u nesebičnosti mladih, u zahvalnosti djece… u jedva primjetljivoj malenosti koja živi od Božje veličine.

II. Ovdje, u Krašiću, još uvijek tako živo možemo dodirnuti one događaje iz prošlosti koji su, na iznenađenje mnogih, odredili budućnost, a izgledali su sasvim maleni i neznatni. A baš zbog njih ovamo nikada ne dolazimo ravnodušni, jer svaki korak i svaki pogled, dodir i misao može dosegnuti vrijeme Blaženikova boravka, njegova trpljenja i njegove prisutnosti. Zahvaljujući onima koji su čuvali spomen, ugrađivali ga u duše vjernika i naroda, sačuvana je i proročka snaga tih događaja. Ovdje se ne radi samo o jednome čovjeku, o iznimnome pastiru, nego o Kristu i njegovoj Crkvi, o zrnu koje donosi obilat rod u svetosti. A svaka svetost u sebi nosi obilježja vremena i prostora.
Vraćajući se nekoliko desetljeća unatrag, ova nam mjesta govore i postavljaju pitanja. Ovdje se nalaze isti nadzirani putovi i staze koji su trebale izgubiti svoje ciljeve; ovdje su ograde koje su trebale ograditi vječnost i dvorišta koja su postala šetališta, oratoriji i ispovjedaonice. Ovdje su vrata koja nije mogao bilo tko otvoriti; prozori kroz koje se naslućivala drama cijeloga naroda; sobe koje svjedoče i o uzdasima boli i o miru u Bogu; predmeti koji čuvaju ljepotu životnih susreta; krevet na kojemu je na današnji dan izgovoren zadnji neka mi bude; i ova crkva koja nam je sačuvala ono najvrjednije – neizrecivo – Blaženikovo pouzdanje, zagledanost u vječnost, pred kojom svaka zemaljska snaga uzmiče i gubi moć. I tada sve neobično postaje običnim i obično neobičnim. Takva je svetost. Ona istom svježinom može govoriti u različitim zvanjima i uvijek donosi obilat rod.

III. No, postoji zrnje koje je sijano široko; postoje prilike koje produbljuju tlo i razmiču obzorja; postoje ljudi koje je Bog izabrao i zavolio do mjere svoga trpljenja – mučenici.
Njihovo vrijeme nije samo jedno vrijeme i njihova se povijest ne mjeri jednim životom. Njihovo mjesto se ne tiče samo rođenja, službe i smrti. Oni su uvijek nositelji obilatoga roda i proročke snage. Njihovo je vrijeme i prostor euharistija. Takav je blaženi Alojzije.
I u sadašnjemu društvenom trenutku, kao Crkva čujemo proročki glas koji u protivštinama ponavlja: nemoj klonuti, jer sve što proživljavaš ima smisla. Uz jedan preduvjet – da računamo s Bogom; da on bude središte našega života. Prorok nam baš u kušnjama donosi neočekivanu riječ sigurnosti. Baš onda kada se čini da se Bog udaljio od nas i da nas ne čuje treba vidjeti po čemu smo se mi udaljili od Boga. Ako ne živimo oslonjenost na Boga i na križ Isusa Krista, ne možemo se zvati kršćanima.
Križ nas poučava da se na ovome svijetu ne može izgraditi ništa vrijedno, bez prianjanja uz istinu, po cijenu trpljenja. Križ nema smisla za one koji se pouzdaju samo u vlastitu moć, znanje i sposobnosti, kao što su to činile i čine zemaljske diktature različita podrijetla, imena i planova. Mi, kršćani, ne možemo imati drukčiji put od Kristova. Molimo da nas križ ne sablazni, nego učvrsti u vjeri da tko umire iz ljubavi – ne umire.

IV. Život i smrt blaženoga Alojzija ima proročku snagu koja se odražava i na sadašnje vrijeme. Kao mučenik nam govori da se ne dopustimo zavarati i da ne previdimo vrijednost žrtve iz ljubavi. Njega su, premda je svoj život založio za živote drugih, željeli smjestiti među zločince i njegov život obescijeniti. Poučeni time, uznemiruje nas svako nepoštivanje prihvaćanja i obrane života, od najslabijih, nerođenih, preko siromašnih i osamljenih, do onih koji su svojim životima branili Domovinu. Koliko je samo besramnosti potrebno da se našemu naraštaju, koji je proživljavao pritiješnjenost zlom rata, iznose tolike neistine koje dar ljubavi pretvaraju u ozračje krivnje. Blaženi Kardinal i Krašić svjedoči da za istinu zemlja nije uspjela stvorila zatvor; niti ljubav poniziti mržnjom.
Kao Crkva nikada ne ćemo zaboraviti one koji nepravedno trpe, a njihovo je trpljenje nova snaga i novi početak. Ali, ako kao narod obescijenimo tu žrtvu, ne treba biti prorok da bismo zaključili da takav narod ne će imati radosti ni zadovoljstva. A kada ističemo kršćanske vrijednosti, proizišle iz mudrosti križa, ne obazirimo se na pogrde, prozivanja i ismijavanja. Sveci su to prošli davno prije nas.
Zbog toga, osobito mladima, smijemo reći da se usude slijediti istinu koja im nije daleko – u njihovu je srcu i čežnjama; da upoznaju kršćanstvo kao radosnu ponudu slobode. Dužni smo im reći da ne slijede ideologije besmisla i da provjere s kojim im se motivima netko obraća i osporava Radosnu vijest. U razlučivanju će vam blaženi Alojzije dati odgovor i pokazati vrijednost ustrajnosti.

V. On je živio u doba kada se pokušalo izgraživati bolje društvo, odgajajući novoga čovjeka, ‘oslobođenoga’ Boga. Ne zavaravamo se ni danas. Nije se prestalo izgrađivati kraljevstvo čovjeka – regnum hominis, bez obzira što je svako takvo nastojanje propalo u kriku ljudskih trpljenja.
Obično se kaže da živimo u složenim vremenima. Istina je, ali – svako je vrijeme složeno. I kaže se da je vrijeme kriza. A poznajemo li neko koje to nije bilo? Ipak, dobro je vidjeti kakvo je naše vrijeme.
Svjedoci smo društvenih raslojavanja, koje ne vode brigu o cjelini. Osamostaljuju se gospodarstvo, politika, znanost, ultura, utječući jedno na drugo, a ipak bez nužne poveznice. Svjedoci smo estradiziranosti života, zahtjeva za slobodnim izborima pojedinaca, autonomije koja nužno ne računa s drugima niti s odgovornošću za dobro drugoga. Svjedoci smo čudne ‘dogme’ o pluralizmu bez kriterija, kao ključu suvremenoga organiziranja društva, do pokušaja prihvaćanja suživota oprečnih stavova, pod izgovorom da sve treba biti dopuštano. Time se otvaraju nerazvidna polja nesigurnosti, sukobljenosti, sebičnosti, od kojih trpimo na svim razinama u čudnoj kulturi bez boja i mirisa, u kulturi bez kulture.
U mučeniku Alojziju na to nalazimo odgovor u zajedništvu koje se temelji na Bogu i vječnosti; u zalaganju za kulturu pripadnosti, odgovornosti za drugoga i radosti u tuđoj radosti; za kulturu poštivanja različitosti i brige za svakoga čovjeka, građene na uporištima objavljene neprolaznosti, otklanjajući strah.

VI. U današnjemu hrvatskom i europskom kontekstu bl. Alojzije postaje paradigmom kršćanskoga humanizma o kojemu govori sadašnji papa Benedikt XVI.: „Dok se suočavamo s golemim problemima razvoja naroda, koji nas obeshrabruju i potiču na odustajanje, u pomoć nam priskače i osvješćuje nas Gospodinova riječ: ‘bez mene ne možete učiniti ništa’ (Iv 15, 5), dok nam druga njegova riječ donosi ohrabrenje: ‘ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta’ (Mt 28,20).” (Enciklika Caritas in veritate, 78)
„Najjača je snaga u službi razvoja upravo kršćanski humanizam koji oživljuje ljubav i dopušta da ga vodi istina, prihvaćajući i jednu i drugu kao trajni Božji dar… Humanizam koji isključuje Boga nehumani je humanizam.” – kaže Sveti Otac i nastavlja: „Samo nas humanizam koji je otvoren Apsolutnomu može voditi promicanju i ostvarivanju oblika društvenoga i civilnoga života – struktura, institucija, kulture i etosa – izbavljajući nas od napasti da padnemo kao uznici trenutne mode.” (Enciklika Caritas in veritate, 78)
Humanizam otvoren Bogu vodio je Blaženika da se založi za čovjeka u opasnostima, u poteškoćama, u potrebama. I zbog toga ostaje i kompasom i izazovom za hrvatsku zbilju i danas. Slobodno se može zaključiti: Reci mi kakav je tvoj stav prema kardinalu Stepincu, reći ću ti je li ti istinski stalo do hrvatskoga čovjeka i ljudskijega društva. On, dakle, ostaje osporavanim znakom, a nama i ponos i uzor i obveza. Najgore što bismo glede toga mogli učiniti jest pasti u sumnje koje dolaze od onih koji dobro poznaju istinu , a i dalje prihvaćaju biti zarobljeni lažima.

VII. Braćo i sestre, bez svetih i bez njihova svjedočanstva; bez njihove svakidašnje prisutnosti među nama, vjera je u opasnosti da bude svedena na daleku i hladnu misao. No, evanđelja su osobe i povijesti, u kojima živi i do nas dopire ljepota koja preobražava i donosi utjehu da Bog i najproturječnijim stranicama našega života može dati smisao. Važno je samo ne odbaciti križ. Samo je on razlog i ključ u životnim notama, koji melodiji umiranja i smrti mijenja tonalitet u hvalospjev života i ljubavi.
Tomu smo svjedoci ovdje u Krašiću; u spomenu na dan koji je izgledao kao završna kadenca tragedije jednoga života, unesene pustoši u duh hrvatskoga bića, a zapravo je to bio još jedan početni Božji ton nove pjesme koja se razlijegala preko Zagreba do granica zemlje; ona ista melodija koja je započela na Golgoti i postala zanosom uskrsnuća. I dok su ju drugi radosno zapjevali u našoj Domovini ju nedostatno cijenimo.
Krašić je mjesto u kojemu je živjela snaga ljudskosti i zajedništva Crkve; svjedočanstvo neustrašivosti; razlog da se ne prestane gledati Božja blizina u progonstvima tolikih svećenika i vjernika laika. Ovdje, u zatočeništvu je ostala disati sloboda savjesti, sloboda Crkve i hrvatskoga naroda.
Lišili su ga zemaljske slobode, a on je živio slobodu neba;
htjeli su mu oduzeti glas protiv nepravedne političke moći, a on je i šutnjom naviještao moć križa;
htjeli su mu zabraniti susrete s poznanicima, a on je vjerom povezao i nepoznate;
htjeli su mrakom svojih nedjela i strahom zavladati ljudima, a on je svjetlom savjesti čuvao nadu i vedrinu.
I danas na istim mjestima putovi i ceste, dvorišta i ograde, drveće i polja, ljudi i ova crkva ostavljaju nama zalog, za nova utjelovljenja Radosne vijesti. Lakše je kad znamo da svojim zagovorom nas i Domovinu prati pogled našega Pastira i ljubav Blažene Djevice Marije pod čijim je pogledom na današnji dan ušao u Očev mir.
Amen.