„Cilj gesti i pjesama u liturgiji je ukazati na ono što se događa, kako bismo mogli to doživjeti, kako bismo mogli biti dionici Kristove otkupiteljske žrtve koja se aktualizira. Kada se taj govor izgubi to je kao da slušamo divnu pjesmu na kineskom, a mi ne znamo kineski jezik. Onda počinjemo sami pridodavati neka značenja, a to nisu značenja koja je Crkva dala. Događa se razmjer”, tako je uvodno objasnio liturgijsku neujednačenost i neznanje vlč. Tomislav Šagud.

Vlč. Tomislav Šagud

Razlog zašto je pisao kateheze na svojoj mrežnoj stranici, koje se između ostaloga tiču i tumačenja dijelova mise, je zato što želi da svatko vidi i čuje kolika je ljepota liturgija. U emisiji je dotaknuta liturgijska gesta klečanja te je naveden primjer kada vjernici kleče i stoje za vrijeme izgovaranja riječi: „Evo Jaganjca Božjega”.

„Poanta je da zajednica bude jedno tijelo, a to očitujemo uniformnošću. Kod ovih riječi neki kleknu, neki ostaju stajati. To treba uskladiti. Opća uredba Rimskog misala kaže da se stoji, ali dopušta da se zadrži klečanja gdje je ono bilo prisutno. Svećenik treba biti osjetljiv na osjećaj vjernika. Zajednicu treba odgajati”, naglasio je vlč. Šagud.

„Žalostan sam jer neki vjernici zbog vlastitog osjećaja ili uvjerenja odbijaju primiti pričest na ruke i radije će si uskratiti primiti živoga Boga nego ga dotaknuti rukom. Ovdje je riječ o tvrdokornosti koja graniči s neposlušnomu crkvenim poglavarima. Ako sa strahopoštovanjem, iz objektivnih razloga primimo pričest na ruku, nismo ništa manje pobožni i ne obezvrijeđujemo Presveti Oltarski Sakrament. Inače, ako cjepidlačimo, onda se možemo pozvati na onu Isusovo da nečistoća ne ulazi na usta nego izlazi iz nas. Oni koji se pozivaju da su nam ruke prljave, mislim da nam je često jezik još i prljaviji zbog riječi koje iznosimo”, rekao je mons. Sente.

Vlč. Ljubo Vuković istaknuo je da se kod onih koji ne žele primiti Isusa na ruke, radi o duhovnoj oholosti protiv koje treba propovijedati. „Osjećam kako bi mnogi htjeli vjeru ukalupirati. Poslušnost je dio pobožnosti”, naglasio je.

Vlč. Ljubo Vuković

„Glazba u liturgiji nije tu da zamijeni tišinu koja ima mjesto u liturgiji nego ona komunicira ono što se događa. Ona nije tu da bude zabavna. ‘Klanjam ti se smjerno’ – pjesma je koja vuče porijeklo od sv. Tome Akvinskog. Teološki je prikladna, ali ne za pričest. Mjesto joj je u euharistijskom klanjanju, a ne pričesti jer mi se Isusom pričešćujemo, a ne klanjamo mu se”, rekao je vlč. Šagud.

Vlč. Vukovič ističe kako bi ipak napravio kompromis glede glazbe u liturgiji kako bi zadržao ljude u crkvi, posebice mlade koje je danas teško okupiti.

Da postoje pastoralne poteškoće glede kumstva pri primanju sakramenata, napose potvrde, mons. Sente priznao je kako ga je jedan kum uspio prevariti. Zakonik kanonskog prava jasno propisuje tko može biti kum, a mons. Sente ističe: „Kum može biti onaj koji ima 16 godina, koji je kršten, pričešćen, krizman i koji, ako živi s nekim u bračnom zajedništvu mora biti i crkveno vjenčan.” Tu nema kompromisa – poručio je, ali i naglasio da ponekad postoji rješenje kako nekome pomoći da ipak ispuni kanonske uvjete i postane kum.

Mons. Antun Sente

„Ljudima ovo teško pada, ali 80 ili 90 posto to prihvaća”, kaže vlč. Vuković moleći vjernike da imaju razumijevanja. „Svi smo nezadovoljni, vlada nepoštenje. Sve želimo pošteno pa i poštenu državu. Ne tjerajte nas u Crkvi na nepoštenje: ‘Pa dajte samo meni’. Ja to ne smijem dati.”

U emisiji je istaknuto i kako se sve više kršćanski sprovodi pretvaraju u komemoracije, a sve manje su vjerski obred. Drže se dugački govori, pjevaju se svjetovne pjesme kao što je npr. „Ja se konja bojim”.

„Ako si pozvao svećenika, onda bi to trebao biti kršćanski sprovod. Na sprovodima bude pjesama da ne znaš kamo bi gledao”, kaže vlč. Vuković.

Mons. Sente ističe kako je vjersko znanje puno bolje nego prije 30 godina. „Zasigurno zahvaljujući i HKR-u koji govori o raznim pitanjima vjerske tematike”, kaže.

Tko za propušteno vjersko nepodučavanje, za vjersko neznanje treba preuzeti odgovornost: Crkva, župna kateheza ili školski vjeronauk, vlč. Šagud zaključuje: „Svatko je protagonist svoga života i odgovaran je za sebe. Nikoga ne možemo natjerati na nešto. Tko hoće, naći će priliku. Svi imamo dužnost u odgoju u vjeri, svaki pojedinac, ne samo svećenik nego i svatko tko je kršten”.