Euharistijsko slavlje uz koncelebraciju 21 svećenika zlatomisnik je predvodio u novosagrađenoj župnoj crkvi Sv. Marka evanđeliste. Slavlje je pjevanjem i sviranjem animirao fra Emanuel Josić, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Pozdravnu riječ uputio je na početku mise domaći gvardijan fra Anto Tomas, istaknuvši kako je ohrabrujuće što, unatoč teškim uvjetima, Plehanski distrikt ove godine ima dvije zlatne mise i dvije mlade mise.

Prigodnu homiliji održao je zlatomisnikov kolega još iz bogoslovije dr. fra Mile Babić, profesor na Franjevačkoj teologiji z Sarajevu. Ocrtavajući život i djelo zlatomisnika, propovjednik je ustvrdio kako je još u gimnazijskim danima u Visokom bila prepoznatljiva fra Ivanova hrabrost, marljivost, borba za opće dobro. „Bio je marljiv, a njegov tempo bilo je teško pratiti. Bezuvjetno je volio svoj rodni kraj, svoj Plehan, samostan, svoje župljane. Bio je doista primjer kako se ljubav dokazuje djelima“, rekao je uz ostalo dr. Babić. Uz brata fra Ivana toga su dana svoje jubileje proslavile i njegove dvije rođene sestre – sada školske sestre franjevke Bosansko-hrvatske provincije Prečistog Srca Marijina: s. Berhmana na službi u Sarajevu – 50 godina redovništva, a s. Anđa na službi u Kloštru Ivaniću – 50 godina od odlaska u samostan.

Za tu prigodu na oltar je postavljen novi križ izrađen od dvije vrste kamena. Donji tamni dio križa izrađen je od kamena plehanca uzetog s plehanskog groblja, a gornji od kamena onix. U križ je ugrađen zlatni detalj koji simbolizira Krista. Kako je fra Ivanova želja pozlatiti tabernakul i krstionicu sve što su mu nazočni darovali na tom slavlju on je namijenio za tu nakanu.

Uz brojne Plehančane na misi su bili nazočni i predstavnici društveno-političkih vlasti na čelu s Josipom Jerkovićem, dopredsjednikom Republike Srpske.

Fra Ivan Ćurić rođen je 25. srpnja 1946. u Poljarima u župi Plehan kao prvo od jedanaestero djece (svi su živi) od oca Luke i majke Kate rođene Zubak. Po završetku osnovne škole 1962. odlazi u Visoko gdje je pohađao franjevačku klasičnu gimnaziju, a potom franjevačku teologiju u Visokom i Sarajevu. Franjevački habit obukao je 1966. u Kraljevoj Sutjesci gdje je 1967. položio i svoje prve zavjete. Svečane zavjete položio je 1971. u Sarajevu gdje je iste godine primio svete redove subđakonat i đakonat. Iste godine 29. lipnja zaređen je u Sarajevu za svećenika. Mladu misu slavio je na Plehanu 18. srpnja 1971.

Kao župni vikar bio je na službi od 1973. do 1991. u više župa i samostana u Bosni i Hercegovini: na Plehanu, u Sivši, Breškama, Tišini, Koraću, Dobretićima, Ulicam i u Foči kod Dervente. Za vrijeme rata od 1992. do 1998. boravio je u samostanu franjevaca u Slavonskom Brodu. U vrijeme rata od 1991. do 1997. bio je župnik župe Žeravac u izbjeglištvu. Čim se moglo, prvi se 1998. vratio na Plehan gdje je kao plehanski gvardijan živio jedno vrijeme u kontejneru. Tu je započeo obnovu gospodarske zgrade koju je pretvorio u privremen samostan. Podigao je zvono na zvonik metalne konstrukcije visine 11 m, postavio je Put križa – djelo akademskog kipara Zdenka Grgića, pokrenuo Plehanski glasnik 2002. godine, te iste godine izlio temelje nove crkve u koje je ugrađeno 38 tona željeza. Od 2003 do 2006. bio je župni vikar u Svilaju, Ulicama te deset godina župnik u Žeravcu. Godine 2016. ponovo dolazi na Plehan kao župni vikar. Sljedeće 2017. godine pokrenuo je unutarnje uređenje plehanske crkve. Dvadeset godina vodio je brigu o Ivančićevu Raspeću, čuvao ga u dijelovima te je prije četiri godine postavljeno u crkvi. U crkvi je postavljen i križni put, reljefi u bakru, 24 postaje, koje je izradio akademski kipar Zdenko Grgić, kojemu je fra Ivan kao izbjeglici osigurao atelje u Slavonskom Brodu.

Fra Ivanova hrabrost u borbi za obnovu Plehana ističe se i 1998. kada je napisao pismo Hansu Schumaheru, tadašnjem zamjeniku Visokog predstavnika u BiH, čiji je posjet bio najavljen Plehanu, ali spriječen navodno iz „sigurnosnih razloga“, jer je na plehanskom groblju pronađena neeksplodirana mina. Pismo, koje su potpisali desetak franjevaca i trideseta župljana, fra Ivan je zajedno s minom odnio u ured OHR-a u Derventu. U pismu su tražili da se cjelokupnom pučanstvu plehanskog kraja dopusti slobodno kretanje, da pri dolasku ne moraju prijavljivati i plaćati poreze, niti da ih mjesni Srbi mogu vraćati.