Slavimo misu ovdje na našem groblju gdje znamo da ima svetih, kazao je na početku homilije biskup Uzinić, ali također smo svjesni da ima onih koji su na putu svetosti i kojima je još potrebna naša molitva. No i mi trebamo biti sveti, dodao je, i zato bih ja govorio o našem osobnom pozivu na svetost na koji nas poziva današnja liturgija.

Biskup je zatim objasnio svetopisamski kontekst odnosno da se za semitski mentalitet u sinu „ne nastavlja samo biološki očev život, nego i njegova prisutnost“. Biti sin znači sličiti ocu i svojim karakterom. Isto bi ovo trebalo vrijediti za kršćane koji se, kako kaže autor Prve Ivanove poslanice, „djeca Božja zovemo i jesmo.“ „Kao Božja djeca trebali bismo sličiti Bogu svojim karakterom“, ustvrdio je dubrovački biskup te je nastavio promišljanje o tome koje su to Božje karakterne osobine koje bi trebale biti i karakterne osobine Božje djece, Božjih sinova i kćeri. Odgovor na to pitanje potražio je u pročitanom evanđeoskom ulomku, odnosno blaženstvima.

„Blaženstva su ponajprije opis samog Boga, onakvog kakav nam se objavio u Sinu, ona su opis Isusa Krista, a trebala bi biti i znak prepoznavanja nas kršćana kao Božjih sinova i kćeri“, rekao je te je kroz svako od osam blaženstava pokušao uočiti jednu od osam Božjih karakternih osobina „koje trebaju postati i naše karakterne osobine želimo li živjeti prepoznatljivo u ovom svijetu i vremenu kao Božji sinovi i kćeri, i bit već sada sveti na jedan način kako bismo to mogli biti na potpun način u vječnosti“.

Prvo blaženstvo „Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!“ ključ je ostalih blaženstava, ali općenito i duhovnog života i svetosti te izvor svake duhovne plodnosti i istinske sreće, kazao je biskup. Zatim je citirao papu emeritusa Benedikta XVI.: „Siromaštvo je čovjekovo iskonsko stanje: Adam u zemaljskom raju nema ništa – gol je, a ipak ima sve. Čovjek zapravo ne posjeduje ništa, pa ni vlastiti život, ali zato s Bogom ima sve.“

Onog trenutka kad to zaboravimo, gubimo duh istinskog siromaštva i postajemo nesretni, istaknuo je biskup Uzinić. A Isus, koji sam živi i svjedoči ovo blaženstvo, nas ponovo želi vratiti u to prvotno stanje. On ne hvali siromaštvo kao takvo, nego siromaštvo duhom. Siromasi duhom nisu oni koji ne posjeduju ništa, nego oni „koji ono što imaju, spremno stavljaju na raspolaganje drugima, braći i sestrama“. Ne gomilaju nego dijele. „Takav je naš Bog. Takvi bismo trebali biti mi. Tko tako čini blažen je jer je njegovo kraljevstvo nebesko. On mu već pripada. I ono pripada njemu“, poručio je biskup.

O drugom blaženstvu „Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!“, biskup Uzinić je kazao kako su sami izrazi zbunjujući. Bog ne želi da budemo žalosni. Nismo zato stvoreni. Doista vrijedi ona izreka, koju papa Franjo često ponavlja, da je „kršćanin koji je žalostan, žalostan kršćanin.“ Ali što onda s ovim blaženstvom?, upitao je.

„Žalosni o kojima je ovdje riječ su oni koji su osjetljivi na plač i bol braće i sestara, koji im, preuzimajući udio u njihovoj boli, nastoje otrti suzne oči i donijeti utjehu“, objasnio je. „Ako, zbog pokvarenih društvenih struktura, i ostanu nemoćni u sadašnjosti, onima koji suosjećaju s onima koji su pogođeni i ožalošćeni sigurno neće nedostajati buduća utjeha.“ Zaključio je kako je u Isusu Bog prišao ožalošćenima i došao im ususret da bi ih utješio te da u nama želi nastaviti dolaziti onima koji su žalosni, da dijelimo njihovu žalost kako bismo njima, a i sebi, mogli donositi utjehu.

Tumačeći treće blaženstvo „Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!“, biskup je kazao kako su krotki svi oni koji s pouzdanjem u Boga i njegov plan ugrađuju sebe u Božju povijest spasenja. „Oni znaju da njihovo poslanje nije biti vukovi nego janjci“, naglasio je. Iako se čini da će zemlju baštiniti silni, Isus nas ovim blaženstvom uvjerava da to nije tako. Zemlju će baštiniti krotki.

Onda kad se događa suočavanje silnih i moćnih s krotkima – a to se događa svaki dan – takvo obećanje nam se čini nekako besmisleno i kao utopija, primijetio je biskup. Ali nije. Nije li Isus, naš krotki Bog, dokaz da krotki baštine zemlju? I toliki koji su ga, krotki, slijedili i na koje čuvamo spomen. Jer, kaže Gospa, jedna od njih, Bog „silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne“.

Uz četvrto blaženstvo „Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!“ dubrovački biskup je podsjetio da su glad i žeđ najosnovnije ljudske potrebe, te je dodao da „Isus želi da nam i pravda postane temeljna ljudska potreba“. Objasnio je kako to nije pravda kazne koja traži da svatko primi što zaslužuje. „To je Božja pravda, s kojom je usko povezano milosrđe“, naglasio je te je to ilustrirao evanđeoskim primjerima rekavši kako je to pravda koja se raduje pronalasku one jedne izgubljene ovce, to je pravda koja s radošću dočekuje izgubljenog sina i čini gozbu jer se vratio.

„Biti gladni i žedni ove Božje pravde, znači biti gladni i žedni spasenja ne samo za sebe nego i za svoju braće i sestre. I bit ćemo nasićeni. Bog će naći načina“, ustvrdio je biskup te je dodao da ono što je važno jest da želimo ono što i Bog, da ne odbacujemo i ne osuđujemo svoju braću i sestre nego da želimo, kao i Bog, njihovo spasenje. On nije došao zato da pogubi nego da spasi.

Peto blaženstvo kaže: „Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!“ Milosrđe nije tek osjećaj suosjećanja nego i konkretan čin ljubavi, ustvrdio je biskup Uzinić. Potaknuo je vjernike da se prisjete Isusovih parabola koje približavaju ovaj pojam, među kojima i parabole o milosrdnom Samarijancu koju je papa Franjo upleo u svoju najnoviju encikliku „Fratelli tutti“.

„I uvijek je riječ o bližnjemu pokraj kojega ne smijemo proći, nego, želimo li biti poput Isusa, trebamo se zaustaviti i učiniti mu se bližnjim. O tome ovisi i to hoće li nama biti iskazano milosrđe“, kazao je biskup te je podsjetio na evanđeoski ulomak o posljednjem sudu… “Bog se u Isusu zaustavio. Iskazao je milosrđe“, rekao je te je potaknuo vjernike da se zaustave. „Budimo milosrdni kako bi nam Bog mogao biti milosrdan.“

„Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!“, stoji u šestom blaženstvu. Čistoća o kojoj se ovdje govori nije obredna čistoća koju su naglašavali Židovi Isusovog vremena a i danas. Nije to ni moralna čistoća koju često prenaglašavamo mi katolici, ponekad kao i oni, farizejski, protumačio je biskup. Čistoća o kojoj se ovdje radi je „nepodijeljeno srce, srce koje cijelo pripada Bogu, služi Bogu i ne dijeli ga s nekim drugim bogovima i interesima, ali i osjećajima koji nisu usklađeni s Božjim osjećajima.“

Bog želi spasenje svih, ako i ja to ne želim, moje srce je podijeljeno, nastavio je. „Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.“ (Antoine de Sainte-Exupery, Mali Princ). Da, dodao je biskup, nepodijeljenim srcem se može gledati i Boga. I što je još važnije vidjeti i prepoznati braću i sestre. „Nepodijeljeno srce je Božje srce. Neka to bude i naše srce. Recimo Isusu: Učini srce naše po srcu svome.“

Sedmo blaženstvo donosi poruku mira: „Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!“ Nemiri, svađe, ratovi nose teške posljedice za ljude i ljudska društva. „Biti mirotvorac jedna je od najvažnijih ljudskih osobina i djelatnosti. Ono najviše što može biti pripisano nekom čovjeku jest da je mirotvorac“, kazao je dubrovački biskup. Prisjetio se i Nobelovih nagrada, koje su u posljednje vrijeme politički i ideološki obojene, a među kojima se ne smatra bez razloga najvažnijom upravo ona koja se daje za mir, mirotvorcima.

Ipak, istaknuo je, „mir je više od odsutnosti rata ili pomirenja među posvađanima“. Biblijski mir, „shalom“, označava cjelokupno čovjekovo dobro, protumačio je. Mir uključuje i sklad s Bogom, s drugima, sa sobom, ali i sa svom stvorenom stvarnošću. On je djelo pravde, donosi napredak i radost i sve drugo što je pozitivno i dobro za čovjeka i ljudsko društvo u cjelini. Mirotvorci tome daju svoj doprinos. Oni tvore, stvaraju, čine mir. Zato će se sinovima Božjim zvati. Jer i naš Bog koji nam se objavio u Isusu je mirotvorac.

„Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima miljenicima njegovim!“, citirao je biskup prvi navještaj nakon Isusovog utjelovljenja. Povezao je to zatim s ulomkom iz Prve Ivanove poslanice u kojem se kaže da se djeca Božja zovemo i jesmo. „Ako smo djeca Božja, onda smo sinovi i kćeri mirotvorca. I moramo, želimo li to i ostati, biti mirotvorci, onako kako je to bio i Isus“, zaključio je.

O posljednjem, osmom blaženstvu „Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!“, biskup Uzinić kazao je da je ono povezano s drugim dijelom ulomka iz Prve Ivanove poslanice koji govori o progonstvu kršćana. I sam Isus ovo blaženstvo proširuje i pojašnjava u tom kontekstu, pokazujući da je on pravednost zbog koje nas proganjaju: „Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!“

„Isus nam nije obećao slavu, i čast, i bezbrižan život“, nastavio je tumačiti biskup. „Nije rekao da mi nećemo biti bolesni i umirati. Rekao nam je otvoreno što nas čeka, ali i pokazao primjer, jer i on je progonjen zbog pravednosti. Ali važno je znati, ako smo autentični i živimo blaženstva, da to nije zbog nas, nego zbog svijeta koji ne može prihvatiti logiku blaženstava. Ipak, ne zavaravajmo se, svijet nisu drugi. Nije taj svijet uvijek izvan nas. On može biti i u nama, u našem razmišljanju, mentalitetu, stilu života. On se može uvući i u Crkvu. To je najgore što nam se može dogoditi da u Crkvi počnemo živjeti svjetovne kriterije. Za Isusa je to poraz, a ne progonstvo. Progonstvo zbog pravednosti, one Božje, je za njega najveći uspjeh. I razlog za istinsku radost koju samo Bog može dati. A plaća naša je na nebesima.“

Ta plaća se u poslanici opisuje kao ono što se tek treba očitovati, poučio je biskup te objasnio da to što se tek treba očitovati jest da ćemo biti Bogu „slični jer vidjet ćemo ga kao što jest.“ To je sadašnjost naše svete braće i sestara koje danas slavimo kao Sve svete i kojima se molimo za zagovor, nastavio je.

„Dolazeći na groblja, polažući cvijeće i paleći svijeće, moleći mi želimo da to što prije postane sadašnjost i druge naše pokojne braće i sestara. Sve ovo nas obvezuje da svojim kršćanskim životom u skladu s blaženstvima, mi sami postanemo sinovi i kćeri svetaca, a tim zapravo oni koji se prema njima oblikuju, prema njihovom karakteru koji je oblikovan prema onom Božjem karakteru, kako bismo postali Božji sinovi i kćeri, i kako bismo se jednom, kao dionici iste plaće, mogli i u punini pridružiti. To je nada koja nam ne da da potonemo, da budemo žalosni. Neka nam je ta nada koju pretvaram u molitvu, razlog za radost i neka nam ona učini blagoslovljenu svetkovinu Svih svetih. Svetkovinu naše proslavljene braće i sestara, ali i našu svetkovinu, jer i mi smo sveti, sad još ne u punini, jer se još u punini to ne očitova, ali jednom će se očitovati kad postanemo potpuno ono na što smo pozvani, ono što je smisao našeg života, Bogu slični, u zajedništvu svetih na nebesima.“

S biskupom su misu koncelebrirali generalni vikar don Hrvoje Katušić, pastoralni vikar i župnik župe sv. Petra–Boninovo don Ante Burić te drugi svećenici. Liturgijsko pjevanje predvodili su udruženi Mješoviti katedralni zbor i zbor Župe sv. Petra–Boninovo sa svojim voditeljicama Majom Marušić i s. Marinelom Žuro. Cvijećem i svijećama stanovnici Dubrovnika ukrasili su i ukrašavaju grobove svojih najmilijih, moleći se za njih, i pridržavajući se preporučenih epidemioloških mjera.