U Novoj Kapeli pokopan svećenik Požeške biskupije Stjepan Bakarić
Foto: Požeška biskupija / misa zadušnica za Stjepana Bakarića
Nova Kapela (IKA)
Posmrtni ostaci nedavno preminulog svećenika Požeške biskupije preč. Stjepana Bakarića ispraćeni su na vječni počinak u Novoj Kapeli u utorak 25. siječnja, svetu misu zadušnicu pred mrtvim tijelom u tamošnjoj župnoj crkvi Blažene Djevice Marije predvodio je u zajedništvu s brojnim svećenicima požeški biskup Antun Škvorčević.
Biskup Škvorčević na početku je kazao kako nas je na ovo slavlje okupio uskrsli Isus Krist koji je u smrti zagrlio za vječnost svoga slugu svećenika Stjepana.
Svaki je život neizreciva stvarnost
Ustvrdio je kako je najvažniji podatak iz života plemenitog pokojnika taj što je vjerovao u Isusa Krista, živog pobjednika nad smrću i istaknuo da je polazište našeg oproštaja s njime na zemlji upravo ta činjenica.
Započinjući homiliju biskup Antun je rekao: »Preminuo je preč. Stjepan Bakarić, počasni kanonik Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi, umirovljeni župnik u Vrbovi. Braći svećenicima, njegovoj najbližoj rodbini te vjernicima Župe sv. Jurja Mučenika u Vrbovi na čelu sa župnikom Valentom Furjanom i vjernicima Župe sv. Mateja Evanđelista u Mačkovcu predvođenima župnikom Stjepanom Josipovićem upućujem duboko kršćansko suosjećanje.
Kad god se nađem u ulozi da nakon nečije smrti trebam progovoriti o njegovu životu, osjetim svu težinu zadatka. Svaki je život, naime, neizreciva stvarnost. Mi opisujemo tek površinu, a dubina nam ostaje neuhvatljiva. Svaki je ljudski život iznenađujuća, darovana stvarnost, otajstvena i nedokučiva pojava, u kojoj otkrivamo Boga na djelu. To je i život svećenika Stjepana Bakarića s čijim se posmrtnim ostatcima opraštamo, a njegovoj neponovljivoj osobi iskazujemo počast, za nju Bogu zahvaljujemo i povjeravamo mu njezinu vječnu sudbinu.«
Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će
Biskup je zatim nastavio: »Iskustvo nam kazuje da je čovjek više od tjelesne smrti, kako je to spretno izrazio rimski pjesnik Horacije ustvrdivši: „non omnis moriar“ – „neću sav umrijeti“. Navedena pjesnikova misao samo je ljudska slutnja. Ona je u Isusu Kristu dobila svoje konačno i najrealnije očitovanje kad je on u raspravi o Lazarovoj smrti rekao njegovoj sestri Marti: „Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će.“
“U toj vjeri i nadi želio bih na ovom oproštaju navesti neke provjerljive činjenice iz zemaljskog života svećenika Stjepana Bakarića, zaustavljen pun poštovanja pred misterijem njegove osobe i same činjenice postojanja. Stjepan Bakarić rodio se 26. studenog 1949. godine u Vrbovi od oca Nikole i majke Anke r. Lasović. Svoje djetinjstvo proveo je u Batrini, pohađajući osnovnu školu u Novoj Kapeli. Kao svećenički kandidat upisao se u Dječačko sjemenište na Šalatu i pohađao Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zagrebu. Položivši maturalni ispit, ušao je 1969. godine u Bogoslovno sjemenište u Zagrebu. Nadbiskup Franjo Kuharić zaredio ga je 8. prosinca 1974. za đakona, a 29. lipnja 1975. za svećenika. U rujnu 1976. imenovan je za upravitelja Župe sv. Mateja apostola u Mačkovcu u kojoj ostaje 16 godina. Ratna stradanja u Župi Mačkovac 1991. i razaranja župnih zdanja te posvemašnja zauzetost u njihovoj obnovi ostavili su ozbiljne tragove na njegovu zdravlju. Stoga je oslobođen uprave navedene Župe u listopadu 1992. da bi preuzeo dužnost arhivara Arhiva Nadbiskupskog duhovnog stola i svećeničku službu u kući matici sestara milosrdnica u Zagrebu. No, nakon dvije godine, 1994. razriješen je spomenutih službi te mu je povjerena uprava zgrade požeške Kolegije, današnjeg sjedišta Požeške biskupije, koja je u to vrijeme vraćena u vlasništvo Zagrebačke nadbiskupije”.
“Istovremeno je rado sudjelovao u pastoralu Župe sv. Terezije Avilske u Požegi, preuzevši i predavanje vjeronauka u požeškoj Gimnaziji. Nakon osnutka i uspostave Požeške biskupije 1997. vršio je službu ekonoma Biskupskog doma u Požegi, te je dao velik doprinos u uređenju teško zapuštene zgrade Kolegije za potrebe sjedišta nove Biskupije. Na vlastitu želju, 22. srpnja 1998. imenovan je župnikom u rodnoj Župi sv. Jurja Mučenika u Vrbovi, koju je službu – uz upravu Kolegije – vršio i 1995. godine prije osnutka Požeške biskupije. Uvršten je među začasne kanonike Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi, 27. rujna 2002. Od 2008. do 2013. bio je član Prezbiterskog vijeća i Zbora savjetnika Požeške biskupije. Zbog zdravstvenih razloga umirovljen je 10. srpnja 2020. godine te se nastanio u Svećeničkom domu u Požegi, nastojeći poduzimati ono što je moguće za vlastito zdravlje. Oslabljen zarazom COVID-a 19 i uznapredovalim problemima s plućnom bolešću, okrijepljen svetim otajstvima predao je dušu Bogu u večernjim satima 21. siječnja 2022. u požeškoj Općoj županijskoj bolnici, u sedamdeset i trećoj godini života i četrdeset i sedmoj godini svećeništva.«
Očitovao je vjernost, zauzetost za dobro Crkve i vjernika
Biskup je potom podsjetio na pokojnikovo savjesno svećeničko služenje: “U svim službama koje su mu bile povjerene očitovao je vjernost, zauzetost za dobro Crkve i vjernika, poštivanje crkvenih propisa i odanost prema poglavarima”.
“Želio bih na zemaljskom oproštaju s njime ponoviti ono što sam mu napisao u Dekretu o imenovanju za začasnog kanonika Stolnog kaptola sv. Petra u Požegi; „Vi ste kao rektor Kolegije u Požegi s oduševljenjem i velikom požrtvovnošću vodili radove na uređenju zgrade sjedišta Požeške biskupije i bili biskupu prvi suradnik u ekonomskim pitanjima, stavljajući na raspolaganje sve što ste posjedovali u Biskupskom domu. Od srca Vam zahvaljujem za taj čin bratske solidarnosti i svećeničke odanosti. To djelo ostavilo je neizbrisiv trag na počecima naše Biskupije a dobri Bog zacijelo ga je upisao u svoje pamćenje.“ Još sam dodao da ga imenujem počasnim kanonikom i „kao znak priznanja za dobro koje ste učinili, za čestitost svećeničkog života i za sve što ste posvjedočili u vrijeme nedavnoga rata kao župnik u župi Mačkovac“. Osobitu zahvalnost dugujemo preč. Stjepanu za pastoralni žar kojim je djelovao u Župi Vrbova, među ostalim i rado predajući vjeronauk mladima u tamošnjoj Osnovnoj školi. Posvećivao je posebnu pozornost marijanskom svetištu na Gospinom Polju, okupljajući ondje vjernike tijekom većeg dijela crkvene godine, ne samo iz Vrbove nego i iz okolnih župa, organizirajući proslavu Male Gospe i materijalno uređujući prostor na kojem se ona odvija. Želio bih zahvaliti svima koji su svećenika Stjepana u tom podržavali i s njime surađivali, od općinskih čelnika i vatrogasaca, šumara i lovaca do brojnih drugih vjernika.”
Završavajući homiliju, biskup Antun je istaknuo: »Najdublji uvid u sudbinu preminulog svećenika Stjepana Bakarića postiže onaj tko prepoznaje kako je on bio u vjeri sjedinjen s Isusom Kristom, krštenjem uronjen u otajstvo njegove muke smrti i uskrsnuća, po svetoj misi koju je slavio postajao u ovom smrtnom i prolaznom životu dionik Isusova svjetla i pobjede, odijevao raspadljivo u neraspadljivo, prolazno u neprolazno, zemaljsko u nebesko. U njegovim riječima „očekivao sam“, koje je ponovio nekoliko puta kad sam ga nedavno pohodio u požeškoj bolnici, osim što sam čuo zadovoljstvo što smo se susreli, osjetio sam i svjedočanstvo njegove vjere, koja je očekivala da se na njem ostvare Božja obećanja. Svećeniče Stjepane: Neka ti Gospodin udijeli puninu onoga što si na zemlji vjerovao, vjerno naviještao, a u svetim otajstvima pobožno slavio. Pamtit ćemo te svojom zahvalnošću i molitvom, trajno te preporučajući zagovoru Isusove Majke, koju si na Gospinu Polje tako odano štovao. Neka tako bude.«, zaključio je biskup Antun.
Nakon popričesne molitve uslijedili su oproštajni govori. U ime svećenika Požeške biskupije riječi zahvalnosti preminulom subratu svećeniku Stjepanu uputio je Antun Prpić. Podsjetio je kako je njih nekoliko iz novokapelačke Župe zajednički koračalo prema svećeništvu te istaknuo da se pokojni svećenik Stjepan oduvijek odlikovao svojom jednostavnošću i skromnošću.
Bio je oduševljen nogometom, ali nikad nije dopustio da to prevlada nad svećeničkim djelovanjem
Dodao je kako je pokojni Stjepan bio oduševljen nogometom, ali unatoč tome nikada nije dopustio da to prevlada nad svećeničkim djelovanjem. Kazao je da je on posebnu pobožnost gajio prema Blaženoj Djevici Mariji pred njezinim likom na Gospinom Polju te je tijekom svog pastoralnog djelovanja u Župi Vrbova davao cijelog sebe kako bi to Svetište dobilo svoj primjereni prostor, koji bi služio brojnim moliteljima. U ime župljana Župe Sv. Jurja Mučenika u Vrbovi riječi oproštaja i zahvalnosti izrekla je ravnateljica osnovne škole u Vrbovi Melita Selichar, gdje je svećenik Bakarić djelovao kao vjeroučitelj. U svom govoru naglasila je dobrotu, upornost i požrtvovnost koju je svećenik Stjepan ugradio u Župu Vrbova te učenike i djelatnike Osnovne škole. Podsjetila je na brojne pastoralne pothvate koje je učinio u njihovoj Župi, napose štovanje Blažene Djevice Marije na Gospinom Polju, rad s mladima, tradicionalni križni put od Vrbove do Blažević Dola. Ravnateljica je zahvalila pokojnom Stjepanu za sve trenutke koje je proveo s njima, brojne duhovne savjete, podršku i pomoć.
Na kraju mise biskup Antun je zahvalio Stjepanu Bakariću što je u 25 godina postojanja Požeške biskupije ugradio svoje svećeništvo i požrtvovnost, dodavši da jednako tako zahvaljuje svima onima koji su se ugradili u njegov život, od roditelja i rodbine, do onih koji su mu bili dobri posljednjih dana života, među kojima je osoblje požeške bolnice i časne sestre iz Svećeničkog doma zajedno s ravnateljem Ivicom Žuljevićem.
Tijelo preminulog svećenika Stjepana ispraćeno je potom iz crkve na obližnje groblje gdje je obred ukopa predvodio generalni vikar Želimir Žuljević.