Slušati vapaj onih koji nemaju glasa, i koji trpe nepravdu, pomaže vam pretvoriti vlast u služenje u korist dostojanstva ljudske osobe i općega dobra, kazao je Papa te upozorio: Kada se velike sile udruže u svrhu samoodržanja, pravednik plaća za sve. Znakoviti je slučaj suđenje Isusu. Narod traži osudu pravednika i oslobađanje zločinca. Pilat se pita što je Nazarećanin zgriješio, ali potom pere ruke. Vjerodostojnost svjedočenja, ljubav prema pravednosti, autoritet, neovisnost od drugih ustanovljenih snaga te dosljedan pluralizam stajališta, sredstva su za sprječavanje prevladavanja političkih utjecaja, neučinkovitosti i različitih vrsta nepoštenja.

Konkretni je primjer Rosario Livatino, prvi sudac blaženik u povijesti Crkve, koji je u dijalektici između strogosti i dosljednosti s jedne strane, te čovječnosti s druge, ocrtao svoju ideju služenja u sudstvu misleći na žene i muškarce sposobne ići naprijed s poviješću i u društvu, u kojemu su svi, sudci i djelatnici društvenog pakta, pozvani obavljati svoj posao prema pravdi. Livatino je ostavio vjerodostojno svjedočanstvo, ali i jasnoću ideje o sudstvu kojemu valja težiti, istaknuo je Papa.

Pravednost treba uvijek pratiti traženje mira, koji pretpostavlja istinu i slobodu. Neka se ne ugasi u vama (…) osjećaj za pravednost, jačan solidarnošću prema onima koji su žrtve nepravde, te željom da vidite ostvarenim kraljevstvo pravednosti i mira, istaknuo je Papa.

Podsjetivši na nauk svete Katarine Sijenske, odnosno da je za reformiranje najprije potrebno reformirati sebe, Papa je istaknuo da nijedna politička reforma pravosuđa ne može promijeniti život onih koji njime upravljaju, ako se prije pred vlastitom savješću ne izabere ‘za koga’, ‘kako’ i ‘zašto’ provoditi pravdu. ‘Za koga’ je uvijek u odnosu s onim ‘ti’ s ‘licem’, kojemu treba dati odgovor; to je osoba krivca kojega treba rehabilitirati, to je žrtva sa svojom boli koju treba pratiti, onaj koji se bori za prava i obveze, nositelj pravde koji treba biti odgovoran, te općenito, svaki građanin kojega valja educirati i senzibilizirati.

Zbog toga je kultura restorativne pravde jedini pravi lijek za osvetu i zaborav, jer gleda na ponovno uspostavljanje prekinutih veza i omogućuje poboljšanje zemlje zaprljane krvlju brata. To je put koji sam, na tragu socijalnoga nauka Crkve, želio istaknuti u enciklici Fratelli tutti, kao uvjet za bratstvo i društveno prijateljstvo, napomenuo je Papa.

Osvrnuvši se na aktualno povijesno doba raširene globalizacije, u kojemu je čovječanstvo sve više međusobno povezano, ali i sve više razdvojeno u bezbrojnim egzistencijalnim samoćama, Papa je potaknuo da se, kako nas uči Biblija, gledamo kao ljudska obitelj, obitelj u kojoj se imamo prepoznati kao braća. Međutim, za to je potrebno neprestano zajedno raditi, znajući da se mir temelji na pravednosti. Kada rastu napetosti i razlike, da bismo se hranili duhovnim i antropološkim korijenima pravednosti, potrebno je učiniti korak unatrag, a onda, zajedno s drugima, učiniti dva koraka naprijed.

Govoreći o tomu ‘kako’ provoditi pravdu, Papa je istaknuo da su potrebne reforme, te podsjetio na dio Ivanova evanđelja koji poučava da treba obrezati suhe grane, ne odsijecajući stablo pravednosti, kako bismo se tako suprotstavili borbama za vlast, klijentelizmu, različitim oblicima korupcije, nemaru i nepravednim stjecanjem prihoda. Ružne su to situacije s kojima se, prema Papinim riječima, trebamo boriti kako se ne bi razvile.

Što se pak tiče pitanja ‘zašto’, Papa se pozvao na značenje kreposti pravde, nazvavši ju unutarnjim odijelom sudaca, ali ne odijelom koje valja promijeniti ili ulogom koju valja postići, nego samim osjećajem osobnoga i društvenog identiteta. Papa Franjo se tako ponovno vratio na ono što uči Sveto pismo: ‘znati provoditi pravdu’ cilj je onih koji žele vladati mudro, dok je razlučivanje uvjet za razlikovanje dobra od zla.