Cjepiva protiv COVID-19: kakva sve postoje i koje su razlike među njima, zašto su otkrivena tako brzo te se ubrzano odobravaju, hoće li izmijeniti našu DNK, sadrže li stanice pobačenih fetusa i je li ih, stoga, moralno koristiti?

Za bolest COVID-19 doznali smo početkom 2020. godine, a već 2. prosinca 2020. Agencija za lijekove Velike Britanije odobrila je jedno cjepivo za COVID-19, temeljem podataka iz kliničkih pokusa provedenih na ljudima. Cjepivo je vrsta biološkog preparata koji omogućuje stvaranje aktivnog stečenog imuniteta na određenu zaraznu bolest i na taj način pomaže stvaranju otpornosti prema toj bolesti. Svrha svih cjepiva je poticaj imunološkog sustava kako bi bolje i snažnije reagirao kada dođe u dodir s nekim od uzročnika bolesti za koji smo se cijepili. Regulatorne agencije za lijekove trenutno analiziraju dokaze za kakvoću, sigurnost i djelotvornost ne samo toga, nego i drugih cjepiva za COVID-19 koja su u rekordnom vremenu razvijena i ispitana u kliničkim pokusima na ljudima.

Kakve vrste cjepiva protiv COVID-19 se razvijaju?

Četiri su vrste cjepiva o kojima puno slušamo ovih dana.

mRNK cjepiva su najnoviji pristup proizvodnji cjepiva. Koriste genetski materijal koji se naziva glasnička RNK (mRNK), a koji upućuje stanice da naprave dio proteina koronavirusa, na koji će onda reagirati naš imunološki sustav i stvoriti protutijela. Kad nakon toga dođemo u kontakt s koronavirusom, naš imunološki sustav će ga dočekati spreman. Tvrtke Pfizer i Moderna razvijaju mRNK cjepiva protiv COVID-19.

Vektorska cjepiva koriste posrednika (vektor) pomoću kojega se u tijelo čovjeka unose genetske upute za stvaranje proteina koji sliče šiljku (engl. spike), koji se nalaze na površini koronavirusa. Taj vektor koji nosi genetsku uputu je drugi virus, koji je bezopasan. Za cjepiva protiv COVID-19 koriste se adenovirusi, vrsta virusa koji uzrokuje prehlade. Adenovirusi se prije ubrizgavanja u tijelo čovjeka mijenjaju, odnosno onesposobljavaju, tako da samo služe kao nosač; ne mogu se umnažati u našem tijelu. Adenovirus zarazi stanice i upućuje ih da stvaraju velike količine virusnog proteina, koji zatim pokreću imunološki odgovor. Na taj način cjepivo oponaša ono što se događa tijekom prirodne infekcije određenim patogenima – posebno virusima. Tvrtke AstraZeneca i Janssen koriste vektorska cjepiva protiv COVID-19, a takav je i ruski Sputnik.

Cjepiva s proteinskim podjedinicama sadrže samo male dijelove ciljnog virusa koji cirkuliraju u našem tijelu kako bi ih imunološki sustav mogao pronaći i prepoznati. Takvo cjepivo protiv COVID-19 razvijaju Novavax i Sanofi.

Cjelovita cjepiva s inaktiviranim virusom: izrada takvih cjepiva traje dulje, jer se najprije moraju uzgojiti serije koronavirusa, zatim kemikalijama ili toplinom učiniti bezopasnima, i tek onda napraviti cjepivo koje se može ubrizgati u čovjeka kako bi se izazvao odgovor imunološkog sustava. Takvo cjepivo protiv COVID-19 razvija Sinovac.

Kako je moguće da su cjepiva razvijena i testirana tako brzo?

I prije izbijanja pandemije COVID-19 laboratoriji diljem svijeta i farmaceutske tvrtke proučavali su načine proizvodnje cjepiva koja bi se mogla brzo prilagoditi novim sojevima virusa koji bi mogli uzrokovati pandemiju. Ta saznanja omogućila su brzo stvaranje cjepiva za COVID-19 čija se djelotvornost onda mogla ispitivati na ljudima. Zahvaljujući napretku tehnologije, danas je također lakše izolirati virus i sekvencionirati ga, odnosno odrediti njegov genetski kod. Svjetska zdravstvena organizacija dobila je 31. prosinca 2019. informaciju o seriji teških slučajeva upale pluća u Kini, nepoznatog uzroka, a već 10. siječnja 2020. je objavljeno kako je virus sekvencioniran.

Zašto regulatorne agencije odobravaju cjepivo protiv COVID-19 tako brzo?

Regulatorne agencije, kao što je Europska agencija za lijekove (EMA) i američka Agencija za hranu i lijekove (FDA), od farmaceutskih tvrtki dobivaju dokaze iz istraživanja u laboratorijima i istraživanja na ljudima, koje stručnjaci procjenjuju i na temelju te procjene donose odluku o tome hoće li neki lijek ili cjepivo dobiti odobrenje za dolazak na tržište.

Za dokazivanje sigurnosti i djelotvornosti lijekova i cjepiva za ljude nužno je provesti istraživanja koja se zovu klinički pokusi. Najviša razina takvih pokusa su randomizirani kontrolirani pokusi, u kojima se ispitanici nasumično raspoređuju u dvije ili više skupina, jedna skupina dobije intervenciju koja se ispituje, a druga skupina dobije placebo, ili neku aktivnu terapiju, uobičajenu skrb ili – ništa. Te skupine se prate neko vrijeme, analiziraju se unaprijed određeni parametri i onda se uspoređuje koja skupina ima bolje rezultate. Svi podatci o djelotvornosti i sigurnosti iz takvih istraživanja podnose se regulatornim agencijama na procjenu. Međutim, procjena lijekova i cjepiva tu ne završava. I nakon što lijekovi i cjepiva dobiju odobrenje za dolazak na tržište nastavljaju se provoditi istraživanja na njima i prikupljaju se prijave nuspojava.

Budući neke nuspojave mogu biti rijetke, za analiziranje nuspojava nužna je suradnja na svjetskoj razini kad je u pitanju sigurnosti lijekova i cjepiva. Svjetska zdravstvena organizacija uspostavila je 1968. istraživački pilot projekt za međunarodni nadzor nad lijekovima; cilj tog projekta bio je razviti međunarodno primjenjiv sustav za otkrivanje prethodno nepoznatih ili nejasnih štetnih učinaka lijekova. Taj je sustav razvijen i aktivan je i danas. U okviru tog međunarodnog sustava zemlje članice omogućuju spontano prijavljivanje nuspojava; informacije o nuspojavama šalju se u elektroničku bazu VigiBase u međunarodnoj središnjici koja se nalazi u Uppsali, u Švedskoj. Analiziranjem podataka o nuspojavama iz cijelog svijeta mogu se rano prepoznati signali o problemima povezanim s lijekovima. Regulatorne agencije trajno nadziru sigurnost lijekova i reagiraju i na te informacije.

U slučaju javnozdravstvenih hitnih situacija kao što je pandemija COVID-19, regulatorne agencije za lijekove nude mogućnost „postupne procjene“ (engl. rolling review) podataka o lijeku ili cjepivu koje se razvija. To znači da se dokazi postupno analiziraju kako postaju dostupni. Inače je uobičajeno čekati da se sva potrebna istraživanja dovrše i regulatornim agencijama dostave cjeloviti podatci iz svih napravljenih istraživanja. Postupna procjena omogućuje regulatorima brže donošenje odluka.

Za odobravanje lijekova u Hrvatskoj nadležne su EMA i Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED). Kako je moguće vidjeti na mrežnoj stranici EMA-e, trenutno se provode četiri postupne procjene, za četiri različita cjepiva. Postupna procjena cjepiva koje razvijaju AstraZeneca i Sveučilište u Oxfordu započela je 1. listopada 2020., za cjepivo koje razvijaju Pfizer/BioNTech započela je 6. listopada 2020., za cjepivo koje razvija Moderna započela je 16. studenoga 2020., a za cjepivo Ad26.COV2.S koje razvija Janssen-Cilag International N.V. postupna je procjena započela 1. prosinca 2020.

Kakva je vrsta cjepiva prva odobrena?

Cjepivo protiv COVID-19 koje je 2. prosinca 2020. odobreno u Velikoj Britaniji, i koje su razvili Pfizer/BioNTech, koristi genetski materijal koji se zove glasnička (engl. messenger) RNK (mRNK). Taj genetski materijal nije uzet iz virusa nego je napravljen u laboratoriju. Ključna prednost mRNK je u tome što je tu molekulu lako sintetizirati jednom kad istraživači znaju sekvencu virusnog proteina koji žele ciljati.

Ubrizgavanjem mRNK u osobu ne utječe se na DNK ljudske stanice. Ta mRNK u cjepivu djeluje tako da našim stanicama daje upute za stvaranje proteina koji se nalazi na površini koronavirusa. U cjepivu je mRNA obložena lipidnim nanočesticama koje sprječavaju njenu razgradnju. Nakon primjene cjepiva, u stanicama u tijelu pročitat će se genska uputa sadržana u molekuli mRNK cjepiva i onda će stanice početi stvarati protein šiljka. Imunološki sustav osobe koja je primila takvo cjepivo prepoznat će strani protein te će kao prirodnu obranu tijela protiv tog proteina proizvesti protutijela i obrambene T-stanice. Ako nakon primitka cjepiva cijepljena osoba dođe u kontakt s virusom SARS-CoV-2, imunološki sustav prepoznat će virus i bit će spreman za napad; protutijela i T-stanice zajednički djeluju na ubijanju virusa, sprječavaju ulazak virusa u stanice našeg tijela i uništavaju zaražene stanice, čime pomažu u zaštiti protiv bolesti COVID-19.

Hoće li cjepivo koje sadrži mRNK promijeniti našu DNK, odnosno genetiku čovjeka?

Što su uopće DNK i RNK? U ljudskom tijelu nalazi se više od 200 različitih vrsta stanica. Svaka stanica ima drugačiji „posao“ – pa tako postoje stanice krvi, stanice kosti, stanice mišića, itd. Kako stanice znaju što trebaju raditi? One dobivaju upute o tome što im je činiti iz molekule koja se zove DNK, koja sadrži naš jedinstveni genetski kod, naš nasljedni materijal.

Naše tijelo neprestano stvara nove stanice dijeljenjem postojećih stanica. Kako bi se stanice mogle podijeliti tako da stanice kćerke budu iste kao stanice majke, stanicama treba mehanizam za kopiranje DNK koji će omogućiti da svaka nova stanica ima iste genetske informacije. Proces kopiranja molekule DNK, u kojem se stvaraju nove molekule DNK, naziva se replikacija DNK ili udvostručenje DNK. Kako bi se stanica mogla podijeliti, DNK se najprije mora udvostručiti.

DNK ima dva lanca, i unutar svakog lanca nalazi se skup uputa koji se naziva geni. Gen kaže stanici kako će napraviti određeni protein (bjelančevinu), a proteini se koriste za izvođenje određenih funkcija, kao što su rast i kako preživjeti.

Ribonukleinska kiselina, ili skraćeno RNK, ima zadatak pretvoriti genetske informacije koje se nalaze u DNK u proteine, što je važno jer proteini omogućuju stanici aktivnosti. Kako bi se omogućilo stvaranje proteina, najprije se mora napraviti lanac RNK koji točno odgovara lancu DNK. Razlikujemo tri vrste RNK, a to su prijenosna ili transportna RNK (tRNA), ribosomska RNK (rRNK) i glasnička RNK (mRNK).

Ove se molekule ne nalaze na istom mjestu, a neke od njih se kreću između pojedinih odjeljaka stanice. Stanica se sastoji od jezgre i citoplazme. DNK se nalazi u jezgri i ne napušta jezgru. Proteini koji su nužni za funkcioniranje stanice stvaraju se u citoplazmi, u organelama koje se zovu ribosomi. Da bi DNK poslala uputu ribosomima o tome koji protein treba napraviti, u jezgri se najprije stvara mRNA. Nakon toga mRNK izlazi iz jezgre u citoplazmu, i odlazi na ribosome kojima donosi uputu za sintezu proteina. Ribosomi stvaraju proteine iz aminokiselina. Taj proces stvaranja proteina iz aminokiselina zahtijeva suradnju ostale dvije vrste RNK – prijenosne RNK koja kroz citoplazmu prenosi odgovarajuću aminokiselinu do mRNA na ribosomu, i ribosomske RNK koja omogućuje prenošenje upute iz mRNK u izgradnju proteina.

Dakle, mRNK cjepiva rade tako da daju uputu stanicama našeg tijela da naprave protein koji će onda potaknuti imunološki odgovor. Stoga mRNK koja se ubrizga u naše tijelo neće se „petljati“ s našom DNK i neće ništa raditi našoj DNK. Ljudske stanice razgrađuju i eliminiraju mRNK čim prestanu koristiti njene upute za izgradnju proteina.

Koriste li se u cjepivima protiv COVID-19 stanice abortiranih fetusa?

Stanice dobivene iz tkiva koja potječu od elektivnih pobačaja koriste se od 1960-ih za proizvodnju cjepiva, uključujući trenutna cjepiva protiv rubeole, vodenih kozica, hepatitisa A. Također se koriste za proizvodnju odobrenih lijekova protiv različitih bolesti, uključujući hemofiliju, reumatoidni artritis i cističnu fibrozu. Istraživači širom svijeta trenutno rade na razvoju više od 130 cjepiva protiv COVID-19, a prema informacijama Svjetske zdravstvene organizacije 10 cjepiva je ušlo u ispitivanja na ljudima od 2. lipnja 2020. naovamo.

Za razvoj nekih cjepiva protiv COVID-19 istraživači koriste jednu od dvije ljudske fetalne stanične linije: HEK-293, staničnu liniju bubrega koja se naveliko koristi u istraživanjima i industriji, a koja potječe od fetusa pobačenog oko 1972. godine; i PER.C6, staničnu liniju u vlasništvu tvrtke Janssen, podružnice Johnson & Johnson, razvijenu od stanica mrežnice ploda starog 18 tjedana pobačenog 1985. Obje stanične linije razvijene su u laboratoriju molekularnog biologa Alexa van der Eb na Sveučilištu Leiden. Te stanične linije mogu biti „povijesne“, odnosno mogu živjeti godinama u laboratorijima jer nije riječ o normalnim ljudskim stanicama. Te su stanice promijenjene da bi se neprestano mogle umnažati.

U proizvodnji nekih cjepiva, ljudske fetalne stanice koriste se kao malene „tvornice“ za stvaranje velikih količina adenovirusa, koji su onesposobljeni tako da se ne mogu umnažati pa koriste samo kao nosači gena novog koronavirusa koji uzrokuje COVID-19. No iako se oslabljeni virus stvara pomoću tih kloniranih stanica, taj se stanični materijal uklanja kada se virus pročisti i ne nalazi se u samom cjepivu. HEK-293 stanice koriste se za proizvodnju proteina šiljka koronavirusa koji služi za pokretanje imunološkog odgovora. No, spomenute stanične linije nisu uzete iz tkiva pobačenih fetusa, koja su korištena u istraživačke svrhe, već su stanične linije koje se danas koriste nastale daljnjim multipliciranjem (uzgojem) stanica koje zadržavaju vlastita svojstva te ih nazivamo i „besmrtnim staničnim linijama“, koje su po sebi jako udaljene od prvotnih stanica dobivenih pobačajem. Treba istaknuti kako upravo zbog multipliciranja stanica iz ranije prikazanih slučajeva elektivnih pobačaja za dobivanje ljudskih fetalnih staničnih linija više nije potrebno uzimati stanice iz tkiva novih elektivnih pobačaja. No, iako fetalne stanice iz postojećih staničnih linija nisu izravno dobivene iz elektivnih pobačaja te zbog same multiplikacije ne možemo reći da su to one iste stanice koje su dobivene iz elektivnih pobačaja, isto tako ne može se ni zanijekati njihova daleka neizravna povezanost s elektivnim pobačajima u prošlosti, jer od njih vuku svoje porijeklo..

Korištenje cjepiva napravljenih pomoću povijesnih linija ljudskih fetalnih stanica

Vratimo se COVID-19 cjepivima i samom moralnom aspektu korištenja povijesnih linija ljudskih fetalnih stanica. Pfizer-ovo i Modernino cjepivo ne koristi niti u razvoju, a niti u proizvodnji fetalne ljudske stanice koje potječu iz elektivnih pobačaja, no koristili su ih u testnim fazama u samom razvoju u okviru potvrdnih laboratorijskih analiza. S druge strane, AstraZenecino i Johnson & Johnson cjepivo koriste povijesne ljudske fetalne stanice u samoj svojoj proizvodnji, AstraZeneca PER.c6 te Johnson & Johnson HEK-293. Za cjepivo koje razvijaju AstraZeneca i Sveučilište u Oxfordu pojavljivale su se i tvrdnje kako ono sadrži i stanice MRC-5, koje potječu od stanica pluća fetusa abortiranog 1960-ih. Međutim, glasnogovornik AstraZenece priopćio je da njihovo cjepivo ne sadrži MRC-5 stanice niti je s njima stvoreno. Istraživači sa Sveučilišta u Bristolu, koji su bili neovisni o razvoju cjepiva, ubrizgali su COVID-19 cjepivo u MRC-5 stanične linije kao dio vlastitog istraživanja te su naveli kako njihov rad nema nikakve veze s proizvodnjom cjepiva, već su htjeli istražiti kako se ponaša virus u tim stanicama. Istovremeno, Sanofi cjepivo GlaxoSmithKline-a zbog svoje drugačije tehnologije proizvodnje ne koristi povijesne linije ljudskih fetalnih stanica i nema nikakve povezanosti s pobačajem.

Premda se u javnim raspravama ponekad pribjegava generaliziranju kako su sva COVID-19 cjepiva povezana s elektivnim pobačajem te kako, štoviše, sadrže stanice („dijelove“) pobačenih fetusa, iz dostupnih podataka zaključujemo kako pojedina cjepiva uopće nemaju veze s ljudskim fetalnim stanicama, kod drugih su ih istraživači koristili samo za ispitivanje unutar laboratorijskih testova prije samog početka ispitivanja na ljudima i proizvodnje, dok se u proizvodnji nekih cjepiva koriste povijesne linije ljudskih fetalnih stanica.

Istaknute razlike značajno utječu i na sam moralni aspekt njihove uporabe. Tako, iz moralne perspektive, ona cjepiva koja nemaju nikakve poveznice s pobačajem, poput cjepiva koje razvija Sanofi, uvijek su dopuštena za korištenje. Kod cjepiva koja koriste povijesne linije ljudskih fetalnih stanica postoji razlika između onih koji ih koriste samo za prethodno testiranje, kao što su Pfizer i Moderna, i onih koji ih koriste u samom proizvodnom procesu poput AstraZeneca i Johnson & Johnson. Za Pfizerovo i Modernino cjepivo kulture povijesnih ljudskih fetalnih stanica korištene su samo za testiranje u laboratoriju koje je prethodilo samoj proizvodnji cjepiva, kako bi se proučio njihov učinak, dok u procesu same proizvodnje cjepiva za primjenu na ljudima takve stanice nisu korištene.

S moralnog vidika najupitnija su ona cjepiva koja koriste povijesne linije ljudskih fetalnih stanica u samom proizvodnom procesu, iako te iste stanice nisu izravno one stanice koje su dobivene iz elektivnog pobačaja. Za pojedine katolike čak i ta najmanja indirektna povezanost s elektivnim pobačajem može biti razlog odlučnog odbijanja takvih cjepiva. No, u slučaju kada bi takvo cjepivo predstavljalo jedino djelotvorno rješenje kako bi se spriječila veća ugroza radilo bi se o moralno pogrešnom razmišljanju.

Ipak, da bi se zauzeo ispravan moralni stav prema pitanjima proizvodnje i korištenja takvih cjepiva, u našem slučaju cjepiva za COVID-19, potrebno je razlučiti neke njegove elemente. Prvi je bitna razlika u odgovornosti između onoga tko stvara, razvija i proizvodi i onoga tko prima cjepivo. U slučaju onoga tko prima, ako ne postoji drugo, alternativno, moralno prihvatljivije rješenje te postoji prijetnja od životne ugroze, moralno je dopušteno primiti takvo cjepivo dok se ne pojavi etički i moralno prihvatljivije rješenje. Bitno je istaknuti kako je to privremeno dopušteno, dok se ne pronađe etički i moralno prihvatljivije rješenje. Takva situacija podliježe poznatom načelu proporcionalnosti po kojem s jedne strane imamo veliki rizik od širenja virusa i samim time gubitka većeg broja ljudskih života i ugroze javnog zdravlja kao jednog od temeljnih dobara, a s druge strane imamo cjepivo koje je došlo u doticaj s povijesnim linijama ljudskih fetalnih stanica koje je po svom porijeklu u dalekoj indirektnoj vezi s elektivnim pobačajem i trenutačno ne postoji bolje alternativno rješenje. Oni koji će primiti takvo cjepivo niti su namjeravali, a niti željeli da se ti pobačaji dogode, stoga se ne može reći da postoji formalni oblik sudjelovanja u samom činu pobačaju, ali postoji, u manjoj mjeri, materijalni, koji je neproporcionalan u odnosu na ono što može proizići ako se osoba ne cijepi. Stoga je iz perspektive načela proporcionalnosti moralno dopustivo, ako ne postoji drugo etički prihvatljivije rješenje, primiti takvo cjepivo pod uvjetom da će to utjecati na spašavanje vlastitog života i života drugih, osobito onih koji pripadaju najranjivijim skupinama. Ipak, bitno je istaknuti da odobrenje njihovog korištenja, u ovakvim situacijama, zbog većeg dobra, ne znači odobravanje niti pobačaja, a niti manipuliranja tkivom pobačenih fetusa, koji su prethodili proizvodnji staničnih linija korištenih u proizvodnji cjepiva.

Takav stav ne predstavlja novost u katoličkom moralnom učenju. Jedno od vodećih tijela za bioetička pitanja u Katoličkoj Crkvi, Papinska akademija za život osvrnula se 2005. s izjavom Moralna promišljanja o cjepivima pripravljenim od stanica pobačenih ljudskih fetusa na sličnu situaciju vezanu uz cjepivo rubeole proizvedeno s povijesnim linijama ljudskih fetalnih stanica, opravdavajući njegovo korištenje vodeći se ovim načelom proporcionalnosti i uvjetom da ne postoji drugo moralno prihvatljivije rešenje. Štoviše, Papinska akademija za život ističe u svojoj izjavi 2017. vezano za situaciju drastičnog pada procijepljenosti stanovništva za rubeolu i ospice u Italiji :

„Tehničke karakteristike proizvodnje cjepiva najčešće korištenih u dječjoj dobi navode nas na zaključak kako ne postoji moralno bitna povezanost između onih koji danas koriste ta cjepiva i prakse elektivnog pobačaja. Štoviše, vjerujemo kako se sva klinički preporučena cjepiva mogu koristiti čiste savjesti i kako korištenje takvih cjepiva ne znači neku vrstu suradnje s elektivnim pobačajem.“

Tom izjavom Papinska akademija za život ne niječe osudu podrijetla samog cjepiva te neetično ponašanje farmaceutskih kompanija, ističući potrebu za drugim alternativnim moralno ispravnijim rješenjima. Sami vjernici dužni su se uvijek prikloniti etički prihvatljivijem rješenju, ukoliko ono postoji, zalažući se i zahtijevajući od političkog sustava zdravstvene i socijalne skrbi dostupnost i raspoloživost cjepiva koja nisu moralno upitna. No, vjernici pritom nisu oslobođeni niti moralne obveze prikladne skrbi o svojem i zdravlju svojih bližnjih, osobito onih koji pripadaju ranjivijim skupinama što se, u slučaju ugroze javnoga zdravlja zbog smrtonosnih zaraznih bolesti, najučinkovitije postiže dostatnom procijepljenošću. Na tome tragu i biskupske konferencije pojedinih zemalja, poput Sjedinjenih Američkih Država, Engleske i Walesa te Slovačke, potaknule su vjernike u svojim zemljama da mirne savjesti prime cjepiva protiv COVID-19 koja su im dostupna, kako bi se okončala aktualna pandemija koja ugrožava ljudske živote i opterećuje zdravstvene sustave i odvijanje redovitog života, uz istodobno ukazivanje na moralne dileme koje za sobom povlače cjepiva nekih proizvođača. U sličnome je duhu i nedavno objavljena najava dr. Andrea Arcangelija, direktora Vatikanske zdravstvene službe, koji je 11. prosinca 2020. izjavio kako će uskoro započeti cijepljenje stanovnika Vatikana, kao i tamošnjih zaposlenika i članova njihovih obitelji Pfizerovim cjepivom ističući: „Samo široko rasprostranjenom imunizacijom stanovništva moći će se postići stvarne prednosti u pogledu javnog zdravlja kako bi se postigla kontrola nad pandemijom“.

Na kraju, važno je imati na umu da se nalazimo u vrlo osjetljivom razdoblju ljudske civilizacije i na još osjetljivijem području našega stava prema životu. Stoga je razumljiv i opravdan strah i briga za poštivanje života od začeća do prirodne smrti, što treba bezuvjetno poštivati, ne dopuštajući nikakav čin ugrožavanja. Međutim, spomenuto načelo proporcionalnosti, stav Papinske akademije za život o povijesnoj distanci glede sudjelovanja u „zlu drugoga“ i opasnost po zdravlje i život, osobito najranjivijih skupina, pomažu nam u ovoj pandemiji još jasnije propitkivati stanje naše savjesti i naše vjere kloneći se svakog oblika fundamentalizma, samouvjerenosti i ravnodušnosti.

prof. dr. sc. Livia Puljak, dr. med.
Redovita profesorica Hrvatskog katoličkog sveučilišta
Voditeljica Centra za medicinu i zdravstvenu zaštitu utemeljene na dokazima

doc. dr. sc. Anto Čartolovni
Docent na Katedri za teologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta
Voditelj Laboratorija za etiku digitalnih tehnologija u zdravstvu (Digit-HeaL)

dr. sc. Odilon Singbo
Poslijedoktorand na katedri za teologiju Hrvatskog katoličkog sveučilišta
Sveučilišni kapelan