Riječ je o opsežnom djelu (658 str.) koje obuhvaća cjelokupnu liturgiku te predstavlja prvi sustavni udžbenik u Hrvatskoj namijenjen sveučilišnoj nastavi na teološkim fakultetima, ali i općenito liturgijskoj formaciji. Kunzlerova liturgika nastala je iz nastavničke i znanstvene prakse proučavanja teologije, povijesti i pastorala liturgije na paderbornskome teološkom fakultetu, kao i u drugim okolinama u kojima je ovaj ugledni profesor i plodni pisac djelovao. Iako se radi o enciklopedijskom djelu u kojem je sabrano mnoštvo podataka, osobito povijesnoga karaktera, Liturgija Crkve pristupačna je običnom čitatelju ponajprije zbog svojega stila. Kunzler je vješto povezao misaonu sistematičnost s literarnom lakoćom, realizirajući djelo koje će sasvim sigurno biti važan izvor za studij i znanstveni rad u hrvatskim teološkim okolinama, kao i koristan priručnik u liturgijskom pastoralu.

Djelo je koncipirano uzorno udžbenički, ima jasnu konzistentnu strukturu, a teme su obrađene originalno i cjelovito. Sastoji se od šest dijelova koji su posvećeni teološkim temeljima, liturgijskoj antropologiji i kulturi, pomnoj analizi euharistijskoga slavlja, kao i analizi drugih sakramentalnih slavlja, te razmatranju liturgije u vremenu (časoslov, liturgijska godina i dr.). Djelo je opremljeno kazalom imena i pojmova.

Kunzler pristupa liturgiji najmanje kroz tri temeljne perspektive: teološku, povijesnu, pastoralnu. U pogledu teologije liturgije autor gradi teološke spoznaje na temelju vrela, teološke predaje i crkvenoga nauka o liturgiji, posebno Drugoga vatikanskog sabora. No njegov istančan osjećaj za tradicije istočnih Crkvi vodi ga također do usporedne analize, pri čemu klasične teološke analize obogaćuje svježim slikama s kršćanskoga Istoka. S obzirom na povijesni karakter ovoga udžbenika, vrijedi napomenuti da Kunzlerov interes za povijest kontinuirano prati integracija spoznaja iz područja kulture i umjetnosti (posebno glazbe). Zapravo, Kunzlerova povijest liturgije povijest je liturgijske kulture koja je na poseban način povezana s kulturnom poviješću, ne zaobilazeći pritom ni istočne Crkve. Najzad, pozornost na pastoral, razvio je u autoru istančan interes za „liturgiju za čovjeka“ (katabatski vid), u čijem se temelju nalazi „liturgija u čast Božju“ (anabatski vid). Kristalnom jasnoćom i eruditskom argumentacijom Kunzler donosi iscrpne odgovore na pitanje kako Crkva slavi svoje bogoslužje i zašto ga slavi u suvremenim antropološkim i kulturnim uvjetima, razastirući njegovu najdublju i najsvetiju istinu.