Poštovani vjernici i svi ljudi dobre volje!
Još jednom zajedno slavimo rođendan Isusa Krista. Božić je blagdan osjećaja i ugođaja. Tih dana prepuštamo se romantičnosti: svijeće, božićno drvce, božićne pjesme, božićna jela. Božić može i treba biti takav. Dan istinski lijep, ugodan, radostan miran. Ali, zašto da samo na Božić bude tako? Nije li upravo to znak da naša racionalna tehnika, naše gospodarstvo i sav moderni napredak sa svojim probitkom i pravilima igre ipak premalo vode pravu brigu o čovjeku. Kažu i uvjeravaju nas da mora tako biti. Čudno: svijet koji je stvoren radi čovjeka, ostavlja tako malo prostora čovjeku. Božić je kritika svijeta koji nije uspio postati pravi dom za čovjeka.
Već na prijelazu iz starog svijeta u kršćansko ozračje, navirala su pitanja: na čemu počiva naš život? Na čemu se temelji naša budućnost? Tko je našem svijetu istinski oslonac? Tko određuje našu budućnost? Odgovor na ova i sličan pitanja skloni smo izbjegavati tako dugo dok sve teče normalno. Slaveći Božić, ipak se ne možemo oteti dojmu da živimo u svijetu tjeskobe, svijetu koji je razapet između čežnje i boli, i da s pravom slavimo blagdan rođenja Čovjeka koji je iz ovoga svijeta, ali zastupa nebesko.
Novorođenče u Betlehemu najavljuje “novo nebo i novu zemlju”, zajednički život u kojemu maleni neće biti zapostavljeni, a veliki povlašteni. To bi trebao biti i naš put u budućnost. Naime, čovjek nije stvoren samo za sadašnjost i ne smije biti u nju zatvoren, nego je usmjeren na budućnost. Pitanja o budućnosti odnose se na strahove i nadanjâ, iščekivanja i razočaranja, žalosti i radosti. Pitanja o budućnosti odnose se napose na Boga, čovjeka i svijet. Ona su središnje ljudske teme.
Božić je u svakom slučaju poseban blagdan. On svojim zračenjem nadilazi granice Crkve. Slave ga često i oni koji nisu kršćani. I mnogi su kršćani izgubili svaki dodir s kršćanstvom, s Crkvom u kojoj su kršteni – rado slave Božić. Ni jedan drugi kršćanski blagdan nije toliko privlačan i popularan, nije toliko međureligijski i sekularan kao Božić. Božić ima humani karakter, ali ne samo to. Božić nam šalje jasnu poruku. Iznad betlehemske staje zasja zvijezda: Marija, Josip i pastiri, jednostavni ljudi koji su siromašni i takvi ostaju, doživješe nadu i povjerenje. Danas znademo da je ta betlehemska nada bila opravdana. Životni put djeteta iz Betlehema postao je svim ljudima dobre volje, put otkupljenja i oslobođenja. Kratko zasvijetljena nada nije bila iluzija nego stvarnost. Nada je to, kako za pojedinca, tako i za obitelj, tu temeljnu stanicu društva i Crkve. Sam Krist se je htio roditi i odrasti u obitelji, on ju je posvetio da bude mjesto ljubavi i života.
Braćo i sestre, o Božiću slavimo tu nadu, pojavak tog Svjetla, koje nam povjeri sjaj u duši iako samo u životu često izloženi tami. Da li je ta tama teška bolest, nezaposlenost ili dugovi koji nas pritištu, svađe i nesporazumi u obitelji, ili izloženost progonima, nemirima i ratnima razaranjima u našem svijetu, ipak imamo razlog “nadati se protiv svake nade”. I dobro je da barem na nekoliko sati ovih božićnih dana zapalimo svjetlo koja nas podsjećaju na događaj iz Betlehema prije dvije tisuće godina: “narod koji je tmini hodio svjetlost vidje veliku” (usp. Iz 9,1). I nama je ta nada obećana, naime, naše je uporište. Onaj koji je Svjetlo i Mir iz Betlehema. “Dijete nam se rodilo, Sin nam je darovan”, on pobjednik nad smrću i tamom.
Neka vam je, braćo i sestre, osobnim mirom i radošću te obiteljskim skladom u ljubavi – blagoslovljen ovogodišnji Božić, a novom vjerom i nadom ispunjena nova 2011. godina!

Poreč, Božić 2010.

+ Ivan, biskup