“Došli smo danas ovdje slaviti Uskrs. Želimo ga slaviti tako da susretnemo Gospodina. I sve što se oko nas događa, što čujemo, govorimo i činimo, sve ide prema tome, i izražava našu želju da osobno, i kao zajednica, susretnemo živoga, Uskrsloga Gospodina. Uskrs se događa onoga časa kada ga učenici, kada ga mi susretnemo. I zato  je naša želja i molitva: Gospodine, daj da te danas ovdje susretnemo”, istaknuo je na početku homilije mons. Radoš na temelju navještenog izvještaja iz Lukina evanđelja koje govori o putovanju dvojice Isusovih učenika u Emaus. Pojasnio je kako su ta dvojica učenika slika Crkve, čovječanstva i svakog pojedinog.

„Ne samo slika, nego mi smo oni. Želimo biti danas u njihovoj koži, želimo imati iste osjećaje, isti osjećaji nas i vežu. Želimo imati onaj isti sretan svršetak kao što ga imaju oni kada susreću Gospodina“, poručio je mons. Radoš te se u tumačenju ulomka zaustavio na nekoliko momenata. Najprije, kako dvojica učenika međusobno razgovaraju, što nam govori da su nesložni, nisu sami sebi dostatni, niti su cjeloviti ljudi, premda bi to željeli biti. Njihov govor može se pretvoriti u svađu, nemir, može doći i do sukoba. Tako se to događa među ljudima. A ljudi nikada ne mogu sami riješiti sve svoje poteškoće i nemire koje nose u sebi – potreban im je Suputnik. Isus im se približava, kao i svakome od onih koji bježe od križa, muke, od samih sebe i ne traži da oni prate Njegov, već On prati njihov korak – onih koji bježe, koji su u nevolji.

“Isus uvijek prati naše korake. Traži od nas da i mi slijedimo, osjetimo Njegove korake, ali našim nevoljama On je put. Osjete se, čuju se tihi koraci koji slijede, prate nas, koji smo još na križnome putu”, rekao je biskup Radoš.

Isus s njima započinje razgovor, približava im se, otkriva polako njihovu nutrinu, njihova srca – da može ući u njih. Kad se položi u njihovo srce, tada može djelovati, tada može polako grijati. Otkako je Isus pošao s njima, učenici imaju drugačiji međusobni odnos. Zajedno gledaju u istome smjeru i govore Isusu ostani s nama, Gospodine.

“Tamo gdje Isus počne govoriti, gdje topi ljudsku nutrinu, ljudi se osjećaju da su zajedno, da su jedno, da su međusobno braća. Imaju istu želju: imaju želju za životom, imaju želju da Isus ostane s njima”, poučio je mons. Radoš te svratio pozornost i na to kako učenici na put polaze ujutro, a molba Isusu da ostane s njima događa se uvečer te da je taj dan, slika jednog cijelog ljudskog života „gdje Bog stalno ide s nama, gdje želi naše korake slijediti, zaviriti u našu dušu, unijeti se u nas, u naš život. Tamo se nastaniti i tamo početi djelovati.“

Na poziv učenika, Isus ulazi i ostaje s njima, što nama danas poručuje da „Bog koji je uskrsnuo nije došao posjetiti i kazati i otići od nas nego nas je došao posjetiti i ostati trajno s nama.“

Trajno ostaje s nama u euharistiji. Prepoznali su ga učenici, prepoznajemo ga i mi danas u lomljenju kruha. U tom lomljenome kruhu dao im je snage da mogu trčati – natrag u Jeruzalem. I tu mons. Radoš skreće pozornost na još jedan kontrast: ova dvojica učenika išli su prema Emausu od jutra obasjani suncem izvana, ali su imali noć, tamu u duši. Sada, kada trče nazad, je noć, ali je svjetlo, sunce u njihovoj duši. Idu kroz tamu života. Trče. Više se ne boje tame, jer imaju svjetlo u duši.

“Ako nosimo to svjetlo, toplinu, žar u duši, tada i tama na koju nailazimo svaki dan, neće nas plašiti. Moći ćemo ići, trčati, javljati Radosnu vijest: uskrsnu Gospodin, mi smo ga susreli… Da, ova slika je slika euharistije, gdje nam se Gospodin stalno daje. Želi nas imati kao žive, kao one koji osjećaju Božju ljubav. Neka nam Gospodin dadne milost da tako Njegove riječi budu snažne, tihe, a opet blage, da nas zapale i da ga u lomljenom kruhu prepoznamo. Da možemo u tami našega života koja će doći, ići radosni, noseći  u sebi svjetlo i, vođeni tim svjetlom, noseći u sebi žar i noseći taj žar i dajući ga drugima“, zaključio je biskup Radoš.

Nakon popričesne molitve mons. Radoš je izrekao čestitke te riječi zahvale umirovljenom biskupu Josipu Mrzljaku, svećenicima koji su koncelebrirali te svakodnevno ispovijedali, bogoslovima, pjevačima, čitačima – mnogima koji su ovih dana dali svoju ruku, glas, vrijeme, da bi liturgija u varaždinskoj katedrali kroz ove svete dane bila lijepa, pobožna i svečana.