Predsjednik Hrvatske biskupske konferencije zadarski nadbiskup Želimir Puljić u četvrtak 15. srpnja u Banjoj Luci iznenadio je i obradovao banjolučkog biskupa Franju Komaricu kada se prije samog svečanoga misnog slavlja iznenada pojavio pred njegovim vratima. Biskup Franjo je, ugodno iznenađen nenajavljenim dolaskom, radosno pozdravio svoga bivšeg dugogodišnjeg kolegu profesora u Vrhbosanskom bogoslovnom sjemeništu i brata u biskupstvu. Nadbiskup Želimir pridružio se svečanoj misi u stolnoj crkvi Sv. Bonaventure u Banjoj Luci kojom je proslavljen nebeski zaštitnik Banjolučke biskupije i naslovnik katedrale te 140. obljetnica postojanja biskupije, a ujedno je biskup Franjo proslavio 75. obljetnicu života i 35 godina biskupske službe. 

Nalazimo se podno tornja banjolučke katedrale svetoga Bonaventure na svetkovinu sv. Bonaventure, zaštitnika Banjolučke biskupije i naslovnika katedrale, 15 srpnja 2021. godine nakon svečanoga Euharistijskoga slavlja. Moj sugovornik je predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, nadbiskup zadarski. Dobrodošli u Banja Luku! Kojim ste povodom ovdje?

Drago mi je najprije da sam našao ovaj slobodan dan da budem danas prigodom ovog velikog jubileja Banjolučke biskupije koja slavi 140 godina od osnutka. Osim toga, ovaj današnji dan zaštitnika biskupije vezan je uz samog ordinarija Franju Komaricu koji ove godine obilježava 75. rođendan i 35 godina biskupstva. A s njime sam usko vezan od 1978. godine. A i ti si bio tad student kad smo nas dvojica bili profesori pa se sjećaš naših, rekao bih zajedničkih, akcija u Bogosloviji, naše zajedničke suradnje. I u pogledu godišnjice uspostave baš ove hijerarhije koju smo obilježili i simpozijem i Zbornikom. Dakle, sjećam se rado tih godina sarajevskih kada smo, upravo, nas dvojica bili zajedno od 1978. dok on nije postao biskup.

Vi i biskup Komarica imate i ratno iskustvo: vi u Dubrovniku, on ovdje u Banjoj Luci. Sada, nakon toliko godina, kako Vam izgledaju ta vremena i kako izgledaju današnja vremena?

Kad spominješ ta ratna iskustva… nerado ih se sjećam, a oni su dio mene, dio su nas, kao neki ružan san, usudio bih se reći. Ali isto tako, s druge strane, moram reći da i na te godine gledam s ponosom i sa zahvalnošću da se nismo izgubili, da se nismo plašili, da smo bili i u tim teškim okolnostima… A Franjo nije imao rat; njemu je bilo gore nego u ratu. Njemu je bilo gore nego nama koji smo bili u ratu i gledali rušenja. On je ovdje bez rata gledao rušenja crkava, seljenja ljudi, tjeranje ljudi, tako da smo dijelili, rekao bih istu sudbinu, iste patnje, iste probleme. Ali kad sad gledam unazad, onda Bogu zahvaljujem da smo imali i čvrstu vjeru, da se nismo plašili, da smo se nadali boljem i ovo sad, hvala Bogu, kažem… barem za Hrvatsku se može reći da je nekako… neću reći da je preboljela, ali… zacijelila skoro ratne rane. Ovdje u Bosni i Hercegovini zaista je još neizvjesno i vidim da ljudi se plaše, makar rata nema. Volio bih da i ovdje dođe demokracija, da ljudi osjete kako je najljepše biti u domu svome, na pragu svome, u gruntu svome. I u tom kontekstu moj kolega Franjo se zaista ne umara moliti ljude da ostanu ili da se vrate jer to je jedina svijetla budućnost.

Već ste rekli jednu poruku koja se tiče ljudi na ovim prostorima. Uvijek je pitanje, kako ih ohrabriti, kako podići kada djeluje da je teško i da će sve jako dugo trajati. Vi ste živjeli i vremenu komunizma. Tada je djelovalo da će to jako dugo trajati, ali je i to prošlo. Možete li se malo osvrnuti na to vrijeme od Vašega početka školovanja pa kasnije?

U ono vrijeme komunizma kao dijete smatrao sam da to tako treba biti, ali bili smo vezani uz svoje nacionalnu, narodnu prošlost i to se nekako prenosilo i živjelo se od nade da će proći. Evo, u tom kontekstu mislim i nadam se da i ove nevolje, koje su sada nazočne, idu kraju. Ali potrebna nam je ponovno ta neka solidarnost međusobna, povezanost i ono što je bilo i u teško vrijeme komunizma kad nas je nosilo naše zajedništvo. Možda je bilo lakše u onom vremenu jer znao si tko ti ne želi dobro, tko te želi potlačiti, tko ti želi oduzeti nešto pa smo onda jedan drugoga tješili, hrabrili, nismo se dali. Ovo sad je na drugi način izazovno i ponovno nam treba ta solidarnost i povezanost. Ja sam nekada znao govoriti da smo komunizam pobijedili našim hodočašćima, našim okupljanjima, našim svetištima i stvarno je bilo providonosna ona godina velikog našeg gibanja, ako smijem tako reći od Solina do Marije Bistrice od tih 15 godina koliko je trajalo to naše hodočašćenje u naša velika svetišta. To nas je držalo, to nam je snagu davalo. I vjerujem da i sada u ovakvom vremenu trebamo opet tako nešto, neka naša, ako smijem reći, pučka pobožnost koja je nazočna, koja se pokazuje, koja nas okuplja, gdje se tješimo i gdje, zapravo, vapimo i molimo, ali zahvaljujemo.

Već ste rekli malo o biskupu Komarci, da se poznajete i da ste bili zajedno profesori i odgojitelji i u ratnom vremenu povezani u svemu. On djeluje kao osoba koja nikad ne gubi energiju ni u ovim godinama.

Ja mu se divim. Ja vam se divim i nisam jedanput rekao da je to bilo po Božjoj providnosti da je on tu. Ja mogu reći za sebe, da sam ja bio tu, ne znam kako bih se snašao. A on je kao i danas i onda, i u ono vrijeme, dakle, teško vrijeme rata, on je uistinu bio borac. Borac za svoga čovjeka, borac za vjeru, borac za Crkvu i neumorno je… ne samo ovdje, nego hodao po svijetu. Hvala Bogu da je takav! Mislim, možda je nekima i dosadio sa svojim molbama, sa svojim problemima, ali vjerujem da je takvim načinom istina došla do nekih ljudi. Može to koji puta biti kontraproduktivno, ali bolje je govoriti, bolje je jaukati, bolje plakati, nego povući se pa nisi nazočan.

Za kraj bih Vas upitao: ponekad se dobije dojam, barem iz perspektive Bosne i Hercegovine u odnosu prema Hrvatskoj, da nas možda nedovoljno razumiju. S druge strane se dobije dojam, opet, da mi možda ne činimo sve ono što bi mogli. A evo, hrvatski narod je, pogotovo između BiH i Hrvatske, a rekao bih i do Kotora i gore do Srijema, uopće isprepleten raznoraznim vezama. To se vidi i po episkopatu i po svećenstvu, redovništvu i narodu, po obiteljima i po svemu drugome. Kako uvijek iznova osnažiti to zajedništvo da budemo uistinu i jedan narod i jedna Crkva u smislu da budemo uvijek na putu dobra?

To nam sada treba još više nego u vrijeme Jugoslavije, ako smijem tako reći. Baš radi toga što postoji neka realnost koju ti ne možeš više mijenjati. Hrvatska je država, BiH je država, Srbija je država, Crna Gora je država i svaka je država i to utječe i na onaj, rekao bih, mali dio Hrvata koji tamo žive. I sad, moramo biti realni da je to država. I jasno da Hrvati u BiH moraju se boriti za svoju državu, dakle Bosnu i Hercegovinu. Dakle, to je moja država i tu svi budite, ne bježati u Hrvatsku ili ne znam ni ja gdje… I u tom kontekstu, čini mi se da nam treba sada još veća umreženost, ali, evo, i sigurnost da, bilo da se nalaziš u Boki Kotorskoj, bilo da si u Srijemu, bilo da si u BiH, mi smo svi dio istoga korpusa. I što možemo učiniti da preživimo i da ostvarimo ono što nam je Bog u tom trenutku povijesti dodijelio… U tom kontekstu čini mi se da Hrvatska ima, ne samo onu ustavnu obvezu, kako se često govori, nego zaista bi trebalo taj duh, rekao bih, potpore – ne mislim samo materijalne, nego i svake druge potpore – da se Hrvat u Sarajevu, Foči, ne znam gdje god da živi, u Srijemu, u Boki kotorskoj, osjeća kod kuće. I to bi trebala biti svijest ljudi koji tu žive, ali svijest matice zemlje da to promiče i da to podržava.

Na kraju samo jedna kratka poruka vjernicima Vas kao biskupa koja je uvijek utemeljena na evanđelju.

Onima koji čitaju, onima koji žive ovdje zaista je poruka: budite ponosni na svoje korijene! Činite sve da se tu osjećate kod kuće i da nemate radi toga osjećaj manje vrijednosti, radi toga što niste brojni kao i ostali. I da razvijate taj odnos prema susjedima, da budu i oni ponosni na vas. To nije lako, znam. Ali nekada u tim dijasporama, gdje ljudi naši žive, vjera ima šansu da bude još jača, da bude stabilnija, da bude sigurnija. Poručio bih ono što su naši biskupi davno baš u onoj velikoj devetnici, završavajući u Ninu svoj susret povodom Branimirove godine, u jednoj rečenici formulirali koja je uvijek aktualna: Hrvatska katolička obitelj – i to je nešto što nas sve uvezuje. Prepoznaje se po dvije stvari: dnevno moli i nedjeljom misu slavi. To neka bude moja poruka: ne zaboravite svoje korijene, jer na tome je naša povijest stasala, na tome će i danas i sutra preživjeti ako budemo gajili tu nutarnju duhovnu dimenziju molitve u obitelji i nedjeljnog euharistijskog slavlja koje nas čini da smo zajednica i uzdanica.