Šetnju je osmislila i vodila Lidija Begić, licencirani turistički vodič, a na početku sve okupljene sudionike uime organizatora manifestacije Vijeća za kulturu i znanost pozdravila Ana Marčinko te im zahvalila što su svojim dolaskom podržali cijeli program i prepoznali da je ova manifestacija važna.

Obilazak je započeo na Trgu oružja gdje su se sudionici okupili i odatle se zaputili prema dominikanskom samostanu gdje su imali priliku vidjeti crkvu Navještenja koju je napravio Petar Andrijić. Ona je jedna od onih crkava koje se ubrajaju u anti-pestne kultove jer se srednjovjekovni Dubrovnik najviše bojao kuge. Zanimljivo za tu crkvu, kako je vodička Begić rekla, da stoji u izvorima, predaji, da je rečeno da kuga neće stati ukoliko se ne izgradi crkva Navještenja i to na mjestu gdje je pala prva žrtva kuge.

Iduće mjesto šetnje bila je crkva Sv. Sebastijana za koju je zanimljivo da je na samom početku njezine gradnje, točnije kad su položena dva kamena, tim činom navodno prestala kuga. Puno se u toj crkvi molilo, polagali su se zavjeti, palile su svijeće. Crkva je bila jako važna, a ujedno je bila sjedište bombardijera, topnika.

Crkva Rozario poslužila je kao biskupova crkva nakon Velike trešnje 1667. godine kad je katedrala jako oštećena. To je barokna crkva koja datira iz 16. stoljeća, nalazi se uz dominikanski samostan i zanimljivo da je svojim leđima uklopljena u stari dubrovački vanjski zid zidina.
Na ulici Prijeko sagrađena je i crkva Sv. Nikole, pročelje crkve je kasnorenesansno. Unutar crkve bila je bratovština mesara. Sve do izgradnje crkve Sv. Antuna opata u toj crkvi bila je smještena i bratovština Antunini.

Posjetitelji su imali priliku vidjeti i crkvu Sv. Jakova Pipunara koja se prvi put spominje 1225. godine kad su dominikanci došli u Dubrovnik. Također na Pelinama podsjećeno je na jako malu crkvicu koja to danas više nije, a zvala se crkva Sv. Vlaha i Vida. Spomenuta je i crkvica Petilovrijenci koje također danas više nema, čiji su ostaci na Stradunu.

Crkva Svetog Spasa, koja se danas nalazi na samom početku Straduna, građena je 1520. godine i to je zavjetna crkva i odluka o njenoj gradnji donesena je brzo, nakon potresa. Crkva Sv. Roka velika je i važna crkva bratovštine sv. Roka i ima specifične kvadratne prozore na bočnoj strani. Crkva Sv. Josipa sagrađena je nakon velikog potresa i u potpunosti je barokna. Otvorena je i u njoj se danas održava trajno euharistijsko klanjanje Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Vodička Begić pokazala je i neke crkve koje su danas u privatnom vlasništvu kao što je crkva Sv. Vida, koja se jednom godišnje otvori i u njoj se služi misa. Crkva Gospe od Karmena najveća je crkva od svih koje su bile posjećene tijekom šetnje, a na svojim vratima ima veliki dubrovački grb.

Tijekom obilaska sudionici su poštivali propisane epidemiološke mjere pazeći na udaljenost i noseći zaštitne maske.

Projekt upoznavanja manje poznatih crkava, crkvica i kapelica u Gradu, kojega su osmislili povjesničar umjetnosti Ivan Viđen i teolog mr. sc. Petar Marija Radelj, ostvaren je prvi put u travnju 2014. u sklopu Festivala mladih Susreta hrvatske katoličke mladeži u Dubrovniku kao „Dan otvorenih vrata dubrovačkih crkava, crkvica i kapela“, a zatim je, sljedeće godine, bio i dio dubrovačkog programa „Dana kršćanske kulture“ pod nazivom „U crkve pozvani – obilazak crkvica i kapela u dubrovačkoj gradskoj jezgri“. Kako su autori projekta tada istaknuli „kroz dubrovačke crkve i kapelice ne zrcali se samo kršćanski duh koji ih je zamislio i izgradio već one svjedoče i trajnu otvorenost svijetu i suvremenim umjetničkim stilovima svakoga razdoblja“, one su „važni biljezi u tkivu Grada jer prikazuju čitav urbanistički raspon svojom veličinom i stilom: od skromnih crkvica, preko kapelica u sklopu gradskih kuća i palača, redovničkih i bratovštinskih crkava, pa sve do katedrale“.

Upravo nadahnuta tim projektom, Lidija Begić osmislila je šetnju ulicama Grada s otkrivanjem crkava, crkvica i kapelica koje nisu česti objekti posjeta niti turistima, niti samim Dubrovkinjama i Dubrovčanima.