Nakon molitve uvodni pozdrav uputio je predsjednik Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za katehizaciju i novu evangelizaciju đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić. Pozdravljajući sudionike uime svih nad/biskupa Hrvatske biskupske konferencije, nadbiskup Hranić je posebno pozdravio vjeroučiteljice i vjeroučitelje, virtualno prisutne na ovoj školi, koji dolaze iz – u ovim trenucima – naših dviju najpogođenijih biskupija: Sisačke biskupije i Zagrebačke nadbiskupije. „Vama, vašim obiteljima, kao i vašim učenicima, najprije upućujem riječi molitvene podrške i izraze naše duhovne blizine“, rekao im je mons. Hranić.

Nadbiskup se u govoru osvrnuo na aktualnu situaciju, rekavši da je pandemija, uzrokovana bolešću covid-19, uvelike uvjetovala i ograničila živote i djelovanje svakoga od nas, dok potresi, koji su nepredvidivo učinili mnoge raspukline i u našim životima, nužno usmjeravaju naš pogled na unesrećene živote, na mnoga lica naših sugrađana, odnosno naše braće i sestara.

„Doista izgleda da je kriza, koju su mnogi u crkvenom, ali i u društvenom životu do sada samo teorijski promišljali, na nas izvršila takvu ‘prisilu’ da nas tjera, da ju shvatimo kao mogući ‘katalizator’ svih naših dosadašnjih nastojanja: onih u Crkvi, kad je riječ o naviještanju i našoj vjeroučiteljskoj zadaći, ali i onih društvenih, kad je riječ o sigurnijem i kvalitetnijem sveukupnom životu. No, s druge strane ovo je vrijeme, sa svim svojim poteškoćama, donijelo i nešto što je dobro. U nemogućnosti redovitoga djelovanja svih nas: licem u lice, u živom susretu, vi ste vjeroučitelji, a zajedno s vama i mnogi svećenici te drugi pastoralni djelatnici, postali medijski i ‘računalno’ kreativniji; više koristimo blagotvorne mogućnosti suvremenih digitalnih sredstava društvenoga priopćavanja; naše obitelji, roditelji i drugi vjernici kao da su postali zauzetiji i zreliji kršćani, koji se odgovornije odnose prema evanđeoskoj poruci i Riječi Božjoj, te kao da postaju svjesniji da su roditelji prvotni odgojitelji, da im je potrebna pomoć škole, župe i drugih u odgoju i obrazovanju njihove djece te kao da više vrednuju važnost rada, stručnost i profesionalna nastojanja prosvjetnih djelatnika te drugih suradnika u odgoju i obrazovanju njihove djece. Odjednom su svoje mjesto u našem kršćanskom životu našli diakonija: Caritas, Crveni križ, dobrotvornost i dobrotvorne udruge, ljubav i briga za bližnjega, solidarnost sa stradalima. Ono dobro i plemenito u svakom čovjeku najednom je isplivalo na površinu naše svakodnevice. Kao da tek u patnji koja je posvuda oko nas spoznajemo da je Kristov prvi pogled na čovjekov život bio usmjeren ne prema njegovom grijehu, nego prema njegovoj patnji“, rekao je nadbiskup Hranić.

Istaknuo je da ništa nije danas tako sigurno kao što je sigurna stalna promjena; „no, ipak, čini se da postoji nešto što je trajno i nepromjenjivo – konstanta: a to su čovjek i njegova potreba za drugim, što se posebno i na različite načine pokazuje u vremenima bolesti, nesigurnosti, patnje, stradanja i boli“.

Odgovarajući na pitanje što to znači za vjerski odgoj i vjeronauk u školi, nadbiskup je upozorio da je vrijeme u kojemu živimo svjedočanstvo da je moderna „pala na ispitu“. „Prosvijećeni čovjek, čija je spoznaja utemeljena samo na znanosti, a čiji je razum htio zagospodariti čitavom prirodom, pao je na koljena. Suvremeni autonomni čovjek, slobodan i neovisan o bilo kome i bilo čemu, danas primjećujemo i shvaćamo, ovisniji je nego ikada prije. Mi zaista možemo puno. No, čovjek ne raspolaže niti vlada svime“, rekao je nadbiskup. Istaknuo je da je prva zadaća vjeronauka u školi u ovome vremenu „postati svjesni da nismo svemogući, te da ne raspolažemo svime“. To poučavati važno je i zbog toga što je vjerski odgoj cjeloživotni proces, koji svoj početak i trajno uporište ima u obiteljskom okruženju, ali još se više oblikuje u školskom životu. Zbog toga se pokazuje da će biti važno kroz vjeronauk poučavati i učiti prihvaćanje ranjivosti čovjeka, a ne samo njegove slobode i autonomije, pojasnio je nadbiskup.

Kao drugu važnu zadaću vjeronauka u školi u ovom trenutku nadbiskup je istaknuo da vjerski događaj ne smije dotaknuti učenika samo površno nego ga treba daleko više razumjeti kao događaj susreta. „’Dati lice odgoju’ naslov je ove katehetske škole. Lice ovdje shvaćamo kao simbol za sve ono što nam je danas onemogućeno: zagrljaj, pružanje ruke, konkretan odnos bake i njezinih unuka, susret s prijateljima, igra, zajednička molitva i radosno raspjevano slavljenje otajstava vjere. Znanosti možemo biti zahvalni za digitalnu i virtualnu komunikaciju svih nas međusobno, ali ista ta znanost nas danas, vjerojatno opravdano, poziva i na distanciranost! Vjeronauk, dakle, mora tražiti – i putem online nastave – istinski susret s učenikom, s osobom“, protumačio je nadbiskup Hranić.

Kao treću zadaću vjeronauka u školi nadbiskup je istaknuo potrebu njegovanja pedagogije pozornosti prema učenicima i njihovu osobnom životu. „Teologija koja ne bi bila osjetljiva na patnju, vjeronauk koji ne bi bio pozoran na život učenika Crkvu bi u današnjim okolnostima učinili nerječitom i neodgovornom“, upozorio je mons. Hranić. Istaknuo je da nas vrijeme u kojemu živimo poučava da se današnji učenici, kao i svaki drugi čovjek, neće i ne mogu zadovoljiti već unaprijed smišljenim odgovorima Crkve na sva njihova pitanja. To i nije prva zadaća Crkve i vjeronauka u školi. Nije uvijek odgovor vjere samo neki ‘pokrivač‘ kojim bismo uspjeli zaustaviti daljnja traženja učenika i suvremenog čovjeka. Odgovorna teologija, kao i odgovorni vjeronauk, znat će danas zajedno s učenicima postavljati nova pitanja, zajedno s njima tražiti odgovore, Bibliju ne koristiti kao skladište brzih odgovora na sva pitanja, nego Isusa Krista prihvatiti kao izazov i svjetlo u mukotrpnom traženju i promišljanju te tako i vjeru uvijek iznova činiti živom, aktualnom, kreativnom. Ne bojmo se svojih sumnji i pitanja, nego ih budimo svjesni i ponizno tražimo odgovore. Nekada je i dobro da na neka pitanja nemamo odgovore. To nas sve zajedno tjera u dubinu, na novo promišljanje, na novi događaj susreta s Isusom Kristom i s čovjekom: licem u lice! Dakle, sa svim što je čovjek i što je njegov ljudski život. „Dati lice odgoju“ znači doista staviti u središte učenika: čovjeka. On je otajstvo i stalno pitanje te naše trajno nastojanje. Njega smo pozvani susresti, biti s njim i prihvatiti tamo gdje on jest; osjećati s njim, pratiti ga kako najbolje znamo i možemo – korak po korak, i s njim otkrivati svjetlo te smisao i hoda i života, istaknuo je nadbiskup.

Mons. Hranić zahvalio je vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima na svemu što čine i na svim mogućnostima koje traže i uvijek iznova otkrivaju u svojoj domišljatoj ljubavi i revnosti kako bi ostali uz učenike. „Vaša želja da u tome napredujete je velika, kao što je veliki broj svih vas prijavljenih na ovu katehetsku školu. Zahvaljujem vam na toj vašoj zainteresiranosti. Znam da vaša prisutnost nije samo vaša obveza, nego je i znak čežnje biti zajedno s drugima, licem u lice, barem na ovaj način. I premda se nalazimo u vremenu kad nam se čini da su teme teodiceje, patnje i boli, nesigurnosti i nerazumijevanja stvarnosti, posvuda oko nas, duboko vjerujem da je doksologija ono što će na kraju pobijediti. Tu sigurnost dao nam je uskrsli Krist. Prisutnosti klica uskrsnuća koje već djeluju među nama i plodovima uskrsne pobjede i slave već svjedočimo, iz dana u dan, u mnogim dobrim, plemenitim, hrabrim i odvažnim ljudima, koji beskompromisno i bez ‘naplate’ daju sve što mogu i sve što imaju kako bi pomogli drugima“, istaknuo je nadbiskup Hranić.

Pozdravni govor uputila je i ravnateljica Agencije za odgoj i obrazovanje dr. Dubravka Brezak Stamać, a prvo predavanje o temi „Lice odgoja“ održat će predstojnik Nacionalnoga katehetskog ureda HBK dr. Ivica Pažin.