Zlatni jubilej – 50 godina redovničkoga života pod geslom „U tebe se, Gospodine, uzdam!“ (Ps 71, 1) proslavile su s. Zora Jažo, s. Anđelina Rotim, s. Domagoja Pervan, s. Mira Landeka i s. Jozefina Radić, a 25. obljetnicu redovništva proslavile su s Kata Ostojić, s. Ivanka Talić i s. Ana Marić. Njihova misao vodilja bila je „Gospodin je moja snaga, pjesma!“ (Ps 118, 14).

Euharistijsko slavlje predvodio je mjesni biskup mons. Petar Palić uz suslavlje 15-ak svećenika.

Slavlje je započelo procesijom i svečanim ulaskom sestara jubilarki i svećenika u samostansku kapelu Svete Obitelji. Slavljenice su simbolično u rukama nosile zapaljene svijeće i prinijele ih do oltara. Provincijska predstojnica s. Zdenka Kozina prije početka mise uputila je pozdravnu riječ okupljenima, kako je kazala, „na ovom povijesnom i za nas tako važnom mjestu, na posebnom komadiću zemlje humske, u Porcijunkuli i kolijevci naše Provincije, u ulici koja se znakovito zove Franjevačka“.

Nakon službe čitanja o. Biskup uputio je prigodnu homiliju. Potom su zlatne i srebrene jubilarke ponovno izrekle svoje predanje Bogu zajedno čitajući obrazac redovničkog zavjetovanja.

Prije završnog blagoslova s. Zdenka je izrekla čestitku sestrama slavljenicama i zahvalnost za duge godine vjernoga služenja Bogu, Crkvi, Provinciji i hrvatskom narodu, na ustrajnom i ostvarenom redovništvu, i još uvijek aktivnom apostolatu i zauzimanju za dobrobit Provincije: „na Boga oslonjene primljeni ste dar poziva vjerno živjele po svakodnevnoj molitvi, zdušnom katehetskom radu, u vođenju kuhinja i domaćinstava, predškolskom odgoju djece i njezi bolesnika, u održavanju i mudrom upravljanju vremenitim dobrima Provincije, a nadasve jednostavnom i tihom prisutnošću u kojoj je svatko iskusio što znači biti sestra“.

„Znakovito je“, kazala je s. Zdenka, „da ste ovo slavlje izabrale slaviti uz svetkovinu Gospe anđeoske ili Porcijunkule. I u bogatoj poruci ovog blagdana naziremo da je vaš hod bio protkan sviješću da redovnički poziv nije rezultat naših sposobnosti niti smo pozvani biti „bez grijeha“ nego – kako je u crkvici Gospe od Anđela doživio ‘asiški Sirotan’ i kako ističe papa Franjo, „biti i postajati sve više ‘grješnici kojima je oprošteno’“. Tako ste i vi, po franjevačkoj karizmi, brigu za spas vlastite duše pretvarale u brigu za spasenje bližnjih… Koliko li ste puta, svaka od vas na svoj način, bile ‘Porcijunkula’ – komadić Božje blizine i anđeo u nevoljama drugih?!“

Nakon euharistijske gozbe zajedništvo je u slavljeničkom duhu nastavljeno i kod stola, uz čestitke i pjesmu sustolnika, izvijestio je portal Školskih sestara franjevki Mostar.

HOMILIJA BISKUPA MONS. PETRA PALIĆA

Poštovana s. Zdenka, provincijska predstojnice,
Braćo svećenici,
Sestre redovnice, osobito sestre jubilarke, zlatne i srebrne,
Draga braćo i sestre!

1. Okupljeni smo danas na ovom euharistijskom slavlju, kako bismo u iskrenosti i poniznosti srca Bogu izrekli svoju zahvalu za dar Njegova poziva, za Njegovu milost, dar ustrajnosti u redovničkom životu i življenju evanđeoskih savjeta i za dar radosnog služenja Crkvi i Družbi.

Ono čemu bismo danas htjeli usmjeriti svoje misli izvire iz poruke Riječi Božje koju smo upravo čuli. Riječ Božja je Božji govor i konkretna poruka nama, njegov smjerokaz našem životu i životnim koracima.

2. Obogaćuju me dokumenti i misli u njima Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života. Posljednji u nizu dokumenata ovoga dikasterija nosi naziv: Dar vjernosti – radost ustrajnosti! Čini se kao da je pisan upravo za naše sestre jubilarke, ali i ne samo za njih. S radošću sam u tom dokumentu na početku pročitao citat iz govora pape Franje, koji je održao nama, novim biskupima, na susretu s njim 13. rujna 2018. u sklopu tečaja koji organizira Kongregacija za biskupe. Papa nam je, između ostaloga, rekao: „Uočavaju se situacije u kojima se susreće predanost življena ‘na mahove’, vjernost samo u nekim prigodama, selektivna poslušnost, što je možda pokazatelj ‘razvodnjenog i osrednjeg života’, lišenog smisla.“

Ova tvrdnja pape Franje otvara nam oči za naše osobne stvarnosti, ali i za stvarnost i situaciju Izabranog naroda u pustinji na putu prema obećanoj zemlji.

Izraelci u pustinji „mrmljaju“ i u tom činu otkrivamo upravu njihovu predanost življenu „na mahove“ i nedostatak njihove vjere. Uslijed želje za sitošću, ali i za gramzljivim sabiranjem mane, Izraelci gube iz vida cilj svoga putovanja. Obećana zemlja odjednom nije više pred njima, nego za njima. Jer, sve ono što ih odjednom zanima postaje sitost, neovisno o svakoj drugoj čežnji. Svaka sitost, pa i ona u Egiptu, sitost robova, postaje privlačna.

3. Onome koji je sit, koji ima sve, blijedi pouzdanje u Gospodina. Trčanjem za posjedovanjem gubimo iz ruku i iz vida naš konačni cilj i smisao onoga što bismo trebali biti – svjedoci Božjega života. Kao što Gospodin ne ostaje gluh na molbe i traženje svoga izabranog naroda, tako i od nas traži svakodnevno pouzdanje u Njega. Traži naše svakodnevno opredjeljenje za njega. Jedino tako možemo u svijetu biti znak za njega i jedino tako naše srce može bespridržajno pripadati njemu.

Bez jasnoće u tami našega izlaska, a jasnoću daje Bog, nećemo moći stići do svoga cilja, do obećane zemlje. Bez čvrstog pouzdanja u Gospodina i potpunog stavljanja svoga života u njegove ruke, naš se život i govor pretvara u nerazumno i bespredmetno mrmljanje, a naši koraci kreću stranputicom.

4. Put prema cilju, prema obećanoj zemlji zahtijeva ustrajnost, povjerenje, svakodnevno posvješćivanje toga cilja, zaborav i odmak od lažnih sigurnosti koje nam na prvi pogled može pružiti vrijeme i život koji živimo. Ta problematika predanosti življene „na mahove“, kako je naziva Papa, daleko je od stvarnosti Mojsija, sluge Jahvina i proroka njegova, kako nam ga opisuje knjiga Izlaska.

Nakon što su došli podno Sinaja i nakon što je Mojsije u rukama ponio ploče Svjedočanstva (usp. Izl 34,29), sveti pisac svjedoči da je iz Mojsijeva lica, zbog susreta i razgovora s Jahvom, izbijala svjetlost (usp. Izl 34, 30).

Poraz posvećenoga života i uopće kršćanskoga života sastoji se upravo u činjenici da smo mi, Bogu posvećene osobe, s Bogom trajno na Sinaju, u različitim susretima s Njim, ali nas taj susret ne mijenja, iz nas ne izbija preobražavajuća snaga susreta. Ostajemo isti ili postajemo, nažalost, gori. Iz naših lica ne izbija svjetlost radosti, pogled nam je mutan, odnosi bolesni, a srce zarobljeno. U očima u kojima nema svjetlosti, nema ni privlačnosti života.

5. Spomenuti dokument Dar vjernosti – radost ustrajnosti utješno kaže, citirajući, također, Papine riječi s istog susreta s biskupima:

„Mnoge posvećene osobe i služitelji Božji, u tihom samopredanju, ustraju bez obzira na to što dobro često ne diže prašinu… Oni i dalje vjeruju i hrabro propovijedaju Evanđelje milosti i milosrđa ljudima žednima razloga za život, nadu i ljubav. Njih ne plaše rane Kristovog tijela uzrokovane grijehom, a nerijetko baš i od sinova Crkve.“ (Papa Franjo, Govor biskupima, 13. rujna 2018.)

6. Drage sestre, koje ste već 50 godina u hodu „traženja Gospodinova lica“! Svaka bi od vas danas mogla pripovijedati o povijesti svoga odnosa s Bogom i oduševljenog hoda i želje za nasljedovanjem Isusa Krista, u duhu i po primjeru svetoga oca Franje. Svaka bi, također, mogla priznati da je bilo i lutanja i stranputica, katkada i mrmljanja. Ali, uz sve što nam Crkva i zajednica kojoj pripadamo nude, ustrajale ste na putu redovničkog svjedočenja. Hvala vam na tome. Iako zbroj godina i redovničkog života katkada mogu biti svojevrstan govor i poruka, Vaše poslanje nije još gotovo. Kad Vas polako počne napuštati fizička snaga, neka ona duhovna snaga, jakost sklopljenih ruku na molitvu i opetovano predanje srca Kristu, ne malakše u Vama. Molite za Crkvu, za ovu našu biskupiju, za svoju redovničku zajednicu, za svećenike i redovnike, pa i za biskupa.

Drage sestre, koje 25 godina živite svoj redovnički poziv, čini se da pred nama ima još puta koji treba prijeći. Svaki put je pun izazova, ali i obiljem blagoslova. Moći ćemo nastaviti tim putem samo ako uvijek pred očima budemo imali cilj svoga života i poslanja. A on je jasan: živjeti jedino i samo za Krista, za Crkvu i u ovome svijetu svjedočiti njegovu ljubav, dobrotu i blizinu.

Ako se u euharistiji budemo hranili Kristom, ako se u trajnoj povezanosti s euharistijskim Isusom budemo svakodnevno nadahnjivali i skupljali snagu, put nam je siguran i dolazak na cilj zagarantiran. Neće taj put biti put bez poteškoća, ali ćemo na tom putu trajno uočavati i prepoznavati znakove Božje nazočnosti i njegove skrbe i ljubavi prema nama.

7. U današnjem evanđelju Isus govori o kruhu života: „Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.“

Draga braćo i sestre! Spomen-čin Isusove ljubavi koji slavimo izvor je snage i putokaz našega života. Euharistija je hrana za naš hod i naše svjedočenje. Ona je naš smisao i jedini pravi izbor.

Neka nam ovi jubileji i ovo slavlje budu nadahnućem i poticajem da što revnije nasljedujemo Krista i snažnije ljubimo Crkvu, njegovo otajstveno Tijelo, upravo onako kao što je to činio i sv. Franjo. Amen.