Fr. Ivan Dominik pritom je izrazio radost da “Ulične svjetiljke” mogu biti u tom samostanskom prostoru u kojemu je 1970. godine počeo djelovati Caritas u Rijeci. „Sada se ovdje nastavlja jedna druga karitativna djelatnost, koja je jedno Božje djelo započeto u gradu Rijeci i po kojoj je Rijeka prepoznatljiva. Nadam se da će se ova dobra inicijativa nastaviti širiti po drugim gradovima i donositi mnoge milosti.“

„Ulične svjetiljke“ prvi je hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama. Pokrenut je od strane Franjevačkog svjetovnog reda – Mjesnog bratstva Trsat 2008. godine te se proširio na ulice nekoliko hrvatskih gradova. Časopis prodaju beskućnici i osobe u riziku od beskućništva u sklopu programa resocijalizacije. Osim toga, novcem prikupljenim prodajom časopisa plaćaju svoj skroman smještaj i hranu, odnosno omogućava im pokriti najnužnije troškove života.

Prodavači koji su nazočili blagoslovu nisu krili radost kazavši da u tom prostoru mogu zajednički djelovati i rasti u zajedništvu. Posvjedočili su kako im ta inicijativa prodaje časopisa neizmjerno znači, jer njome, osim što si mogu osigurati osnovne uvjete za život, u zajedništvu s drugim prodavačima i volonterima nalaze i novu obitelj. Zajedništvo koje se među njima stvara mnoge od njih je izbavilo ne samo iz teške materijalne situacije, nego i iz teškog emocionalnog stanja u kojima su se zatekli. Zahvalili su svim donatorima, ljudima velika srca, na kupovini njihova časopisa kao i onima koji ih daruju na razne načine, pokazujući im tako da su bitni i da zaslužuju ljubav.

Zarađujući, svojim trudom i angažmanom, prodavačima se vraća dostojanstvo i osjećaj vrijednosti, poručuje Ivanka Juretić, članica bratstva FSR – Mjesnog bratstva Trsat, distributerka časopisa “Ulične svjetiljke” za grad Rijeku. “Ovo što mi radimo za te naše ljude mislim da je jedno veliko dobro djelo koje Bog vodi. Kad su oni sretni, sretni smo i mi. Mi, volonteri, smo tu da im pomognemo koliko god možemo, da im bude dobro. Jer to je bit ovoga časopisa, da oni koji ga prodaju od toga mogu živjeti, da imaju sve osnovno što im je potrebno za život. Oni tu dobivaju i puno više. Koliko sam ja vidjela u ovih osam godina rada s njima, oni se trude živjeti kao jedna obitelj, pomažući i podupirući se međusobno.” Novi prostor bit će mjesto na kojem će se, kao obitelj, okupljati u zajedništvu, radu, ali i omogućit će im susrete i druženja.