U homiliji obraćajući se svim gledateljima i slaviteljima Uskrsa koji su ovo slavlje pratili putem stranica, Facebook i Youtube kanala Sisačke biskupije, biskup je rekao kako je svako kršćansko srce danas sretno quia resurexit sicut dixit – jer uskrsnu kako reče. „Usprkos korona virusu, usprkos potresu, usprkos izazovima i različitim problemima bilo osobnim bilo obiteljskim, bilo nacionalnim bilo svjetskim mi se danas radujemo najvećom mogućom radošću jer imamo veliki, najveći mogući razlog radosti: Krist je uskrsnuo, Krist je pobijedio smrt! I mi smo s njime uskrsnuli, naš je život dobio novu budućnost, novu do tada neviđenu mogućnost, naš je život dobio svoj puni smisao. Isusov Križ znači da se Krist nije šalio kad je rekao da je ‘Bog tako ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni’ (Iv 3,16). Božja ljubav nije bila niti je sada puko obećanje bez pokrića, već je krvlju posvjedočena. Tako su i toliki kršćanski mučenici prolijevali svoju krv iz ljubavi, željni uzvratiti Kristu vjernost za vjernost, ljubav za ljubav. Kad čovjek misli ozbiljno i kad je od riječi, tada se ne šali sa životnim stvarnostima. To je ispunjenje Isusove riječi da nema veće ljubavi od ove da tko položi svoj život za svoje prijatelje“, rekao je biskup Košić.

U nastavku biskup je rekao da kada se tako ljubi, bez računice, spremno posvjedočiti ljubav do kraja, tada se doduše ovaj zemaljski život gubi, ali se stječe onaj vječni život. „No, samo tako se može biti Isusov učenik jer on je rekao: ‘Ako tko hoće biti moj učenik, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom… tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi svoj život, taj će ga spasiti…’ Gdje pronaći život koji ne prolazi, koji nije podložan propadljivosti i nestanku? Može li to čovjek uopće na zemlji gdje sve prolazi i nestaje? Susret sa smrću, odlaskom bez povratka, grobom… tuga i suze, nijem pogled i pitanja bez odgovora. Koliko smo to puta već doživjeli, kad su nam odlazili najmiliji, naši prijatelji, poznanici, suradnici… A onda – eksplozija radosti! Uskrs! I opet se pitamo bez odgovora: je li to moguće, kako se to dogodilo, nije li to samo neka opsjena i privid? Ali ne! Isus je živ, on je među svojim učenicima, njega susreću zaplakane i uplašene žene, o njemu svjedoče anđeli, njega susreću učenici koji klonuli odlaze u Emaus, njega susreću Petar i Ivan koji trče do groba i vide da je grob prazan…. Kliknimo iz dna duše radosni: Aleluja, slavimo Gospodina“, poručio je biskup.

Propovjednik je ustvrdio i kako nam je ove godine uskraćena proslava Uskrsa na koju smo navikli, pa ipak, baš je takav Uskrs Gospodin želio ove godine za nas. „Ove okolnosti su kušnja za sve nas, ali i provjera da naše slavlje Uskrsa nije prvenstveno u izvanjskoj formi, da nam nije važnije imati nego biti, da smo zadovoljni time što je Isus za nas umro i uskrsnuo te da je to dovoljan razlog naše najveće moguće radosti. Ne možemo mu zahvaliti tako da pohrlimo u crkvu, ali mu možemo otvoriti dušu i iskreno reći da smo sretni jer nam je on darovao pravi život. A život ima više lica, među kojima je i ovo koje danas mnogi doživljavaju kao trpljenje, kao brigu i strah; mnogi iskazuju nadljudsku ljubav i skrb; mnogi su spremni dati sve kako bi pomogli onima koji su u bolnicama ili su siromašni i sami“, rekao je biskup te dodao kako je Uskrs novi početak i zato ga Crkva od davnina slavi ne samo jednom u godini, nego svake nedjelje jer Dan Gospodnji je dan Kristova uskrsnuća.

Biskup je poručio i kako je „Isus naš Gospodin, mi ga slijedimo i radujemo se njegovoj pobjedi te kako On u zemaljskim mjerilima nije uspio jer je na kraju svoga života bio je ubijen, ali njegova je osobnost bila i ostala toliko jaka i uzvišena da bi doista bilo nemoguće da je nad njim zlo pobijedilo“. „Vjera u Kristovo uskrsnuće davala je snagu kršćanima kroz povijest da se mogu suočiti s veoma rizičnim i teškim izazovima. Sveti Franjo se nije bojao gubavca kada ga je zagrlio, i taj ga je susret promijenio. Damjan de Vester se doduše zarazio na Molokaju, ali je pokazao herojsku ljubav liječeći gubavce. Sveti Alojzije Gonzaga je u Rimu dvorio zaražene i sam mlad umro. Tako slično i naš brat Bonifacije Ivan Pavletić. Sv. Majka Terezija se nije bojala zaraziti od umirućih Indijaca koji su na ulicama Kalkute ostali bez ikoga i čekali smrt. A mi? Zar ćemo se mi bojati zaraze koronavirusom i sakriti se samo čekajući da to zlo prođe? Ne, mi se borimo svim sredstvima protiv te kuge modernog doba. Nama su na raspolaganju duhovna sredstva: molitve, mise, pobožnosti i djela ljubavi. Ne umorimo se u toj borbi, ali pridružimo se i onima koji su u zdravstvu, u karitativnom radu i u brizi za potrebite, i što je najvažnije: ne izgubimo vjeru da naš uskrsnuli Spasitelj može zaustaviti zlo i ljudima podariti zdravlje i mir. Neka ovogodišnji Uskrs bude znak te novosti života, te radosti što smo povjerovali Gospodinu, tog novog početku koji ne smije biti nikada više bez Boga niti protiv Boga. Jer Krist je pobijedio, da i mi budemo s njime pobjednici“, ohrabrio je na kraju biskup sve vjernike.

Misno slavlje na orguljama je animirao povjerenik za crkvenu glazbu i župnik iz Komareva vlč. Robert Jakica.