Dragi župniče,
draga braćo svećenici,
drage sestre redovnice,
dragi župljani ove župe – Jubilarke
cijenjeni prijatelji Boga i čovjeka,

1. Od svjetski poznatog umjetnika – kipara Ivana Meštrovića, potječu ove riječi – prikladne za naše današnje promišljanje o sadržaju ovog jedinstvenog dvostrukog slavlja: velikog stogodišnjeg jubileja ove župe i najveće svetkovine najdičnijeg člana ljudskog roda – Presvete Djevice i Bogorodice Marije – svetkovine Njezina uznesenja na Nebo.

Evo tih riječi:

„Naša zemlja sačuvala je uspomene naše, a Gospa naša lozu našu! Njima zahvaljujmo“!

S vama zajedno želim sada glasno razmišljati:

– najprije o vama;

– o ovom vašem rodnom kraju, o vašoj prošlosti, o vašim uspomenama i povijesti vaših korijena;

– o povijesti Kristove Crkve na području vaše župe i cijelog ovog pitomog i od Boga blagoslovljenog – a od Sotone često ugroženog kraja;

– a zatim o jedinstvenoj veličini i ulozi posebne izabranice i suradnice Boga Stvoritelja i Ljubitelja cijelog ljudskog roda – Presvete i Bezgrešne Djevice i Bogorodice Marije, naše dragocjene i moćne nebeske Majke i Zagovornice!

2. Svečano obilježavanje STOTE obljetnice Vaše župe, vašeg župnog zajedništva – jeste jedan vidljivi znak vaše žive vjere, vaše vitalnosti, vaše nade s obzirom na budućnost – ne samo vas osobno i vaših obitelji – tamo gdje se sada momentalno nalazi većina od vas, ovdašnjih prognanih župljana – nego i za budućnost ovdašnjih župljana, sadašnjih i budućih.

U ovoj osobitoj, povijesnoj situaciji, u kojoj se nalazite vi, i mnogi drugi, koji imaju na području ove župe svoje duboke korijene, gdje su rođeni vaši roditelji i vaši preci, svi ste vi pozvani kao Kristovi vjernici i suradnici da budete vjerodostojni, istiniti, pozitivni, konstruktivni!

To podrazumijeva potrebu vašeg dodatnog angažmana, zalaganja – najprije:

– oko vašeg pomirenja s vama samima, s vašim identitetom, s vašom prošlošću, s vašim uspomenama; s vašom očevinom i djedovinom ; s grobovima vaših predaka znanim – na drevnom groblju Gradina ili neznanim – na nekim drugim mjestima;

– oko pomirenja našeg međuljudskog – kao župljana, rodbine i rođaka; pomirenja sa drugim susjedima u selima vaše župe i u cijelom ovom kraju.

Na to Vas poziva Vaš božanski Učitelj i Spasitelj Isus Krist i Njegovo sveto Evanđelje, koje su vam Kristovi svećenici, vaši duhovni pastiri naviještali, tijekom prošlih desetljeća, i moraju uvijek naviještati.

Taj Kristov poziv je poziv na istinsko izmirenje i život u iskrenom, pravom miru. Taj mir ne nudi nikakav mirovni sporazum, napravljen prema prohtjevu i raspoloženju nekih utjecajnih ljudi – nerijetko iz nekih njihovih svakodnevnih i kratkotrajnih interesa; nego ga daje sam Krist, Spasitelj naš, Spasitelj svih ljudi, svih naroda i cijelog svijeta!

Zar nije On sam rekao: „ Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Ja vam ga ne dajem kakav svijet daje. Neka se (stoga) ne uznemiruje i ne plaši vaše srce“! (Iv 14, 27).

3. Ovaj vaš veliki jubilej, ova vaša „okrugla“ godišnjica od jednog stoljeća vašeg župnog zajedništva, i sve ovo, što ste – osobito u zadnje vrijeme – lijepo i korisno poduzeli za vaše duhovno dobro i za ojačanje vaše kršćanske vjere i nade, trebalo bi biti početak jednog novog životnog poleta i obnove vaših ovdašnjih zapuštenih domova, vaših ovdašnjih imanja, vaše očevine, vaše baštine.

Na to se treba gledati s optimizmom, sa razboritošću, sa smirenošću i s radošću.

I sama riječ „ Jubilej“ – govori o radosti; o unutarnjoj, duševnoj i duhovnoj radosti, ali i o radosti koja se i na vanjski način očituje. Ta radost je opravdana. I mi se danas radujemo i trebamo se radovati, jer znademo da smo – kao kršćani – osobiti Božji miljenici; što smo Kristovom žrtvom na križu spašeni ne od neke vremenite, kratkotrajne nesreće i tjelesne nevolje, nego od vječne propasti!

Kao takvi, mi se radujemo i jedni drugima; radujemo se što smo međusobno povezani zagarantiranom nam, trajnom Božjom utješnom nazočnošću. A Bog je Gospodar i naših života i našeg zajedništva, i naših jubileja – osobnih i zajedničkih – i povijesti našeg naroda; povijesti svih naroda na zemlji, dakako i povijesti Kristove Crkve.

4. Svaki jubilej u povijesti Crkve, u povijesti jedne crkvene zajednice – biskupije, župe, redovničke zajednice , crkve – održaje se zahvaljujući svetoj Božjoj providnosti.

To vrijedi i za ovaj naš Jubilej!

S tim osvjedočenjem mi sebi danas posvješćujemo, dozivamo u pamet, da smo dužni zahvaljivati Božjoj dobroti i milosrđu što smo doživjeli ovu radost.

Dužni smo također, na temelju znanja i mogućih novih saznanja o događajima iz prošlosti Crkve – one davnašnje i ove bliže tijekom prošlog stoljeća – razmisliti o svojoj odgovornosti za budućnost te iste Crkve na području ove župe idućih godina, desetljeća, odn. – idućeg stoljeća njezinog postojanja.

U dvadeset stoljeća dugoj povijesti Crkve – staro i novo, prošlo i buduće – vrlo često su međusobno bili povezani.

Ne treba to nikoga čuditi! Jer Isus Krist, kao jedinstveni, univerzalni Spasitelj svih ljudi, svih naroda i generacija, „isti je i jučer i danas i zauvijek“. (Hebr 13,8). I njegove riječi, njegova Radosna Vijest – Evanđelje – namijenjeni su svim vremenima, svim ljudima, svim generacijama. Tako će ostati dok je svijeta i vijeka! Sam je Isus to ustvrdio, kad je rekao: „ Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje doista neće proći“! (Mk 13,13).

Crkva Kristova ima posvuda neizostavnu zadaću propovijedati te Isusove riječi spasenja čovjeka, narodā i cijelog ljudskog roda, bilo joj za to zgodno, pogodno ili nezgodno, nepogodno vrijeme (usp. 2Tim 4,2).

Imala ju je ona i tijekom svoje duge povijesti i u ovom kraju! Ima tu zadaću Crkva i danas!

Prisjetimo se – barem ukratko – Kristove otkupiteljske nazočnosti po njegovoj Crkvi i u ovom kraju – i na području ove današnje vaše župe – Jubilarke!

5. Svima vama, koji svoje korijene vučete iz ovog kraja, poznato je, da je Dolina bila – kao nijedno drugo mjesto i bližoj i daljoj okolini – naseljena još u prapovijesti – nekoliko tisuća godina prije Kista!

Tragove kršćanstva u ovim krajevima, tj. u današnjem Lijevča polju – nalazimo već iz ranih kršćanskih stoljeća, iz 5. i 6. st., još prije dolaska Hrvata u ove krajeve u 6. i 7. st.

Osnivanjem zagrebačke biskupije koncem 11. stoljeća – 1093. god. – i ovi krajevi – tadašnje Gornje Panonije, ulaze u njezin sastav i pod njezinu jurizdikciju i ostaju tijekom daljnih skoro 600 godina. Tijekom Srednjeg vijeka ovdje su zabilježene brojne crkve i župe te veći broj samostana raznih redova.

Osvajanjem ovih krajeva od strane Osmanlija, tijekom 16.stoljeća, dramatično se smanjuje broj katolika. Nestaju brojne ovdašnje župe i svi samostani. Ipak, ostaju katolici u ovom kraju. Oni crkveno pripadaju u 17. st. (1675.) tadašnjoj župi Orubice. Osim Orubice tada su bile župe još i u Gradišci, Lišnji kod Prnjavora i u Livaču.

Župa Orubica nestaje poslije tzv. Bečkih ratova ( 1683. – 1699.) kao i veliki broj drugih – u bližoj i daljoj okolini: od Dubice na zapadu do Bijeljine na istoku.

Došlo je tada do krupnih promjena u sastavu ovdašnjeg stanovništva. Ostalo je samo mali broj dotadašnjeg inače brojnog – etnički hrvatskog, a vjerski katoličkog stanovništva. Turci su bili primorani na ovdašnje opustjele posjede i imanja naseliti novo stanovništvo. Povijesni izvori i građa govore o naseljavanju najprije pravoslavnih kolonista iz tadašnjeg Smederevskog sandžaka, a kasnije su stizali doseljenici iz drugih krajeva tadašnjeg prostranog turskog carstva.

Domaćeg, preostalog katoličkog stanovništva je bilo ovdje u Dolini, zatim u Mačkovcu, Kočićevu, Jurjevici i Livaču.

Crkveno su svi oni tada pripadali prostranoj župi Ivanjska.

Pod kraj turske vladavine, u drugoj polovini 19. st. imamo podatke o broju katoličkih obitelji i u broju članova u tim obiteljima – u Gornjoj i Donjoj Ljubiji te u Mačkovcu. Ta su sela tada pripadala župi Gradiška, koja je kao mjesna kapelanija odvojena od župe Ivanjska 1838., a od 1872. je samostalna župa.

Skoro pedeset godina kasnije 1920. – kako nam je poznato – odvajanjem od župe B. Gradiška, tadašnji banjolučki biskup Jozo Garić osniva župu Dolinu. Njoj pripadaju sela – redoslijedom po tamošnjem broju župljana; Donja i Gornja Dolina, Novo Selo, Orubica, Bardača i Proševica. Imala je tada 1500 župljana.

Godine 1935. je na području župe bilo 1712 župljana katolika a 1939. – 1993 katolika. Dvadeset godina kasnije – godine 1960. je bilo 1481! To je i zbog gorke i dramatične činjenice da je blizu 300 župljana tijekom Drugog svjetskog rata i poraća izgubilo živote!

Ova je župa – kao svoju prvu župnu crkvu i župni stan imala preuređenu bivšu – gostionu.

Imala je drveni zvonik. Tijekom kasnijih desetljeća, ona je dva put nadograđivana. Izgrađen je i zidani zvonik početkom 60-tih godina prošlog stoljeća za vrijeme župnika vlč. Tvrtka Tadića.

Sadašnju crkvu sagradio je vaš župnik mons. Kazimir Višaticki, koji je svoj život mučenički završio kao župnik i dekan gradiški.

Osim ove dvojice spomenutih župnika još su dvanaestorica župnika do prije 25. god. upravljala ovom župom. I od tada, uslijed dramatičnog nasilnog iseljavanja župljana pastoralnu i svu drugu potrebnu brigu vode župnici iz susjedne župe Gradiška.

Ovo su bili nabrojani samo neki glavni povijesni podaci o dramatičnoj, burnoj ali za cijelo plodnoj nazočnosti Katoličke Crkve na prostoru ove vaše župe i ovog kraja!

6. Samo kod Boga, u knjizi vječnosti, upisani su oni bezbrojni duhovni plodovi koje su članovi Crkve – vaši preci i brojni drugi Kristovi vjernici, ubirali s ovdašnje blagoslovljene njive Gospodnje – surađujući svakodnevno s Kristom Spasiteljem – bilo u slavlju svetih misa, u slavlju drugih svetih sakramenata; u obavljanju brojnih pobožnosti, u izgovaranju tolikih molitava, u brojnim postovima i u podnošenju žrtava raznih vrsta.

Iz generacije u generaciju roditelji su ovdje svoju djecu koju im je podario Bog Stvoritelj odgajali da budu pravi ljudi i pravi kršćani. U tome su vam tijekom ovih stotinu godina pomagali i vaši župnici iz ove župe i iz prekosavske župe Mačkovac, a tijekom ovog poratnog vremena župnici iz susjedne župe u Gradišci. Vama je svima poznato da su čak četvorica od župnika ove župe tijekom zadnjeg rata i u poraću smrtno stradala. A svi su župnici i upravitelji župe dijelili s vama ovdašnjim župljanima dobro i zlo. Zajedno s vama su se oslanjali na Isusa Krista, najvećeg patnika i najvećeg mirotvorca i najuspješnijeg Pomoćnika u nevolji.

Vjera u Krista, kao neuništivog Dobrog Pastira njegove Crkve jačala je i krijepila vašu nadu, da i iza najcrnjih oblaka na obzorju vašeg života , sija blago i toplo Sunce Božjeg milosrđa i ljubavi; da i najveći vodostaj mutne vode povijesnih zbivanja i uništavanja splasne i život se ponovno može početi obnavljati. Život je jači od smrti, nada je sigurna pobjednica nad beznađem, Bog je jači od Sotone! On je Gospodar i vremena i vječnosti! Tako utemeljeno tvrdi i Kristova Crkva kroz sva dosadašnja burna, dramatična stoljeća svoje povijesti – u drugim krajevima naše zemlje i svijeta pa tako i u ovom kraju!

Tu činjenicu trebamo sebi dobro posvijestiti svi mi koji danas vjernički, kršćanski obilježavamo stogodišnji jubilej organiziranog crkvenog djelovanja ove župe.

7. Na to nas određeno potiče i radosno slavljenje današnje svetkovine Uznesenje Blažene Djevice Marije na Nebo!

Podsjetimo se sada na sadržaj ove – svima nama – tako drage Gospine svetkovine!

Kristova Crkva ne posjeduje ni u knjigama Svetog Pisma niti u svojoj dugostoljetnoj predaji – jedno izvješće o smrti Marijinoj. O tome ona ne zna nikakve pojedinosti. Ali, ona zna u svojoj vjeri da je Marija, kao Majka Spasitelja svijeta Isusa Krista, najsavršeniji plod njegova otkupiteljskog djela.

Zato Crkva također zna i tvrdi da zna kako je Marija morala postići dovršenje, potpuno ispunjenje svoga života kod samog Presvetog Trojstva – Boga Oca, Boga Sina i Boga Duha Svetoga!

Crkva je sebi mogla uzeti vremena i sva tolika duga stoljeća svoje povijesti, da bi razmatrala o završetku Gospinog zemaljskog života i njenom prelasku u vječnost, odnosno njenom uznesenju tijelom i dušom u Nebo, kako bi tek u prošlom stoljeću svoju vjeru u tu istinu o Marijinom uznesenju na Nebo i konačno svečano proglasila kao obaveznu za vjerovanje svakom svome članu. To je uradio nasljednik apostolskog prvaka sv. Petra, sluga Božji papa Pio XI. 1. studenog 1950. godine proglasivši osvjedočenje – vjeru katolika tj. kao obavezujuću istinu katoličke vjere ovim riječima:

„ Mi obznanjujemo, proglašujemo i određujemo kao od Boga objavljenu dogmu (istinu što se mora vjerovati) da Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnoga grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života bila je dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina uzvišena kao kraljica svemira, da bude što sličnija svojemu Sinu, gospodaru i pobjedniku nad grijehom i smrću“.

Katekizam Katoličke Crkve tvrdi: „ Uznesenje Blažene Djevice posebno je sudioništvo u uskrsnuću njezina Sina i anticipacija

(tj. predosjećaj) uskrsnuća drugih kršćana: (citirajući zatim i riječi iz Bizantske (pravoslavne) liturgije na svetkovinu Usnuća Bogorodičina – Veliku Gospu): „ U porodu si Bogorodice, sačuvala djevičanstvo, a po smrti nisi ostavila svijet. Preselila si se k životu, jer si Majka Života, i svojim molitvama izbavljaš od smrti naše duše“. (br. 966).

Drugi Vatikanski koncil je jasno istakao trajnu majčinsku i zagovorničku ulogu Majke Isusove ovim riječima:

„ Materinskom ljubavlju (Marija) se brine za braću svoga Sina

(tj. nas) koji još putuju i nalaze se u pogiblima i tjeskobama, dok ne budu dovedeni u sretnu domovinu (tj. u Nebo)“. Zato se Blažena Djevica Marija u Crkvi zaziva imenima Odvjetnica, Pomoćnica, Pomagačica, Posrednica“. (LG 62).

Sažeto rečeno: Današnja svetkovina Marijina uznesenja na Nebo je drugi kraj jednog velikog spasonosnog Božjeg luka koji započinje s Bezgrješnim začećem Marijinim. Bog Stvoritelj je posebno – direktno zahvatio u njezin život – i prije njenog rođenja i nakon njene smrti, odnosno njezinog završetka života na zemlji.

8. Danas mi, zajedno sa svim drugim članovima Katoličke Crkve radosno slavimo svetkovinu Marijinog određenja za puninu vječnog blaženstva, za proslavljanje njene bezgrješne duše i njezinog djevičanskog tijela, njene savršene sličnosti s njenim uskrslim Gospodinom. Ova svetkovina stavlja pred oči Crkve i cijelog čovječanstva jednu sliku i jedan dokumenat, koji nas na vrlo utješni način poučavaju, da će i naša posljednja i najdublja čežnja biti ispunjena. Jer, buduća proslava i blaženstvo je sretna sudbina svih onih koje je Krist – po sakramentu svetog krštenja sjedinio sa sobom i učinio ih svojom braćom i sestrama.

Dakle, ono što se na Mariji ostvarilo – tj. da je ona ušla u puninu blaženog vječnog života, to isto i mi smijemo očekivati ako se tijekom našeg ovozemaljskog životnog putovanja – od naše kolijevke do našeg groba – budemo dokazali kao Isusova braća i sestre.

9. Dragi Kristovi vjernici, Božji miljenici i djeco Marijina,

dragi štovatelji Isusove Majke i Majke Crkve,

osobito dragi župljani ove župe, bilo da ste u njoj ili izvan nje,

Imajući pred svojim očima i u mome razmišljanju sve vas, u dosadašnjoj aktualnoj situaciji, a koji ste se danas rado okupili upravo na ovom mjestu, u središtu ove – ljudskom krivicom i teškim pred Bogom grijehom – opustošene župe, koja se više od polovine svoje povijesti nalazi pod posebnom zaštitom Blažene Djevice Marije na Nebo uznesene, tj. Velike Gospe, a to je zaštita sta i neupitna i na ovoj i onoj drugoj strani rijeke Save uzbuđen sam kao i mnogi od vas zbog ovogodišnjeg Jubileja, kojeg obilježavate – nažalost kao i brojni drugi članovi naše biskupijske zajednice i ove napaćene zemlje, prognani fizički iz svoga rodnog mjesta: što da Vam još rečem?

10. Često ste u mojim molitvama – i danas, kao što ste bili i svih proteklih 30 i više godina, od kako sam vaš biskup, zadužen pred Bogom i Crkvom iza ovu vašu župnu zajednicu – od onih godina kada smo s puno radosti i elana gradili ovu vašu krasnu župnu crkvu.

Vaše životno hodočašće tijekom protekla tri desetljeća – a i ranije – ne rijetko je praćeno suzama, raznim oblicima fizičke ili duševne boli, odricanja i tjeskobom.

Vjerujem da ste – poučavani od svojih roditelja i starijih te od svojih duhovnih učitelja i pastira, često podizali svoj pogledi usmjeravali svoje srce i svoje misli i riječi prema dragoj Gospi, kao svojoj nebeskoj majci, koje je i sama – prije vas hodila ovom zemaljskom suznom dolinom sličnim životnim putem siromaštva, neprijaznosti, protjerivanja i boli; čije je srce pod križem njezinog i Božjeg Sina bilo probodeno mačem boli; a koja je , sada vječnog sunca ogrnuta sjajem, kako joj mi, njena zahvalna i odana djeca pjevamo u dragoj nam pjesmi „Zdravo Djevo, svih milosti puna“.

Kroz tolika stoljeća naše povijesti, Marija se u životu naših predaka toliko puta pokazala kao dragocjena pomoćnica, tješiteljica i kao dragocjeno sidro nade, kada je prijetila opasnost da ta nada potone.

Podsjećam vas na riječi koje sam prije 25 godina u osobito dramatičnim danima naše novije povijesti, napisao i svima vama – današnjim župljanima ove župe – kao i svih drugih župa:

„Pred nama je dragi blagdan Velike Gospe – Uznesenja Marijina. Presveta Djevica Marija je i našem narodu najvjernija Odvjetnica i najustrajnija zaštitnica. Njoj su se i naši preci utjecali u svim pogibeljima kroz dugu i burnu povijest. Nije se dogodilo da se naša dobra nebeska Majka i naša Odvjetnica – zagovornica ogluši na vapaje svoga puka i sigurno neće ni danas, kad vapijemo iz ove ratne nesreće njoj, Kraljici mira, da nam taj mir isprosi kod svojega Sina, Spasitelja, našega Isusa Krista“. ( 4.8.1995.)

Ne želim se ni danas umoriti podsjećati vas sve kako ništa ne treba nadmašiti činjenicu ni svijest da smo svi mi djeca jedne te iste Majke, Marije koja je u Nebu; koja je kao vez jedinstva za članove Crkve, tog Kristovog Mističnog tijela – nova Eva, tj. nova „majka živih“, koja želi približiti sve ljude i sve narode istini i milosti njenog božanskog Sina.

11. Zato u ovom svečanom času, u najsvetijem činu, kojega – kao ljudi – smijemo obavljati, upućujem smjernu i usrdnu molitvu:

– Marijo, Djevice bez grijeha začeta, majko Boga i ljudi:

– Mi vjerujemo svim žarom naših srdaca, da si Ti s tijelom i dušom slavno uznesena na Nebo, gdje Ti korovi anđela i mnoštvo blaženih iskazuju počast kao svojoj kraljici;

– Mi se ujedinjujemo s njima u veličanju Gospodina, koji je Tebe uzvisio nad sva stvorenja i slavimo Te s njima s ljubavlju i dubokim poštovanjem;

– Mi znamo, da se Tvoj pogled, koji je nekoć s nježnom majčinskom ljubavi počivao na smjernom zemaljskom patničkom ljudskom obličju Tvoga sina Isusa, sada u Nebu raduje proslavljenom čovještvu Njega, koji je nestvorena Božja Mudrost, i da se u gledanju neizrecive krasote Presvetog Trojstva Tvoje srce ispunja blaženim ushićenjem;

– Mi bijedni – grješnici, čija tijela priječe uzlet našim dušama, vapimo Tebi: oplemeni naše osjećaje kako bismo naučili već ovdje na zemlji, u ovoj grješnoj suznoj dolini, usred zavođenja stvorenja, ljubiti Boga iznad svega!

– Mi se pouzdajemo, da Ti kao Majka puna milosrđa, gledaš na nas i vidiš naše potrebe, naše patnje, naše strahove našu poljuljanu nadu, naše borbe i naše slabosti; da se Ti veseliš zajedno s nama našim radostima i našim pobjedama; da Ti čuješ glas svoga Isusa, koji ti veli o svakome od nas, kao nekoć viseći na križu, o ljubljenom svome učeniku Ivanu: Evo, Tvoga djeteta, pobrini se za njega;

– a mi, koji te zazivamo kao našu „milu majku nebesku“ hoćemo Te imati, kao nekoć apostol Ivan, za svoju voditeljicu i svoju potporu, kao Tješiteljicu, kao majku dobrog savjeta na našem zemaljskom putovanju prema sretnoj vječnosti u Nebu!

– Mi vjerujemo, da su tvoje milostive oči, koje su plakale nad zemljom nakvašenom krvlju Tvoga ljubljenog Sina Isusa, i danas uprte na ovaj naš grješni i nevoljni svijet, koji je pun laži, sebičnosti, nepravde, ratova, progona i ugnjetavanja pravednih i slabih; opasno bolestan uslijed djelovanja smrtonosnih „virusa“ nevjere i odbacivanja Kristovog Evanđelja i pogubnog građenja novovjeke „ babilonske kule“;

– Mi se nadamo u nametnutoj nam magluštini i tami ove suzne zemaljske doline ( pa i ove župe Doline!) Tvome nebeskome svjetlu i Tvome blagom majčinskom milosrđu u raznovrsnim potrebama naših nemirnih srdaca, naših ugroženih obitelji, i poljuljanih brakova, u raznim iskušenjima naše mjesne i domovinske Crkve, naših narodā i naših zemalja.

– O divna Djevice, nebeska kraljice, koja znadeš sve naše nevolje, mi vjerujemo da si ti u vječnoj krasoti obasjana suncem i ogrnuta plaštem punim zvijezda – za sve anđele i svece radost i milina – odmah nakon Krista, Tvoga proslavljenog Sina;

– Mi, ovozemaljski hodočasnici, gledamo u čvrstoj vjeri prema Tebi, kao Majci Crkve i kao našem budućem cilju! Ti, koja si naša slast, naš život i ufanje naše, privuci nas k sebi sve, kao „Majka svih naroda“ te nam poslije svih naših zemaljskih progona i izbjeglištva, svih stradanja, razočaranja i patnji, pokaži Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje!

– O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!

– Čuj nas Majko, nado naša, Tebi vapimo mi svi…

Primi mila majko…! AMEN.