Dr. sc. Filipović predstavila je sudjelovanje žena u pastoralu Crkve koje se može promatrati od Novoga zavjeta i prve Crkve.

Premda se u prvim kršćanskim zajednicama još ne može govoriti o službama u smislu kasnije teologije crkvenih službi ipak je vidljivo da su se već u prvim desetljećima nakon Isusove smrti i uskrsnuća iskristalizirale neke funkcije u zajednici u službi pastoralnih zadaća, rekla je dr. sc. Filipović.

U predavanju je predstavila funkcije koje su obnašale žene u prvoj Crkvi, bile su đakonice, udovice zajednice, apostolice i proročice.

Na dva mjesta u Novom zavjetu spominju se žene koje su djelovale kao đakonice. Prva je Feba koju Pavao hvali kao sestru Febu, đakonicu Crkve u Kenhreji. Drugi navod je u 1 Tim 3,11 koji govori o đakonima i gdje se spominju i žene. Kako je u ranoj Crkvi došlo do uspostave đakonata danas više nije moguće jednoznačno rekonstruirati. Navodi se da je nastala iz potrebe zbrinjavanja udovica. Iz drugih tekstova može se zaključiti da je uz materijalno zbrinjavanje potrebitih uključivala i važnu ulogu naviještanja.

Na temelju posebne skrbi kršćanskih zajednica za udovice iz te se grupe stvorio zasebni stalež s posebnim zadaćama u zajednici. One su se morale odlikovati djelima djelotvorne ljubavi. Budući da je glavna zadaća udovica zajednice postojana i žarka molitva dan i noć one su bile glavne moliteljice u zajednici. Vjerojatno s određenim molitvenim vremenima i zaduženjima. A kršćanska zajednica se zauzvrat brinula za njihovo uzdržavanje.

U popisima apostola i u evanđeljima navode se isključivo muškarci, a Luka iz teoloških razloga ograničava krug apostola na dvanaestoricu kako bi oni predstavljali novi Izrael posljednjih vremena. No, povijesno je vrlo vjerojatno da je krug apostola bio širi i višeslojniji. Obuhvaćao je i one koji su poput Pavla pozvani ukazanjem i objavom Uskrsloga kao i one koje je zajednica odredila i poslala naviještati evanđelje. U Rim 16,7 Pavao svjedoči da su tome širem krugu apostola pripadale i žene te poimence spominje ženu imenom Junia. U prijevodima Poslanice Rimljanima njezino je ime od 13. stoljeća, a posebno nakon Lutherova prijevoda Biblije u 16. stoljeću pretvoreno u muško ime Junije. Tek u novije vrijeme istraživanja su nanovo otkrila nju kao ženu Andronika o kojemu govori isti tekst. Junija i Andronik bili su kršćani iz židovstva što su postali prije samog Pavla. Pavao svjedoči da su zauzimali istaknuto mjesto među apostolima i pripadali među vodeće osobe u misioniranju Židova. Marija Magdalena u evanđeljima nije nazvana ni apostolicom niti učenicom premda je prema svim kriterijima razvidno da ona to jest. Vidjela je uskrslog Krista prije samih apostola i navijestila ga učenicima. Crkvena tradicija, primjerice sv. Augustin, dodijelit će joj naslov apostolica apostola. No, nakon što se slika cijenjene učenice u Crkvi od 4. stoljeća počela mijenjati tek u 20. stoljeću ona ponovno ulazi u crkvenu svijest kao glasnica vjere. Na tome tragu prema želji pape Franje njezin je spomendan u općem rimskom kalendaru 2016. dobio razinu blagdan koju imaju i ostali apostoli.

Dar prorokovanja dan je i ženama i muškarcima. Među osobama koje su prorokovale na sastancima zajednice u Dj 21, 8 spominju se četiri kćeri evanđeliste Filipa koje su živjele u Cezareji. Njihova je zadaća bilo tumačenje Božje riječi u njezinom neposrednom značenju. Proroci i proročice odlikovali su se hrabrim i otvorenim govorom i sposobnošću tumačenja događaja u svjetlu djelovanja duha Božjega. Zato je proroštvo pridonosilo izgradnji, utjesi i ohrabrenju, izložila je dr. sc. Filipović.

Prema riječima dr. sc. Filipović, odlučujući razlog ravnopravnog sudjelovanja žena u naviještanju i dušobrižništvu u prvoj Crkvi sigurno je bilo njezino uvjerenje da su s Isusom nastupila posljednja ili mesijanska vremena i novo stvaranje. To je ohrabrilo izlazak iz starih struktura, prevladavanje postojećih podjela među naraštajima, socijalnim slojevima i spolovima.

No krajem 1. stoljeća već započinju značajne restrikcije. Kršćanskim ženama zabranjuje se poučavanje i govor na sastancima zajednice te se zahtijeva podređivanje muškarcima. Ograničavanje djelovanja žena u pastoralnim službama u zajednici nastavilo se kroz daljnju povijest Crkve prikrivajući i potiskujući iz sjećanja emancipatorski zamah Isusova vremena i praksu prvih kršćanskih zajednica. Ipak u redovima i kongregacijama žene su i dalje vršile dušobrižničku službu, a u obitelji i društvu sve do danas vrlo se često susreću u implicitnom dušobrižništvu, pojasnila je dr. sc. Filipović.

Prema riječima predavačice, od početka 60-ih godina proteklog stoljeća u Crkvi i teologiji dolazi do kritičkog sučeljavanja s tradicionalnom slikom žene koja je previše usmjerena na služenje, pa od početka 1960-ih godina crkveno vodstvo pozitivno shvaća tu promjenu. Tako papa Ivan XXIII. u enciklici „Pacem in terris“ iz 1963. godine raspoznaje pojačano sudjelovanje žena u javnom životu i njihovu rastuću samosvijest kao „znak vremena“. Takvo vrednovanje prihvaćeno je i na Drugom vatikanskom koncilu: „Jednakost svih ljudi kao plan Božji zahtijeva da se odstrani svaka diskriminacija“ (Gaudium et spes 29). Dekret o apostolatu laika „Apostolicam actuositatem“ ističe nužnost aktivnog sudjelovanja žena u poslanju Crkve, a na tragu sve aktivnije uloge žena u društvenom životu. Papa Pavao VI. prigodom Međunarodne godine žena 1975. godine zahtijevao je pravednost prema ženama u obitelji, društvu i Crkvi u svjetlu vjere.

Govoreći o suvremenim gibanjima, dr. sc. Filipović rekla je da povećani pristup vjernika laika teološkoj izobrazbi ima za posljedicu i njihov ulazak kao laikinja i laika u crkvene službe. U Hrvatskoj se to primjećuje tek nakon demokratskih promjena 1990. i to poglavito njihovim zapošljavanjem kao vjeroučiteljica i vjeroučitelja u školama.

Premda su žene u dušobrižničkim pozivima manji dio žena njihov status ima veliki utjecaj na žene u Crkvi uopće. Žene djeluju u dušobrižništvu na različite načine u okviru temeljnog kršćanskog poslanja kao i po ovlaštenju nadležne crkvene vlasti za određene pastoralne zadaće koje su moguće vjernicima laicima, a za koje se također zahtijevaju odgovarajuće osobne i stručne kvalitete. U okviru dušobrižništva kao „Cura animarum“ (briga o dušama) žene sudjeluju u području naviještanja, odgoja i obrazovanja, liturgiji, slavlju sakramenata, vođenju crkvenih ureda, u pravnoj službi, u okviru Caritasa, u pastoralnoj skrbi, u odnosu s ljudima, u biskupijama i župama, u bolnicama i staračkim domovima.

U nekim Crkvama tri područja u kojima je moguće djelovanje žena u obliku neke crkvene službe ili zadaće povezana su posebnim pravom da predstavljaju zvanja žena u Crkvi, one mogu biti pastoralne referentice, župne referentice, bolničke dušobrižnice, vjeroučiteljice, dijecezanske savjetnice, sutkinje, braniteljice veze, crkvene odvjetnice, profesorice i znanstvene suradnice.

Zaključila je da su od 1990. naovamo u Crkvi vidljiva nastojanja da više dođe do izražaja žensko lice Crkve i da se jača autoritet žena.