Prisutne je uime Povjerenstva za Biskupijsku sinodu pozdravio Franje Puškarić, a raspravljalo se o  8., 9. i 10. točki pitanja.

Osmu točku “Vlast i sudjelovanje” pripremila je vjeroučiteljica Ivona Rendulić iz Župe bl. Alojzija Stepinca u Ogulinu. Nakon  definicije: Sinodalna Crkva je sudionička i suodgovorna Crkva, postavila je pitanja: „Kako se obnaša vlast u našoj partikularnoj Crkvi? Kako se provodi u djelo timski rad i suodgovornost? Kako se promiču laičke službe i preuzimanje odgovornosti od strane vjernika? Kako funkcioniraju tijela sinodalnosti na razini partikularne Crkve? Predstavljaju li plodno iskustvo?

Vrhovnu crkvenu vlast u Crkvi čine Rimski prvosvećenik i biskupski zbor. Vlast se dijeli na: zakonodavnu koju čine: papa i ekumenski sabor, plenarni sabor, pokrajinski sabor, dijecezanski biskup i biskupijska sinoda;  izvršnu koju čine: kongregacije Rimske kurije, dijecezanski biskup i župnik;  i sudsku.

Biskupska sinoda najvažniji je i središnji organizam načela kolegijaliteta biskupskoga zbora. Podložna je rimskom prvosvećeniku. U partikularnoj Crkvi glavnu vlast vodi biskup, na području župe župnik i pastoralno vijeće. Tu dolazimo do važnosti laika u KC i njihovoj uključenosti u život Crkve, istaknula je Rendulić. 

Prema pravnoj odredbi, vjernici laici mogu sudjelovati u upravnoj vlasti u Crkvi. Stoga, nazočni su u pokrajinskim saborima, biskupijskim sinodama, pastoralnim vijećima; u tijelima koja zajednički (in solidum) vrše pastirsku službu u nekoj župi; u ekonomskim vijećima; u crkvenim sudovima,itd. “Tako je svaki laik, zbog samih darova koje je primio, ujedno svjedok i živo oruđe poslanja Crkve `po mjeri dara Kristova’“, zaključila je predavačica, nakon čega se razvila živa rasprava.

Devetu točku “Razlučivati i odlučivati” izložila je Augusta Vukelić iz Senja. “Zajedničko razlučivanje je plod dijaloga, ali ponajprije Duha Svetoga. Iz krštenja proizlazi jednako dostojanstvo djece Božje, unatoč razlikama u službama i karizmama. Zbog toga su svi pozvani sudjelovati u životu Crkve i u njezinom poslanju“, rekao je papa Franjo. Naša  zadaća je učiti iz Evanđelja ponašati se kao Isus koji se uvijek obraćao Ocu i slušao Duha Svetoga, istaknula je predavačica.

Razlučivanje o izazovima sadašnjeg vremena mora se postići dijalogom i krepostima hrabrosti i strpljivosti da imamo srce okrenuto Bogu i njegovoj ljubavi. Bez razlučivanja i odlučivanja nema obraćenja. Neka Sinoda bude vrijeme Duha Svetoga, zaključila je Vukelić.

Desetu točku obradila je tajnica Katehetskog ureda Gospić s. Robertina Medven. Sastavila je i u suradnji s vjeroučiteljicama i vjeroučiteljima srednjih škola na području Gospićko-senjske biskupije provela anonimni upitnik “za sinodalni hod prema drukčijoj Crkvi” kojim je obuhvaćeno 713 učenika. Nakon čitanja Upitnika, s. Robertina osvrnula se na desetu točku “Odgajati za sinodalnost”.

Papa Franjo potiče  nas „da tu prigodu susreta, slušanja i razmišljanja doživimo kao vrijeme milosti koje nam, u radosti Evanđelja, omogućuje  iskoristiti tri prilike. „Što je potrebno potvrditi, a što promijeniti? Probuditi snove, probuditi proroštva i vizije, potaknuti povjerenje, poviti rane, ispreplesti odnose, oživjeti zoru nade i dati joj da procvjeta, učiti jedni od drugih i stvarati pozitivan imaginarij koji će prosvijetliti umove, zagrijati srca, vratiti snagu“ (iz Pripremnog dokumenta: Za sinodalnu Crkvu).

Unutar okvira te teme trebali bismo razgovarati o odgoju i školovanju osoba, osobito onih na odgovornim mjestima u kršćanskim zajednicama, kako bi ih se učinilo sposobnijima za zajednički hod, uzajamno slušanje i dijalog? Koji se odgoj i izobrazba nude za razlučivanje i obnašanje vlasti? 

Papa Franjo je u razmatranju za početak sinodalnog procesa rekao: “Ponavljam, Sinoda nije parlament, Sinoda nije istraživanje mišljenja; Sinoda je crkveni trenutak, a protagonist Sinode je Duh Sveti. Ako nema Duha, neće biti ni Sinode. Bog želi svoje darove staviti u sigurne ruke, zato ih može povjeriti samo poniznim dušama.      

Iz provedenog Upitnika uočljivi su problemi: možda bi trebalo nešto mijenjati u obiteljskom odgoju djece u vjeri, također u školskom i župnom vjeronauku; molitva osobna i obiteljska, odlazak na misu, kršćanska solidarnost vršenjem djela milosrđa i još više od toga da se ne rugaju siromašnoj i drukčijoj djeci jer su bolesna, psovanje…  

Osvrnuvši se na identitet političara katolika i uopće kršćana, predavačica je upitala smiju li se oni zalagati za uvođenje zakonskih odredbi koje u potpunosti odudaraju od kršćanskih zasada, pravila i zakona. Istaknula je da Isus kaže da je najveći blagoslov imati mjesto u Kraljevstvu nebeskom i biti nazvan djetetom Božjim. “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo, i jesmo. A svijet nas ne poznaje zato što ne poznaje njega” (1 Ivanova 3, 1), zaključila je s. Robertina Medven.