Na početku mise riječ dobrodošlice izrekao je župnik don Davor Topić upoznavajući biskupa s povijesti i životom župne zajednice, te izrazio radost zbog biskupovog dolaska.

Predavanje biskupa Perića prenosimo u cijelosti:

Barbara Penić rođena je u Krašiću 1868. godine u obitelji katoličkih roditelja. Odgojena u zdravu vjerskom nauku i moralu, i u crkvenoj pobožnosti živjela svega vijeka svoga skoro 80 godina.

Barbara se kao djevojka od 18 godina udala za bogata vinogradara, koji je imao godišnje po 300 hektolitara vina [3 vagona], a ona nikada nije pila vina. Ona će pokazati da može ne samo bez vina, nego da može postiti od mesa i od mlijeka i da tri dana u tjednu može živjeti o kruhu i o vodi. I to ne jedan tjedan nego 2.600 tjedana, gotovo 50 godina [1898.-1947.]. Vidiš li koliko je izdržljiva, jaka žena.

Barbara se udala 1885. za Josipa Stepinca [1850.-1934.], bogata udovca. On je bio oženjen prvom ženom, Marijom Matko, koja je također bila udovica ali bez djece. Kada je Mariji prvi muž umro, udala se za Josipa s kojim je u 8 godina [1877.-1885.] rodila četvero djece. I umrla. Oboje novih supružnika, Josip i Barbara, bijahu hrvatskoga korijena i katoličkog odgoja s redovitim pohađanjem sv. Mise i ostalih sakramenata, i svakodnevnom molitvom u obitelji.

Još osmero djece rodilo se u obitelji Josipa i Barbare, tako da je kroz kuću prošlo četvero od Mare, osmero od Bare. Bara je rodila: Rozu, Josipu i Štefaniju – tri kćeri, te sinove – Juru, Marka, Alojzija, Miju i Matu. Peto je po redu njezino a deveto Josipovo dijete bio Alojzije Viktor, rođen u Brezariću, župa Krašić, 8. svibnja 1898. Majci je bilo 30 god. kada je rodila Alojzija. Čak 12-ero djece nju je moglo zvati majkom, eto tako da Barbara 12 majki vrijedi!

Molitve. Josip se muž radovao da mu je supruga Bara pobožna i u tome je poštovao i nju i njezine molitve i postove. Odobravao njezin odgoj djece u vjeri i poštenju. Samo neka je i radina na prostranu imanju! Bilo mu je stalo da se ona drži kapelice, ali da ne zapusti podvornice! A kućni je domaćin znao odgovorno zaposliti sve članove obitelji. I svima određivao pojedine posjede za života. Samo radi i zaradi i imat ćeš svega, obećavao je svakomu od njih.

Uzajamna vjernost. Josip je Barbari bio vjeran muž u ženidbenim odnosima, ona njemu na isti način. A ona je posebnu vjernost pokazala Bogu: sutradan po Alojzijevu rođenju bilo je njegovo krštenje u krašićkoj crkvi Presvetoga Trojstva: 9. svibnja.1898. Župnik Stjepan Huzek odazvao se pozivu obitelji na ručak, na krstitke. Gledajući maloga u kolijevci, župnik u šali reče da bi mališan mogao biti svećenik. Riječ o svećeniku poklopila se s Barbarinom željom da ima sina svećenika. U sebi odluči da će se moliti i postiti samo da Alojzije postane svećenik, ako bude volja Božja. Obećano – učinjeno. Jest privatan zavjet, ali pred Bogom vrijedi. Nikomu ne kazuje, samo Bogu.

Krašić – Zagreb. Barbarin i Josipov Alojzije završi četiri razreda osnovne u Krašiću odličnim uspjehom [1905.-1909.]. Roditelji ga poslaše u Nadbiskupski orfanotrofij, uz mjesečno plaćanje, u Zagreb, s pohađanjem kraljevske gimnazije na Gornjem gradu. Završivši 6. razred gimnazije, današnji drugi srednje, prijavi se u sjemenište i nastavi gimnaziju, iako ga na to roditelji nisu nagovarali niti od toga odgovarali. Barbara ima veliko povjerenje u svećenike koji odgajaju i poučavaju Alojzija u sjemeništu na Kaptolu. Otac bijaše moćan plaćati sinu školarinu i džeparac. Alojzijevo vladanje – odlično. Nitko radosniji od majke Barbare. Vidi kako joj Bog tajne molitve javno uslišava. Sve ide kako ona moli.

Ratna vojska – Karlovac… Italija. Nakon ratne mature, 1916., Alojzije je kao punoljetan mladić pozvan u vojsku, u I. svjetski rat. Ode najprije u Karlovac, pa na Rijeku spremati se za časnika austro-ugarske vojske. Određena mu je sjeverna Italija kao bojišnica. Bijaše to za majku velik udarac i kušnja: hoće li sin ustrajati na putu svećeništva. Ona ne propušta molitve, a još manje postove: svaka srijeda kao Čista srijeda, svaki petak kao Veliki petak, svaka subota kao posna Gospina subota. Alojzije vidje u vojsci svakovrsna zla i nemorala, ni vojni kapelani ne bijahu uzorna vladanja i govora, ali on se držaše kršćanskog odgoja kako ga je primio u obitelji i u sjemeništu.

Ranjen i zarobljen na bojištu. Ljeti 1918. pokraj Stepinca pade granata i osta zatrpan pod zemljom. Svi mišljahu da je mrtav. Čak javiše telegramom u Krašić da je poginuo. Župnik odsluži Misu zadušnicu u župnoj crkvi, ali mama Barbara ne da da je poginuo. Njoj sve nešto kazuje da je on živ. Kako nije poginuo, samo ga još nisu dovezli u sanduku?! Nakon mjesec dana Crveni križ donese vijest da je Stepinac, doduše, ranjen i zarobljen, ali živ. Te ponovo u crkvu da otpjevaju Tebe Boga hvalimo! Bogu hvala da osta na životu, zahvalno uzdiše majka Barbara i s još većim pouzdanjem nastavlja s molitvama i postovima. Kako bijaše radosna kada joj sin 1919. preko Grčke, Makedonije i Srbije dođe kući!

Krašić – Zagreb – Krašić. U razdoblju od 1916. do 1924. Alojzije ne misli na bogosloviju. Djeluje gotovo izgubljeno. Nikomu teže nego majci, koja pojačava svoju molitvu i vjeru u Boga. Najprije se 1919. upisuje na Agronomski fakultet u Zagrebu. Jedan semestar bijaše upisan i osta razočaran. Vrati se kući na posjed. Mami drago da je prekinuo tu agronomiju, sve misli da će on ipak na bogosloviju. Potkraj 1923. dođe najveća kušnja za majku. Alojzije se javi Mariji Horvat, zagrebačkoj učiteljici, poznanici iz osnovne u Krašiću, i ponudi joj ženidbu. Majka vidje da ne ide po njezinu postu i planu, ali ne presta moliti. Učiteljica prihvati ponudu, a nakon susreta i privatna prstena u ožujku 1924. i pisamskog upoznavanja – 12 pisama ona njemu i 9 pisama on njoj – ona neočekivano odusta. Vrati mu prsten i obeća da će se Bogu moliti da on nađe „bolju“. Stepinac u travnju 1924., vrati pisma Mariji po svojoj Majci, koja u svemu vidje čudesan prst Božji.

Zagreb – Rim. Alojzije se javi u bogosloviju, u 26. godini. Ostavi čiste račune s učiteljicom, koja ga ocijeni previše poštenim i plemenitim, nedostižnim.

Poslaše ga iz Zagreba u Rim na 3-godišnji studij filozofije s doktoratom i 4-godišnji studij teologije također s doktoratom [1924.-1931.]. Kolega mu bijaše Franjo Šeper, koji ga poslije naslijedi na zagrebačkoj stolici, najprije kao koadjutor [1954.-1960.], a potom kao ordinarij [1960.-1969.]. Stepinac stanovaše u Papinskom zavodu Germanicumu studirajući na Papinskom sveučilištu Gregorijani. Obje ustanove bijaše ustanovio sv. Ignacije u XVI. stoljeću, i danas ih drže isusovci. U vrijeme 7-godišnjega studija nije dolazio kući, po tadašnjem običaju. Zaređen za svećenika 26. listopada 1930. Svećeničko geslo: „A ja, Bože, sačuvaj, da bih se ičim hvalio osim križem Gospodina Isusa Krista“ (Gal 6,14). Nitko radosniji od majke Bare, kojoj Bog ispuni životnu molitvu. A sin se pokaza zahvalnikom, poslušan volji Božjoj.

Rim – Zagreb. Kao mladomisnik u 33. godini života vrati se sa studija, preko Gospina Trsata, u Zagreb. Za njim pristigoše najljepše ocjene iz Germanicuma: Posve dobra značaja – U svemu vrlo solidan. – U disciplini vjeran. – Istinski pobožan. – Vrlo marljiv, radišan.

Mladu Misu proslavi u Krašiću, 19. srpnja 1931. Otac Josip radostan iznad svega. Majka mu tek tada otkri svoj privatan zavjet o molitvi i postu. On joj  sinovski zahvali i reče: „Mama, sada moli da budem dobar svećenik!“ I vrijedna majka jednako nastavi moliti i postiti zahvalna Bogu na njegovu daru.

Nadbiskup Antun Bauer uze vlč. Alojzija sebi za ceremonijara koji živi i služi na Duhovnom stolu. Mladi don Alojzije okuša se u rješavanju dvaju ozbiljnih problema na župama, gdje vjernici ne htjedoše primiti novoga župnika: jedan slučaj bijaše u Samoboru, a drugi u Svetom Ivanu Zelini. Sve uspješno riješi, na zadovoljstvo i nadbiskupa i naroda.

Vlč. Alojzija 1934. – tri godine nakon Mlade Mise – papa Pio XI. imenova nadbiskupom koadjutorom, a 1937., nakon smrti nadbiskupa Bauera, postade nadbiskup ordinarij i metropolita Hrvatsko-slavonske pokrajine.

Barbara je molila i postila za Alojzija 50 godina. Najprije 32 godine da postane svećenik, i postao je, a onda nastavila da bude „dobar svećenik“. Ona je molila da bude svećenik, a Bog dade da bude nadbiskup koadjutor, nadbiskup ordinarij, metropolita, predsjednik BK, kardinal, blaženik i mučenik. Ona molila jedan dar, a Bog joj dade još sedam. Gospodin se ne da nadvisiti. Bog je Blaženiku osigurao i vrhunsko čudo za kanonizaciju, čudo koje je prošlo vatikanska ispitivanja Liječničkoga vijeća i Teološke komisije. Red je na papi Franji.

Barbara je preminula 11. prosinca 1947. u Zagrebu u 79. godini života. Stepinac je u zatvoru u Lepoglavi doznao za majčinu smrt tek do 9 dana, 19. prosinca uvečer, a sutradan je započeo gregorijanske Mise za majku. I Stepinac je ostavio divno svjedočanstvo o svojoj majci.

Zaključak. Možda je Gospodin Isus i za majku Barbaru, ženu velike nade u Boga i silne ljubavi prema Crkvi i svećenstvu, ženu molitve i posta, rekao: O ženo! Velika je vjera tvoja! (Mt 15,29). Sveta Monika rodila je sv. Augustina u 33. godini života i za njega je 33 godine molila da se krsti, obrati. I krstio se i obratio se. I postao svećenik, i biskup, i crkveni naučitelj, jedan od najvećih u Katoličkoj Crkvi. Monikino je štovanje u Crkvi počelo 1430., više od 1040. godina nakon njezine smrti. Dao Bog da na Barbarinu beatifikaciju ne čekamo tisuću godinu!