Božić, danja misa, 2010.

Draga braćo i sestre!
1.Kroz čitavo bogoštovlje Božića provlači se poput crvene niti tema radosti. U prvoj misi božićne liturgije, u misi bdijenja, Crkva se u zbornoj molitvi obraća Bogu: „Bože, ti nas svake godine veseliš dočekom rođendana tvoga Sina. Sada ga s radošću primamo kao Otkupitelja: daj da ga bez straha ugledamo kao Suca.” A prorok Izaija u viđenju govori izraelskom narodu: „Kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati.” Posebno je temom radosti natopljena misa polnoćka, u kojoj opet slušamo proroka Izaiju kako govori Bogu: „Ti si radost umnožio, uvećao veselje, i oni se pred tobom raduju kao što se žetvi raduju žeteoci, kao što kliču koji dijele plijen.” U evanđelju po sv. Luka odzvanjaju riječi anđela betlehemskim pastirima: „Ne bojte se! Evo javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!”
U misi zornici odjekuje pak pričesni poklič: „Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska”, kojemu se pridružuje popričesna molitva koja počinje spomenom radosti: „Gospodine, ovom službom radosno slavimo rođenje tvoga Sina…”
U danjoj misi Božića, koju upravo slavimo, čujemo opet riječi proroka Izaije kako se obraća Jeruzalemu: „Čuj, glas ti podižu stražari, zajedno se raduju, jer na svoje oči gledaju gdje se na Sion vraća Gospodin. Kličite, zajedno se radujte razvaline jeruzalemske…”
Spomenimo također da misa polnoćka počinje riječima: „Radujmo se svi u Gospodinu, a Psalam 96. pozivom: „Pjevajte Gospodinu pjesmu novu! Pjevaj Gospodinu, zemljo sva! Pjevajte Gospodinu, hvalite ime njegovo!… Raduj se, nebo, i kliči, zemljo!” Sličnom je radošću prožet i Psalam 98., koji smo molili danas nakon prvog čitanja: „Pjevate, Gospodinu, pjesmu novu, jer učini djela čudesna… Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. Sva zemljo, poklikni Gospodinu, raduj se, kliči i pjevaj!”
2.Koji je uzrok toj radosti? Iz iskustva znamo da ljudi mogu imati različite povode za radost. Student se raduje uspjehu na ispitu, gospodarstvenik dobrom poslovanju, političar uspješnom ostvarenju svoji planova, bolesnik ozdravljenju, roditelji rođenju djeteta i tako bismo mogli nabrajati bez kraja.
Je li nešto od spomenutoga ili tome sličnoga uzrok radosti kojom odiše Božić i na koju nas Crkva poziva božićnim slavljima? U biblijskim čitanjima i liturgijskim tekstovima uzrok je božićne radosti jasno naznačen. Izaija kaže: „Dijete nam se rodilo, sin nam je darovan; na plećima njegovim vlast je, i nazvan je imenom: ‘Savjetnik čudesni, Bog silni, Otac vječni, Knez mira.” Uzrok božićne radosti je, dakle, rođenje djeteta. Ali to nije obično ljudsko dijete, kako se dade naslutiti već iz upravo spomenutih riječi proroka Izaije. To je božansko dijete, koje je, kako anđeo objavljuje Josipu u snu, njegova zaručnica Marija začela po Duhu Svetomu i koje će „spasiti narod svoj od grijeha njegovih”. To je dijete Emanule, što znači S nama Bog. U njemu je Bog ušao u naše živote, u našu ljudsku povijest, postao dionikom naše sudbine, jednim od nas, da bi na taj način mogao biti sa svakim od nas. Ukratko, to je dijete „Spasitelj – Krist Gospodin”, kako anđeo objavljuje u Betlehemu pastirima, odnosno, on je Sin u kojem nam je Bog progovorio, nakon što je više puta i na više načina govorio ocima po prorocima, kako kaže pisac poslanice Hebrejima. Konačno, sv. Ivan u prologu svoga evanđelja to dijete naziva vječnom Božjom Riječi, po kojoj je sve stvoreno i koja je došla na svijet da nam obznani Oca i prosvijetli tamu grijeha te nas učini djecom Božjom. Liturgija Božića dosita ne štedi ni riječi ni naslova kako bi pokazala tko je taj čije rođenje slavimo i kojemu se raduju nebo i zemlja.
3.Iz rečenoga proizlazi da je uzrok božićne radosti poseban, što znači da i ta radost mora biti posebna, različita od svake druge ljudske radosti. Što je veće željeno ili posjedovano dobro, to je veća i radost zbog njega. U tom smislu radost koju u ljudskom srcu proizvodi Božić, tj. rođenje Sina Božjega u ljudskom obličju, a sve radi našeg vječnog spasenja, neizmjerno nadmašuje svaku drugu radost bez obzira koliko bila velika i uzvišena dobra koja ju prouzrokuju. Svaka je zemaljska radost ograničena i prolazna, kao što su ograničena i prolazna dobra koja su joj uzrokom. Samo je radost koju Bog čovjeku daruje neprolazna, jer je neprolazna Božja ljubav i Božja volja da nas spasi po svome jedinorođenom sinu Isusu Kristu. Stoga na radost koju nam Bog daje možemo primijeniti ono što je Isus rekao za mir: „Mir vam svoj ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje” (Iv 14, 27). I radost nam Bog daje, ali ne kao što nam je daje svijet, tj. ograničena zemaljska dobra. Zato nam radost koju nam Bog daje ne može oduzeti nikakav gubitak zemaljskih dobara, jer ona joj nisu uzrokom. Koliko god taj gubitak bio velik i težak, on ne može pomutiti radost koju nam daje vjera u obećanu baštinu u Bogu. To upravo kaže Isus u četvrtom blaženstvu koje glasi: „Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo plaća vaša je na nebu” (Lk 6, 22-23).
4.Draga braćo i sestre, Bog nam dariva Božić upravo radi toga da bismo se, doživjevši njegovu radost, s većom nadom i povjerenjem suočavali s tolikim poteškoćama i izazovima sadašnjeg vremena. Kao društvo proživljavamo ekonomsku, socijalnu i moralnu krizu, zbog čega nam se čini da se vrtimo u krugu iz kojega ne znamo kako izaći. Kao pojedinci pogođeni smo nezaposlenošću, malim plaćama i mirovinama, nerazumijevanjem od najbližih, osamljenošću, bolešću i tome slično. Na planetarnoj razini ne možemo biti neosjetljivi na trpljenja tolikih milijuna ljudi mučenih glađu i ratom, patnjama tolike djece koja umiru od neishranjenosti, nemaju uvjeta za školovanje te već u djetinjoj dobi moraju teško raditi da bi prehranjivala sebe i pomagala svojim obiteljima. Dodajmo tome i ekološko zagađenje, koje sve više prijeti da ovaj planet pretovari u mjesto nepogodno za bilo kakav život, pa nuklearne i druge opasnosti, koje su bremenite istim prijetnjama. Kako u takvoj situaciji, u takvom svijetu ne izgubiti svaku nadu, kako ne pasti u očaj? To se neminovno mora dogoditi ako su uporišta naše nade samo u zemaljskim dobrima i vrijednostima. Ali ako je naše uporište u Bogu, u vjeri da je on u Isusu Kristu Emanuel, tj. S nama Bog, onda nam nadu neće moći uništiti nikakve zemaljske opasnosti ni gubici. Radi toga je, braćo i sestre, potrebno da ovog Božića usred naših noći i tmina pokušamo čuti anđeoski poziv pastirima: „Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost za sav narod!”, te da zajedno s njima bez oklijevanja pođemo do betlehemskih jaslica i ondje se poklonimo onomu koji je nada svim očajnima i svjetlo svima obnevidjeloga duha. Vođeni njegovom zvijezdom sigurno ćemo naći put i izlaz iz svake osobne, društvene ili svjetske krize, ma koliko ona, ljudski gledajući, bezizlazna bila. Recimo si stoga jedni drugima: „Hajdemo dakle do Betlehema!”, što znači pomognimo jedni drugima kako bismo se svi zajedno zbiljski obratili Kristu, koji je upravo radi toga došao da bi bio naš Izbavitelj i Spasitelj. Amen.