Ono što primjećujemo u evanđelju je – da se Isusov radni dan sastoji prije svega od ozdravljenja bolesnih, molitve i naviještanja  Kraljevstva  Božjega. Isus, kad god čini čuda ozdravljenja povlači  se u osamu zahvaliti svome Ocu zato što mu je pomogao, zato što mu je bliz  bio u čudesima ozdravljenja, i ono što je još važnije, one koje bi ozdravljao rekao bi da nikome ne govore. Od početaka do danas Crkva to čini. To je zadaća svih nas – gdje god osjetimo bol, patnju, da krv teče, da su nečiji osjećaji zgaženi – nama je intervenirati. Crkva moli za njih, maže ih uljem, polaže ruke na njih i pomaže materijalno. Sve bolnice, ubožnice, hospiciji, zapravo su inspirirani i napravila ih je Crkva, naglasio je Bilokapić pojasnivši – da bi bez ovog poslanja Europa bila stotinu godina nazad, s obzirom na zdravstveno pitanje.

Karizmu ozdravljanja u Crkvi  možemo pratiti od prvih stoljeća sve do danas. U prvim stoljećima  to čine apostoli, Isusovi učenici, prvi pustinjaci, sveti Ante… Možda je karizma  ozdravljenja u jednom povijesnom trenutku  ipak prešla iz ruku pojedinaca na sveta mjesta kao što je Međugorje, Lurd , Fatima… Na čudesan način  prolaskom Svetootajstva ljudi ozdravljaju, čudesa se događaju…

Što god mislili o liječnicima, medicini, intelektualnom razumskom, to je Božji dar nama. Nije razum i tehniku stvorio đavao, on se može služit s njom, a to je prvenstveno Božji dar nama. Ljudi u koje vjerujemo, vjerujemo da ih je Bog poslao da se za svoju braću brinu na konkretan način. Drugi put je put milosti – kad stane sve, kad nemamo više nade, i nadamo se možda onom najgorem, i nakon najgoreg, nadamo se najboljem, u tim trenucima  trebamo vjerovati u molitvu i sakramente.

Evanđelje kaže – i to je kriterij – da onaj koji čini čuda ozdravljenja, ne čini ih u svoje ime, već to pripisuje Isusu Kristu, naglasio je Bilokapić, pojasnivši,  kako se Isus i oni koji ozdravljaju, nikad ne zadržavaju na fizičkoj – tjelesnoj komponenti, nego uvijek preko ozdravljenja Isus tuče i usmjeren je na ljudsko srce, nutrinu, na ljudsku dušu, jer, koja korist ako je netko ozdravio od covida, raka, a nutrina mu gnjila – puna mržnje, ne ljubavi, nepoštivanja, to je daleko veći problem. Upozorio je pri tom i na one koji  magijom čine ‘čudesa’ – ako jesu čudesa, u konačnici, neki od njih uništili su  i pojedince i cijele obitelji.

Sveti  Franjo  potkraj svoga  života imao je barem 20-ak  teških bolesti, to bi značilo – ako Bog ne voli te ljude, onda bi sveci bili najmanje voljeni ljudi. Zašto Bog ne uslišava našu molitvu ? Nije razlog što nas Bog ne voli ili što nemamo dovoljno vjere, nego, snaga Božja očituje se, ne samo u našem ozdravljenju, nego u tome da nam dade snage da svoju bolest možemo nositi. U evanđelju – žena koja je bolovala od teške bolesti, samo je dodirnula skute Kristovih haljina i ozdravila. Mi ovdje večeras, nemamo samo skute Kristovih haljina, imamo čitavoga Krista u Euharistiji. Ovdje će možda bit naša vjera na kušnji; jel mi zaista vjerujemo da je među nama  onaj koji je Gospodar, koji nam može podariti zdravlje?… Njoj  su bili dovoljni skuti,  a nama nekad nije dovoljan čitav  Isus Krist. I ono što još imamo na raspolaganje je sakrament  bolesničkog pomazanja. Taj sakrament služi upravo da nam dade snage, ulije Božju milost da se možemo nositi s bolešću. Večeras svima nama, jer duboko vjerujemo u Boga, vjerujemo da će Isus Krist preko svetog Ante, izići našim molitvama u susret – možda je dovoljno reći samo – Gospodine, onaj koga ljubiš, bolestan je, zaključio je homiliju vlč. Bilokapić.  Misno slavlje animirao je bend Župe sv. Ilije.

Na svetkovinu svetog Antuna u svetištu su slavljene tri mise a središnju je također predslavio fra Šimun Bilokapić.