Evanđeoski ulomak ove nedjelje donio je  prvi dio Isusove velikosvećeničke molitve izgovorene u Dvorani posljednje večere, neposredno prije njegove muke, smrti i uskrsnuća, kojima će izvršiti svoju svećeničku ulogu, dajući sebe i svoj život kao svećenik i kao žrtva za naše spasenje, objasnio je u uvodu propovijedi biskup Uzinić. Ta molitva se u liturgiji čita na sedmu vazmenu nedjelju kroz tri godine.  Isus u prvom dijelu te molitve moli za sebe, da ga Otac proslavi, u drugom dijelu moli za svoje učenike, oni koji su s njim, a u trećem moli za one koji će na njihovu riječ u njega povjerovati. Nedjeljno evanđelje ove godine je donijelo prvi dio i početak drugog dijela.

Isus je inače molio. Molitva je sastavni dio njegova života. Vrlo vjerojatno je kroz molitvu otkrivao svoje poslanje i stavljao se uvijek ponovno na raspolaganje Ocu i njegovom poslanju, onom zbog čega je došao. Uglavnom je te molitve molio na osami. Vrlo vjerojatno su to bile molitve srcem, mistično sjedinjenje s Ocem, kazao je biskup o Isusovoj molitvi.  

Dodao je tome kako je Isus rijetko molio naglas i da to drugi čuju. „Ova molitva, koju smo počeli danas slušati, je ona koju on govori naglas, želi da je drugi čuju. Želi da čuju da on moli za sebe, za njih, za sve. Nije to bez razloga. Jer svojim načinom na koji moli, osim što nam prenosi određene tajne svog života s Ocem, i nas želi uključiti u taj odnos i nas želi potaknuti da budemo ljudi molitve.“

I zajednica Isusovih učenika nakon njegova uzašašća, koja se okupila u Dvorani posljednje večere u kojoj je Isus molio ovu molitvu, ponaša se na taj način. Tu su i oni zajedno s Marijom i ženama molili. Crkva se tu povezuje s Uskrslim koji je kod Oca i s njim povezuje i moli za onaj dar koji je obećao, dar Duha Svetoga. To nam govori da i mi trebamo moliti, poručio  je dubrovački biskup. Ova nedjelja posebno na to poziva, a na temelju liturgijskih čitanja dubrovački biskup izdvojio je tri naglaska zbog kojih bi kršćani trebali moliti.  

Prvi razlog je da i mi, kao Isus, možemo u molitvi otkrivati Boga onakvog kakav on doista jest, kakvog ga nam je objavio Isus, kazao je biskup i nastavio: „U molitvi i kroz molitvu možemo otkriti da nas Bog ljubi i ne želi nam ništa uskratiti. U molitvi i kroz molitvu, koja je uvijek biblijska što znači da razmišljamo o Isusu i onom što je on činio, otkrivamo i vrhunac te Božje ljubavi a to proslava Isusa na križu. Tu proslavu je Otac potvrdio uskrisivši Isusa i pridruživši ga svojoj vječnoj slavi.“ Toga se osobito treba biti svjestan u svakoj euharistiji, koja je spomen čin Isusovog pashalnog otajstva, muke, smrti i uskrsnuća, najizvrsniji način, vrhunac i izvor cjelokupnog kršćanskog života i uzor svakoj drugoj molitvi.  „Euharistija nas povezuje s Bogom i uvijek nam Boga ponovno otkriva onakvog kakav on jest“, dodao je biskup, „a ne onakvog kakvog bismo mi mogli zamisliti, osobito kakvog zamišljamo kad nismo povezani s Bogom u molitvi.“ 

Drugi razlog je međusobna povezanost. Osim povezanosti s Bogom tu je i naša međusobna povezanost koje nije samo fizička nego je i puno šira, rekao je biskup te objasnio svu mrežu te molitvene povezanosti. 

Molitva povezuje nas zemaljsku Crkvu s različitim službenicima i znakovima Crkve ovog trenutka. Svaka misa je naša povezanost s papom, svaka misa u biskupiji povezuje s biskupom, mi smo međusobno povezanosti jer smo tu zajedno ali smo povezani i s onima koji nisu mogli biti ovdje, i to ne samo putem izravnih prijenosa nego smo molitveno povezani s onima koji su stari, bolesni, nemoćni, potrebni, koji nisu mogli doći, koji su se izgubili… „Dakle, uključeni smo u molitvi s cijelom Crkvom i s cijelim svijetom. A vidjet ćemo, na kraju ovih naših molitva, da trebamo biti u euharistiji i molitvi povezani i sa svom stvorenom stvarnošću.“ 

Biskup je nadalje objasnio kako smo u molitvi povezani i s nebeskom Crkvom. Povezani smo s Marijom, apostolima zato nakon pretvorbe u euharistiji molimo zagovor Marije, svetaca, apostola… Tu nebesku Crkvu molimo da nas zagovara i istovremeno od nje učimo kako živjeti. Povezani smo – zato molimo i za naše pokojne – i s onom Crkvom koja se nalazi u čistilištu i koja se nije još uspjela u potpunosti pročistiti za susret s Gospodinom, ali je potrebna naše molitve i zato za njih  molimo. Istovremeno ta trpeća Crkva moli za nas, hodočasničku Crkvu. Sve je to ono s čime nas povezuje misa i svaka molitva, ustvrdio je biskup. 

Treći razlog zašto je potrebno trajno moliti su i teški trenuci osobnog života ili zajednica kojima pripadamo, kazao je dubrovački biskup. „U teškim trenucima – a treba moliti u svim trenucima – smo osjetljiviji pa možemo lakše produbiti svoju povezanost s Isusom i Ocem po Duhu Svetom i staviti se, kao što je Isus činio, na raspolaganje Božjoj volji“, objasnio je, dodavši kako ova velikosvećenička molitva koju ove nedjelje nudi evanđelje je bila u najtežem trenutku Isusova života. Drugi evanđelisti su je stavili u Maslinski vrt, kad je Isus govorio da ga mimoiđe taj kalež ali neka ne bude njegova nego Očeva volja. 

„Takva nam molitva, parafraziram ulomak iz Prve poslanice sv. Petra iz koje smo i ove nedjelje pročitali ulomak kao drugo čitanje, pomaže biti zajedničari Kristovih patnja i kad nas pogrđuju. Ona nam pomaže razumjeti da je bolje trpjeti kao kršćani, nego li biti ubojice, ili kradljivci, ili zločinci, ili nametljivci. Bez molitve se to ne može ni razumjeti niti živjeti.“ 

Molitva u Isusovu životu nije bila nešto usputno, naglasio je biskup Uzinić, podsjetivši da se Isus povlačio na molitvu u osamu. „Ona je  oblikovala njegov život. Kroz molitvu je Isus postupno otkrivao svoje poslanje i doveo ga do kraja. Proslavio je Oca i Otac se proslavio u njemu. I njega je Otac proslavio. Prva zajednica Isusovih učenika, ona koja je bila svjedok uskrsnuća a okupljena je u molitvi, nije molitvu smatrala kao nešto što je tek usputno. Kaže Luka da su bili postojani u molitvi. Ta riječ postojani govori o ustrajnosti, dubini. Zato su mogli primiti Duha Svetoga koji je preobrazio njihove živote.“ 

„Neka ni nama molitva ne bude nešto usputno“, poručio je dubrovački biskup vjernicima. „Tek tad će ona doista moći oblikovati naš život. I moći će nam pomoći da, zagledani u Isusa i njegov primjer, i povezani s cijelom Crkvom, onom nebeskom, onom trpećom u čistilištu i onom hodočasničkom, otkrivamo svoje poslanje. A Bog sa svakim od nas ima poslanje. Kao što ga ima s Crkvom u cjelini. I da onda to poslanje, u molitvi i uz pomoć molitve, osobito euharistije, dovedemo ga do kraja, do proslave Isusa. I Oca. A onda i do svoje proslave u njima.“ 

Nakon euharistijskog dijela, uz pjevanje himna „Dođi, Duše Presveti“ u devetnici svetkovine Duhova, misno slavlje Sedme vazmene nedjelje je privedeno završetku. Biskupu je tijekom mise asistirao đakon don Tomislav Sikavica, a liturgijsko pjevanje predvodio je Mješoviti katedralni zbor pod vodstvom Maje Marušić. Vjernici koji su sudjelovali na slavlju u katedrali su se pridržavali svih epidemioloških mjera za misna slavlja s narodom, a oni vjernici koji su putem interneta ili Libertas televizije duhovno sudjelovali mogli su se duhovno pričestiti.