Naravno, ključnu ulogu odigrali su hrvatski branitelji koji su zaustavili agresora i obranili velik dio Hrvatske.

Odmah po proglašenju neovisnosti Republike Hrvatske, 25. lipnja 1991. godine, međunarodna zajednica uključila se u politička zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije. Već 7. srpnja na inicijativu Europske zajednice potpisana je Brijunska deklaracija kojom je hrvatsko proglašenje samostalnosti odgođeno za tri mjeseca. Uslijedila su tri mjeseca u kojima se rat potpuno rasplamsao, a agresija na Republiku Hrvatsku izmakla kontroli Europskoj zajednici. Sjedinjene Američke Države bile su involvirane u sukob u Kuvajtu i vrlo su rezervirano gledale prema raspadu Jugoslavije pa je hrvatskoj diplomaciji preostalo pronaći saveznike u Europi koja je po tom pitanju bila podijeljena.

Paralelno uz političke apele koje je Hrvatska upućivala međunarodnoj zajednici, rat u Hrvatskoj dosegao je vrhunac. Pad Vukovara te razaranje opkoljenog Dubrovnika bili su prijelomne točke nakon kojih više nije postavljano pitanje treba li Hrvatsku priznati već kada to učiniti. Arbitražna komisija Mirovne konferencije o Jugoslaviji, poznata pod nazivom „Badinterova komisija“, proglasila je  7. prosinca 1991. godine raspad Jugoslavije. Bio je to pravni temelj za priznanja Hrvatske i Slovenije koja su uskoro uslijedila. Francuski pravnik Robert Badinter, kao eksponent francuske politike koja nije podupirala „razbijanje Jugoslavije“, postavio se kao moralni i stručni autoritet te zajedno sa suradnicima omogućio Hrvatskoj da se izdvoji iz Jugoslavije. Pored toga komisija je donijela stav da Hrvatska zadrži svoj teritorij unutar granica koje je imala u tada već bivšoj Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji.

Kao prva međunarodno priznata država koja je priznala Hrvatsku ostat će zapamćen Island koji je to učinio 19. prosinca 1991., a istoga dana njemačka je vlada najavila diplomatsko priznanje Hrvatske i Slovenije, koje je stiglo upravo na današnji dan 1992. godine.

Osim Njemačke, tog nas je dana priznalo i ostalih 11 članica Europske zajednice, danas poznate pod nazivom Europska unija. Istom odlukom pridružile su im se Austrija, Bugarska, Kanada, Mađarska, Malta, Poljska i Švicarska. Nakon što je njemački ministar vanjskih poslova Hans Dietrich Genscher potvrdio da Hrvatska ispunjava sve uvjete, koje je Europska zajednica odredila za priznanje u Hrvatskoj, ali i izvan nje, uslijedilo je veliko slavlje. Hrvati su izlazili na ulice diljem svijeta kako bi proslavili ostvarenje višestoljetnog sna.

„Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti“, rekao je te večeri predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji preko televizije, a zatim i sam krenuo, na inicijativu Antuna Vrdoljaka, slaviti s narodom na Trg bana Jelačića gdje je novinarki HTV-a Ljiljani Bunjevac Filipović kazao:

„Evo stvorili smo Hrvatsku međunarodno priznatu. Slavimo noćas, a onda krenimo na posao u obnovu, u izgradnju Hrvatske.“

(autor priloga Borna Marinić)

U povodu 29. obljetnice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske i 23. obljetnice mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja u petak 15. siječnja u 10.30 kod spomen obilježja na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru molitvu će predvoditi župnik Župe sv. Filipa i Jakova fra Ivica Jagodić.