Uzoriti gospodine kardinale, preuzvišeni oci biskupi, savjetniče apostolske nuncijature, braćo svećenici, poštovane sestre redovnice, dragi svećenički i redovnički pripravnici/e, dragi Božji narode!

U središtu pozornosti zasjedanja BK BiH nalazi se geslo predstojeće biskupske sinode: Za sinodalnu Crkvu: zajedništvo, sudjelovanje i poslanje. Time nas papa Franjo poziva na aktivno i ozbiljno sudjelovanje u obnovi crkvenoga zajedništva, sudjelovanja i poslanja.

Da je taj Papin poziv ozbiljno shvaćen i prihvaćen potvrđuje i ovaj saziv Biskupske konferencije BiH na koju sam stigao kao delegat Biskupske konferencije sv. Ćirila i Metoda. Uime predsjednika mons. Ladislava Nemeta i svih biskupa zemalja: Crne Gore, Kosova, Sjeverne Makedonije i Srbije najiskrenije vas pozdravljam.

Radost i nada, žalost i tjeskoba

U pripremi XVI. opće redovite Biskupske sinode koja će se održati za dvije godine u Rimu, papa Franjo poziva da se svi kao Narod Božji okupimo oko svojih pastira i iznesemo svoju radost i nadu kao i sve žalosti i tjeskobe, da slobodno i odgovorno izrazimo svoje mišljenje: kako ustrajati u dobru i rješavati probleme koji nas tište kao pojedince i kao zajednicu Crkve.

Suočeni smo s krizom pandemije bolesti COVID-19 koja je pogodila cijelu ljudsku zajednicu, bez obzira na rasnu, dobnu, vjersku i stalešku pripadnost. Svi smo krhki i lako možemo postati žrtve te čudne i opake zaraze. I oni koji su se mogli junačiti sad su shvatili da su bespomoćni i da ne mogu sve kupiti svojim bogatstvom, silom ili vlašću. Možda su po prvi put u povijesti čovječanstva izjednačene snage siromašnih i krhkosti bogatih.

Uz spomenuti zdravstveni problem, nalazi se i problem migranata. Pokrenuli su se milijuni ljudi koji riskiraju svoje živote radi stjecanja boljih uvjeta za život. Na to ih potiču i goleme razlike među ljudima i narodima: jedni uživaju u izobilju, čak i previše, a drugi skapavaju od gladi.

I Crkva kao Narod Božji nailazi na razne poteškoće. Moderno se društvo nalazi pred velikim kušnjama eutanazije i abortusa; pred raznim neprirodnim projektima vezanim za obitelj i odgoj djece. Tu su i razne poteškoće vezane za školstvo, zaposlenje, zdravstvo, politiku, medije, ekonomiju, ekologiju… Teško je i nabrojati sve ono što se nalazi na putu normalnoga rasta i razvoja za dobro sviju. Pogotovu je teško pogoditi adresu na koju bi pojedinci i narodi uputili neki prijedlog ili kritiku. Tomu kaosu doprinose i svakodnevne crne kronike koje tjeraju u stanje beznađa i depresije, a koje su najčešće dio raznih izmišljenih i montiranih politika, procesa i previranja u društvu.

I u obiteljima na svim razinama, pa i na razini cijele Crkve prisutne su tolike krhkosti, rane i grijesi; događaju se razne nepravde i nesuglasice; nasilje i zlostavljanje; brakolomstvo i razvodi; otpadi od vjere, napuštanje svećeništva i redovništva i još štošta drugo.

Modernoga čovjeka u cjelini muče brojne lažne sigurnosti i potrebe koje teško priznaje i koje ga udaljuju od drugih pa i od Boga. Što se više bori da postane samostalan, to je sve veći rob; što više skuplja za sebe, sve je dalje od sebe; što više traži slobodu, sve je više ovisan; što više ističe svoju moć, sve je nemoćniji; što više ima, to mu više treba.

Kako bi nam samo bio spasonosan zakon ljubavi o kojemu tako zorno piše sv. Pavao u poslanici Rimljanima? (Rim 13,8-10). Kako bismo bili sretni i radosni kada bismo se svi zajedno udružili protiv grijeha preljuba, ubojstva, krađe, raznih strastvenih i neobuzdanih želja koje spominje sv. Pavao u već spomenutu tekstu.

Kako bi ovom izgubljenom svijetu dobro došao Spasitelj Isus kojega u današnjem evanđelju sv. Luka prikazuje kao onoga kojega slijedi veliko mnoštvo? (Lk 14, 25-33). Da, mnogi slijede Isusa ali ga svi ne nasljeduju. Nisu shvatili da je ključ zdrava srca i zdrave duše, pa i zdrava tijela upravo u prihvaćanju i življenju Božjih zapovijedi i nasljedovanju Krista spasitelja. Zato Isus tako odlučno govori o ostavljanju svega i svakoga. Nitko i ništa, ljubav ni prema komu niti prema ičemu ne smije nadmašiti ljubav prema Stvoritelju i Spasitelju. Isus poziva da se uzme vlastiti križ i da ga se slijedi. Mnoštvo bi htjelo život bez križa, bez muke, bez znoja. Isus poručuje da je takav život nezamisliv. Sve poteškoće, svih vremena pa i ovoga našega, nesavladive su bez prihvaćanja i shvaćanja križa. To je jedina istina o životu. Sve je drugo samo utopija. Nasljedovanje Isusa, dakle, ima svoju cijenu.

Isus u današnjem Evanđelju daje još jednu sliku, o spremanju za rat. Nije mudro ulaziti u rat bez ozbiljne analize vlastitih snaga i snaga neprijatelja s kojim se ulazi u rat. U ovom stanju pandemije i svih poteškoća s kojima se susrećemo, lako je razumjeti ovaj Isusov govor. Valja nam razmotriti križ, vidjeti svoje stanje i odlučno poći u borbu protiv svih poteškoća osobito onih koje đavao stavlja pred nas. S malo mudrosti i volje mnoge su poteškoće savladive, pogotovu onda kada svi udružimo svoje snage i odlučno im se odupremo u zajedničkoj kršćanskoj ljubavi i vjerničkoj molitvi.

Potreba obraćenja

Ovom svijetu i svima u svijetu prijeko je potreban „reset“ – kršćansko obraćenje koje je već davno zacrtao i predložio II. vatikanski koncil, koji se dogodio prije više od pedeset godina (1962.-1965.), a u čijem je okrilju i izrasla Biskupska sinoda, u koju Papa želi uključiti sve članove Crkve.

Glava svega našega života je Isus Krist oko kojega se okuplja mnoštvo Naroda Božjega kao i zbor apostola. Oko Isusa smo se okupili i mi večeras u ovoj katedrali Presvetoga Srca Isusova. Kristovu Duhu se prepušta cijela Crkva. Zaista Isus je Srce bez kojega nema života na zemlji. Treba mu se otvoriti kako bi zdrava i čista krv njegova božanskoga Srca doprla do naših srdaca i prokolala našim životima.

Zato, otvorimo svoja srca Srcu Sina Božjega koji je spreman osmisliti nam život, osloboditi nas ovisnosti, vratiti izgubljeni mir, osloboditi nas grijeha, poviti nam rane, vratiti nas na pravi put, poučiti nas istini, uvesti nas u zajedništvo vjere, nade i ljubavi.

Ne zaboravimo! Riječ je Božja djelotvorna i spasonosna samo ako se prepustimo njezinu slušanju i usvajanju. Mi živimo u vremenu kada svi govore, bolje rečeno izvikuju, dok malo tko želi slušati. Zato je potrebno sudjelovanje u molitvi i bogoslužju Crkve. Zato je potrebno osluškivanje i meditiranje.

Sudjelovanje

Poziv na sinodalni put je poziv da se uključimo i postanemo odgovorni i ozbiljni graditelji  crkvenoga zajedništva i poslanja. Darujmo zrno svoga vremena, svoje ljubavi i brige.

Priča se kako je neki novinar pomalo provokativno pitao majku Tereziju: Majko, ne umišljate li Vi malo previše da ćete pobijediti i uništiti svu bijedu i siromaštvo u svijetu? Majka je Terezija sasvim mirno odgovorila: Ja sam samo kapljica u moru potreba tolikoga broja patnika i siromaha. Samo kapljica! Želiš li i ti biti ta kapljica u moru ljudskih potreba? Želi li tvoja supruga biti kapljica, tvoja kći, tvoj sin? Kada bismo svi sudjelovali i darovali svoju kapljicu, nastalo bi more utjehe i solidarnosti jer kapljice ljubavi, vjere i nade, mogu promijeniti svijet.

Sinodalni je hod i prigoda da dademo svoju kapljicu moru potreba Crkve kojoj pripadamo. Pozvani smo dati svoju kapljicu u zajedništvu biskupijskih i župnih zajednica, kapljicu u molitvenom i liturgijskom sudjelovanju, kao i u navjestiteljskom poslanju.

Svoju Crkvu učinimo istinskom hodočasnicom i misionarkom ovoga vremena. Posudimo joj svoje oči, uši, usta, ruke i noge. Neka hodi uz našu pomoć, neka djeluje i uljepša društvo i zemlju u kojoj živimo.

Neka nas Presveto Trojstvo učini istinskim hodočasnicima i misionarima. A na našem sinodalnom hodu neka nas prati zagovor Marije Majke Crkve, sv. Josipa zaštitnika Crkve, kao i zagovor svih blaženika i svetaca Crkve, osobito našega hrvatskog naroda. Amen!