O temi pred stotinjak nazočnih govorila je dr. sc. Ana Kurtović s Filozofskog fakulteta u Osijeku, Odsjeka za psihologiju.

Emocije nisu neprijatelji, u redu je biti tužan, plakati i osjećati neugodne emocije, započela je predavanje dr. Kurtović. Emocije nisu činjenice i nije valjan dokaz da će se u budućnosti to stvarno dogoditi, kao npr. emocija straha.  I ne moramo biti u optimalnom stanju, da bi radili stvari koje nam pričinjavaju zadovoljstvo. Potrebno je emocije prihvatiti, a ne ih izbjegavati. Htjeti samo ugodu i raspoloženje, nije prirodno i zdravo. Stoga je potrebno je osvijestiti odnos između misli, emocija i ponašanja jer su u stalnom međuodnosu. Nemoguće je imati kontrolu nad onim što mislimo,  nad emocijama imamo slabu kontrolu, osobito ako su intenzivne, a veliku kontrolu imamo samo nad svojim ponašanjem. Funkcija straha je da nas zaštiti, da bismo mogli ili pobjeći ili boriti se s nekom  opasnosti. Situacije straha, kada naš um procijeni da je nešto opasno, a u stvarnosti nije, izazove reakcije straha. Jednako tako  naš um može proizvesti iste reakcije samim zamišljanjem, kao i da se taj događaj uistinu dogodio, a to je  tzv. Proustov fenomen.

Sve ono što nama uzrokuje stres, ne uzrokuje to izravno, nego postoji cijeli niz procjene. Ukoliko procijenimo da nam je nešto prijetnja, pitamo se nadalje  mogu li se ja s tim nositi. I o tome ovisi kako ćemo mi dalje reagirati. Ako procijenim da se mogu s tim nositi, tada nema stresa. To se događa automatski, ali moguće je usporiti cijeli taj proces određenim pitanjima. Ljudi razvijaju svoje kognitivne stilove, ako imamo primjerice negativni kognitivni stil imamo više tjeskobnih predviđanja, pesimizma, negativnih očekivanja i sl.  Stoga je važno pitanje: Kako si pomoći?  Potrebno je usmjeriti se na kognitivni dio jer je njega lakše mijenjati. Nije učinkovito reći: nemoj se toga bojati, ni sebi ni drugima. Potrebno je ići posredno preko misli. Misli su puno podložnije prilagođavanju, nego emocije. Primjerice pitanjima poput; koliko je sigurno da će se to dogoditi; znam li sa sigurnošću da će se to dogoditi; što je najgore što se može dogoditi; ako se i dogodi to čega se bojim, koliko je to loše i  kako se mogu nositi s tim.  Vještine suočavanja, komunikacijske vještine, tehnike relaksacije, kao i distrakcija su dobri odbojnici te nam pomažu u raznim situacijama stresa. Postoji puno stvari koje ne možemo ukloniti, no distrakcija nam pomaže da nam um ne bude toliko zasićen brigama i neizvjesnostima, nego da bude u protuteži ugodnog i neobaveznog.  I ono što je najvažnije je doći u kontakt sa strahom i s njim se suočiti izlaz je iz situacije straha, zaključila je predavačica.