Riječi Opomene za kršćanskog političara i danas su suvremene te ih ova izložba želi čim više približiti široj publici. „U prvom redu zapovijedam, svjetujem i preporučujem, predragi sine, ako želiš osvjetlati kraljevsku krunu, da katoličku i apostolsku vjeru čuvaš takvim marom i brigom te budeš za uzor svim podložnicima koje ti dade Bog. Neka te po zasluzi svi crkveni ljudi nazivaju pravim mužem kršćanske vjeroispovijesti. Bez toga, znaj zasigurno, niti si kršćanin niti sin Crkve“, navodi sv. Stjepan u opomeni svome sinu.

Izložbe su otvorene u povijesnom zdanju Budimske palače, koja je jedna od najznačajnijih turističkih atrakcija Budimpešte. U kompleksu dvorca smještene su brojne kulturne institucije, a posebno valja istaknuti Mađarsku nacionalnu galeriju.

Povijest dvorca počinje njegovim graditeljem hrvatsko-ugarskim kraljem Belom IV. (1235. – 1270.), koji je poznat po davanju kraljevskih privilegija zagrebačkom Gradecu, Samoboru 1242., Križevcima 1252., Jastrebarskom 1257. i brojnim drugim općinama i pojedincima u Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Budimsku palaču znatno je proširio kralj Žigmund (1387. – 1437.), koji se posebno upisao u hrvatsku povijest po krvavom Saboru u Križevcima 1397. godine. U njegovo doba bila je budimska palača među najvećim gotičkim palačama tadašnje Europe. Nakon Mohačke bitke 1526. godine palača je opustošena i tijekom osmanske vladavine uglavnom propada.

Nakon protjerivanja Turaka iz Ugarske tijekom oslobodilačkog rata Svete lige 1683. – 1698., oslobođen je velik dio Ugarske i Slavonije, pa i Budimska palača. Tek je car Karlo VI. (1711. – 1740.) na platou budimskoga brijega izgradio manju baroknu palaču koja je za vladavije carice Marije Terezije (1740. – 1780.) znatno proširena.

Car Franjo Josip (1848. – 1916.) u povodu krunjenja za hrvatsko-ugarskoga kralja 1867. inicirao je temeljitu obnovu i proširenje palače te ona dobiva današnji reprezentativni izgled. Ta obnova postaje simbolom kompromisa između Mađara i Habsburgovaca. Nakon ukidanja Habsburške monarhije Budimska palača više nema prijašnju važnost. Tijekom vladavine regenta admirala Miklósa Horthyja bila je još službena kraljevska rezidencija.

Na kraju II. svjetskog rata za vrijeme opsade Budimpešte jako je oštećena, a za vrijeme komunizma palača je bio napuštena i pretvorena u muzej. Obnavljana je više puta: izvana 1966., a iznutra 1980. godine. Godine 1987., zajedno s drugim spomenicima u Budimpešti, upisana je na UNESCO-v popis mjesta svjetske kulturne baštine u Europi. Godine 2006. UNESCO-v odbor donio je odluku da je potrebna hitna obnova palače, osobito kupole, stoga ne čudi da su povodom obnove Dvorane sv. Stjepana upriličene ove izložbe.

Zagrebačka nadbiskupija na zahtjev organizatora sudjeluje u navedenim izložbama i to posudbom relikvijara – biste sv. Stjepana kralja. Navedeni relikvijar sastavni je dio zbirke umjetnina Riznice Zagrebačke katedrale i jedan je od najposuđivanijih primjeraka. Nedavno je bio u postavu izložbe Arsa et virtus, Hrvatska – Mađarska: 800 godina zajedničke kulturne baštine u Galeriji „Klovićevi dvori“ u Zagrebu.

Radi se o poprsju kojeg su izradili poznati umjetnici: Francesco Spagna prema modelu Alessandra Algardija (glava), Gian Lorenza Berninija (baza) i Pietra da Cortone (kruna).