Kako je izgledao Vaš ulazak u Družbu i studij?

Izrana sam shvatio da želim biti svećenik, tako sam odlučio pohađati školu na Šalati. Tamo su nas odgajali isusovci pa sam gledajući njih poželio i ja biti isusovac. Od 1955. do 1957. godine bio sam u novicijatu na Fratrovcu. Zadnje dvije godine studija teologije poslan sam u Ameriku, točnije u Kaliforniju u Los Gatos, kako bi se školovao zajedno s drugim bogoslovima koji su također htjeli ići u misije. Nakon studija teologije i ređenja, otišao sam u misije u Zambiju gdje sam proveo 4 godine.

Kako Vam je bilo u misijama u Zambiji? Koju ste službu tamo obnašali?

Zambija je u to vrijeme ostvarila svoju samostalnost. Bio sam u gradu Ndola u kojem nije bila izgrađena crkva. Jedna župa je bila veličine Đakovačke biskupije. Najbliži svećenik se nalazio na udaljenosti od 60 km. Problem je bio naučiti jezik jer na tom području prevladava mješavina više jezika; tonga, nandža, shona. Po selima se mise nisu držale u crkvama, jer nisu postojale, već u školama. Kasnije sam bio premješten u drugu župu koja je bila dobro razvijena. U toj župi su katehisti, između ostalog, učili djecu čitati i pisati. Zanimljivost je da se mise ne održavaju u određeno vrijeme, već se prema dogovoru sa župljanima održavaju prema kretanju sunca. Bilo je to lijepo iskustvo.  

Koje ključne službe ste obnašali kroz proteklih 50-ak godina? 

Nakon Zambije, najprije sam bio odgojitelj u sjemeništu 6 godina. Zatim sam premješten u Beograd gdje sam proveo 6 godina kao župnik. Naša Crkva sv. Petra se nalazi u samom centru Beograda. U to vrijeme su bogoslovi služili vojni rok i znali su kod nas dolaziti na mise. Nakon Beograda otišao sam u Opatiju. Prvo sam bio župnik, a zatim superior kuće. Preko godine sam održavao duhovne vježbe za svećenike. 

Zatim sam bio premješten u Zagreb kao ekonom provincije i kuće Palma. Osim službe ekonoma, obnašao sam i službu ispovjednika. U Palmi su se u to vrijeme počele organizirati duhovne vježbe u svakodnevici u kojima sam bio pratitelj. Zatim sam od patra Pavina preuzeo ulogu organizatora duhovnih vježbi. Nakon Palme sam opet išao u Beograd. Bio sam župnik i pripremao odrasle osobe za sakrament krštenja. Nakon Beograda otišao sam u Sarajevo. Tu sam obnašao službu župnika. Bilo je manje ljudi i djece nego u Beogradu. Ponovno sam se vratio na kratko vrijeme u Zagreb gdje sam bio duhovnik studentima filozofije. Nakon Zagreba me provincijal poslao u Split. Budući sam umirovljen, glavna zadaća sada mi je da budem pratitelj u duhovnim vježbama.

U čemu je specifičnost isusovačke duhovnosti i molitve kakvu nalaže Ignacije?

Što se tiče molitve, sv. Ignacije je bio revolucionar. Do osnutka Družbe monasi i redovnici morali su se sastajati u određeno vrijeme i moliti određenu molitvu. Kada je pisao Konstitucije koje sadrže pravila za zajednički život, Ignacije nije uveo tu koralnu molitvu, već je rekao da će isusovac biti odgojen tako da sam zna živjeti duhom molitve. Stoga isusovac jednom godišnje prisustvuje duhovnim vježbama koje obnavljaju i razvijaju duh molitve. Isusovačka duhovnost se temelji na duhovnim vježbama, a duhovne vježbe se temelje na iskustvima sv. Ignacija.    

Dugi niz godina bili ste pratitelj u duhovnim vježbama. Može li čovjek obaviti duhovne vježbe kako treba i iz njih izaći isti?

To je nemoguće. Nemoguće je izaći isti jer je naš Bog pun iznenađenja i nikada te neće ostaviti istog, nepromijenjenog. On želi da napraviš makar i mali korak u vježbama kako bi stigao do cilja. Božji cilj i ujedno cilj duhovnih vježbi je ljubav prema Kristu raspetome na križu.

Što lijepoga život u Družbi nudi? A što je teško i predstavlja žrtvu da bi se osoba ostvarila kao isusovac? 

Ako čovjek nešto ljubi i voli, neće ni osjetiti da je to žrtva. Zavjeti sami po sebi nose određene žrtve, što možeš prihvatiti kada odlučiš da je to sastavni dio tvoga života i da uz Božju milost možeš to ostvariti. U svemu ovome je važno da zaista osjetiš i doživiš na svoj način kako te Krist privlači i zove k sebi, te da mu na tu privlačnost želiš odgovoriti svojim životom. Družba pruža jedan način odgovora, a to je da ljudima, odnosno dušama s kojima dolaziš u dodir želiš donijeti radost, svjetlost, mir, sigurnost i nadu koja je utemeljena u vječnosti. Sigurno da ćeš sebe ostvariti u Družbi ako se ostvariš s Kristom. Kao isusovac se ostvaruješ kroz svoje zalaganje i angažman. Ostvariti ćeš se ako živiš u dijalogu s Bogom, naročito s našim Gospodinom i Djevicom Marijom. Svoju sreću ćeš ostvariti kada odlučiš sa sigurnošću (100%, ne 99%) da želiš biti isusovac. Biti će problema i križeva, ali ako si siguran da želiš biti isusovac, onda oni predstavljaju znak tvoga rasta i Božje privlačnosti tebi. Sjedni, sklopi ruke, skupi pamet i srce, razmisli i odluči, neće ti biti krivo. Naravno, pod uvjetom da je to odluka koju si donio sa 100%.

Spomenuli ste dva puta koliko je važno cijeli se dati, dati se 100%. Znači li to da osoba treba imati 100%-tnu sigurnost da želi ići u isusovce i prije nego se javi? Kada bi trebao znati 100% da je to njegov put?

Dok razlučuješ, ne možeš znati da 100% želiš biti isusovac. Ali jednom kada sam se odlučio, onda moram biti siguran da je to put kojim želim i trebam ići. Dok odlučuješ važno je imati podršku i ući u duh razlučivanja s Bogom. Važno je uočiti da Bog iznenađenja i ovdje može biti. Primjerice bl. Alojzije Stepinac je odlučio da se želi oženiti, na kraju je bilo iznenađenje da ipak neće, već da će biti svećenik. Kroz neko vrijeme treba uočiti na što me Bog privlači, za što osjećam unutarnji poziv.

Što biste poručili dečkima koji razmišljaju o ulasku u Družbu?

Rekao bih: „Čuj,… odluči se, zagrizi i grizi!“. Prihvati poziv! Neće ti biti žao, pod uvjetom ako ga zaista živiš 100%. Ne boj se i ne brini kako ćeš to izdržati. Izdržati ćeš ako se ukorijeniš u snagu milosti Božje. 

Ukoliko razmišljaš o pozivu za isusovca, sudjeluj u vikendu razlučivanja za dečke koji će se održati od 7 do 9. svibnja 2021. Prijaviti se može ovdje: Možda baš isusovac?!