Na dan svetog Jere, zaštitnika Dalmacije, ali i kreativne inteligencije, otvaramo Riznicu splitske katedrale, muzej u pravom smislu riječi, jer u ovom trokutu pojmova: Jeronim, inteligencija i riznica, zatvaraju se zapravo sve misli i smisao ovog današnjeg događaja.

Kreativna misao, riznica svih bogatstava od kojih je najveće Božje nadahnuće i muzej koji je isti pojam, upravo poganska riječ za isto, mjesto gdje božanske muze čovjeku objavljuju istinu i donose prosvjećenje duha.

Je li ovdje, na ovom mjestu, u sjeni kupole ovog hrama, naš sunarodnjak Jeronim potražio mir i nadahnuće to nikada nećemo saznati, ali da je kao Dalmatinac morao biti upoznat s čudesnom arhitekturom svoje zemaljske domovine, potpuno je izvjesno. Isto tako bi mogli zapitati je li njegova suvremenica Galla Placidia, koja je boravila u splitskoj carskoj palači, molila, u ovom tada već konvertiranom hramu, svega nekoliko godina nakon Jeronimove smrti? Posve je izvjesno da jest, da je već onda, neposredno nakon Milanskog edikta, hram konvertiran. Tome u prilog idu dvije stvari: pronađeni opus sectile ravenatskog tipa pod današnjim pločnikom 13. stoljeća, ali i mauzolej Galle Placidie u Raveni koji po mnogo čemu ima u sebi elemenata upravo Dioklecijanove arhitekture: mračnu ponutricu, mozaike, nasuprotne niše, svodove, kupolu u središtu gradnje i tako dalje.

Isto tako ovaj je genijalni projekt najboljih svjetskih arhitekata konca 3. i početka 4. stoljeća, zapravo muzej ideja u kojima je spremljeno iskustvo gradnje antičke Sirije i Antiohije, koja je u srcu carske palače na rijeci Orontos, imala identičan graditeljski pothvat istih graditelja, sačuvan nažalost samo u opisima Libanusa i Malalasa, pisaca koji su opisali ljepote novog Rima, Antiohije – centra kršćanstva kasnoantičkog svijeta. Od oktogonalnog mauzoleja Kleopatre III. u Efezu, preko Antiohije, do obala Jadrana, dalek je put kojim se božansko nadahnuće kretalo prema tamnom zapadu u osvit Srednjeg vijeka. I doista, ova katedrala na istočnoj obali Jadrana postati će most civilizacija, nadahnuće najvećim arhitektima zapadnog kršćanstva, graditeljima Santa Costanze u Rimu, rotonde San Vitale u Raveni, palatinskoj kapeli Karla Velikog u Aachenu, Antelamijevog oktogona krstionice u Parmi i brojnim velikim arhitektima Novog vijeka od L. B. Albertija, preko Palladija, Roberta Adama, do graditelja El Escoriala na dalekim Pirinejima.

Blago je katedrala čuvala u svojim zidovima, u ormaru 13. stoljeća kraj južnih vrata, u uspomenama na umjetničke predmete najbiranijih ukusa, koji su dolazili i nestajali pretopljeni u druge, još vrijednije i ljepše. Stoga je muzej koji danas otvaramo zapravo muzej izgubljenih nadahnuća koja smo pokušali vratiti svijetu. Znamo da je u 11. stoljeću nadbiskup Lovro poslao svoje ljude u Antiohiju da izuče zlatarski zanat, znamo da su oni u Splitu izradili brojne relikvijare, križeve i liturgijsko posuđe, znamo da je od toga gotovo sve nestalo pretopljeno u nove ideje. Među tim dragocjenostima zacijelo su morali biti relikvijari s glavama svetoga Dujma i svetoga Staša, patrona nadbiskupije. Stašev je bio, sigurni smo, pretopljen već 1209. kada je nadbiskup Bernard dao izradili novi i postaviti ga na obnovljeni oltar kapele koje više nema. Tako kažu dokumenti. Kapela je nestala i zamijenila ju je nova, genijalan rad Jurja Matejeva Dalmatinca, suradnika Leon Battista Albertija, koju ovdje vidite.

Pitam se samo koliko je remek djela zlatarstva pretopljeno u poprsju sv. Staša, izloženom među relikvijarima svetaca u novoj postavi Riznice. Ono što mi znamo, više od četiri. Toliko smo naime slojeva preciozne svile našli, za vrijeme obnove relikvijara, u kojem su bile umotane kosti glave sveca, mladog tekstilnog radnika iz Salone. Ti izloženi fragmenti tekstila iznimno su rijetki ostaci tkalačkog umijeća, od kojih su po starosti neki vršnjaci Splitske metropolije. U relikvijaru sa zubom svetog Dujma nađena je kapsula s pergamenom i natpisom iz 1698. godine koji govori da je zub sveca bio u velikom procesionalnom križu koji je za potrebe obnove crkve pretopio nadbiskup Cosmi. I moglo bi se nabrajati pojedinačne primjere, ali umjesto toga napominjem kako je ovaj dragocjeni muzej kršćanske umjetnosti i kulture, zapravo prije muzej onog čega više nema, mada je u nekim dalekim nadahnućima prisutno u našoj svijesti i povezuje nas izravno sa Svetom zemljom i  Kristovim vremenom, sa Spasiteljem koji je poslao svoje učenike da prenesu svjetlost vjere. Apostol Pavao poslušno je uputio svog učenika Tita u tadašnjoj rimsku provinciju Dalmaciju, a on je, u središtu pokrajine, osnovao Salonitansku crkvu. Ne možemo znati šta je Tit materijalnog dobio iz ruku apostola, što je sobom ponio u novu domovinu, ali znamo da je Splitska crkva nasljednica Salonitanske i da je iz ruku apostola Pavla preko Tita primila križ. U nevelikoj zbirci dragocjenosti pronaći ćete, ako uđete u riznicu, u najbiranijm umjetnički djelima, duh te prastare biskupije, njene sačuvane ali i nesačuvane uspomene, blago u kojem je najveće blago vjera, toliko duboka i stara da dosiže do Spasitelja. 

U zbirci uspomena splitske prvostolnice zauvijek će sjati onaj dan, kada je sveti Ivan Pavao II. molio u katedrali pred oltarom. Zbilo se to 1998. za njegova posljednjeg posjeta Splitu. 

Dvije godine kasnije na Veliku Gospu, Papinska komisija za kulturna dobra crkve odaslala cirkularno pismo kojeg su potpisali predsjednik i tajnik komisije Francesco Marchisano i Carlo Chenis. 

Pismo citira riječi svetog Ivana Pavla II: „U dobu smo u kojem se vrednuju relikvije i tradicija kako bi se oporavio izvorni duh svakog naroda. Zašto se to ne bi moglo učiniti na vjerskom polju, kako bi se iz umjetničkih djela svakog doba izvukli dragocjeni podaci o sensus fidei kršćanskog naroda? Dakle, i vi idete u dubinu kako biste detektirali poruku isporučenu u artefaktu kreativnim otiskom umjetnika prošlosti. Bezbroj čuda izići će na vidjelo kad god je religija kamen temeljac.“

U tom smislu, zaključuje Papinska komisija: „Crkveni muzej postaje mjesto čovječanstva i religiozno mjesto. U mjeri u kojoj suvremeni čovjek ima koristi od prošlosti, on predviđa budućnost. U mjeri u kojoj vjernik pronalazi vlastitu povijest, uživa u umjetnosti, živi sveto, najavljuje Deus omnia in omnibus.“

Nećemo nikada saznati je li nadahnuće sveti Ivan Pavao II. za poticaj gradnje crkvenih muzeja našao u ovoj crkvi. Znamo da je nakon molitve rekao: „Ovdje povijest ne šuti“. Što mu je to povijest splitske crkve rekla i je li ga dovela do izvora, ostat će među ovim zidovima, ali njegove riječi koje sam maloprije pročitao potakle su Papinsku komisiju za kulturna dobra da se 2001. godine obrati cirkularnim pismom. Samo dvije godine kasnije pokrenuta je inicijativa za stvaranje splitskog crkvenog muzeja. Zato ću na ovom mjestu gdje su vladari i biskupi na sinodima splitske crkve uvijek bili upozoreni kako je Splitska crkva naslijedila vjeru iz ruku svetog Pavla, Kristova učenika, ja s ponosom reći kako je muzej splitske katedrale, kojeg danas otvaramo, Splitskoj crkvi, Hrvatima i svim narodima svijeta, predan iz ruku svetog Ivana Pavla II., pa mi stoga dopustite da parafraziraući moto cirkularnog pisma Deus omnia in omnibus i posvetim ovo djelo riječima renesansnog pjesnika Petra Hektorovića Omnium conditori, te zahvalim svima koji su pridonijeli dovršetku djela riječima psalma Non nobis domine, sed nomini tuo da Gloriam s nadom da će u novom muzeju „bezbroj čuda izaći na vidjelo“ jer „vjera je naš kamen temeljac“.