U Knjižnici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu u organizaciji Isusovačke službe za izbjeglice predstavljena je knjiga „Treba dignuti glas – Prihvat migranata, poziv na hrabrost“.

Uvodeći u predstavljanje knjige urednica Religijskog programa HRT-a, Blaženka Jančić citirala je mons. Božu Radoša koji je napisao predgovor knjizi. “Hrabrost je pročitati ovu knjigu! Izložiti se mišljenju koje nije u trendu i koje može ‘kontaminirati naš trijezni stav o migrantima’. Hrabrost je staviti u pitanje svoj stav, odnosno priznati da to često i nije moj osobno izgrađeni stav, nego tek nešto presnimljeno s matrice javnoga mnijenja”, citirala je Jančić mons. Radoša te iznijela svoj dojam. “Knjiga koju vam danas predstavljamo je mala škola Evanđelja. Knjiga koju ćete pročitati u jednom dahu i imati potrebe vratiti joj se. Ova knjiga otkrit će nam zašto je važno biti hrabar i dignuti glas kada je riječ o migrantima. Ona poziva na propitivanje vlastitog mišljenja i djelovanja te poziva na hrabrost”, rekla je Jančić te uvodnim riječima predstavila prvu izlagateljicu, poznatu novinarku Maju Sever. “Kolegica Maja Sever javnosti je poznata novinarka HRT-a, žena koja se nebrojeno puta izložila kako bi zaštitila one koji su povrijeđeni u svom dostojanstvu, bilo da su pritisnuti nepravdom ili siromaštvom”, rekla je Jančić.

Maja Sever na početku je zahvalila na pozivu rekavši da joj je čast biti u društvu onih koji govore o knjizi. “Kada me moja draga prijateljica časna Vesna pozvala da razgovaramo o knjizi, prvo sam se pitala imam li pravo na to? Jesam li se prepala? Jesam li se od onih vremena od prije koju godinu u kojima sam bila puno glasnija i aktivnija, pogotovo po pitanju pomaganja i suradnje s migrantima, izbjeglicama, zapravo povukla? Onda sam shvatila da ja nisam odustala od toga. Jednostavno, moji radni zadatci nisu više takvi da bih se mogla više založiti i progovoriti o ovim temama na javnom servisu, ali mi je čast što mi je još uvijek mjesto u ovoj dvorani i ovoj ekipi”, te se nadovezala na svoj dojam čitanja ove knjige. “Svaki put pomislim kako mi je čitanje ove knjige kao melem koji se lagano stavlja na ranu koja boli i peče. Ugodno mi je prolaziti kroz rečenice i stranice s nekim idejama i stavovima s kojima se slažem i prepoznajem. Ovo je knjiga u koju god stranicu otvorite može ponuditi temu, stvar o kojoj možemo razgovarati i koja će nam pokazati put. Preporučila bih svakome, ovo je jedna knjiga koju je dobro imati kraj sebe i kada god ti je teško, pročitaš stranicu dvije i shvatiš: “Dobro je, sve stvari su ipak na svome mjestu”, rekla je Maja Sever.

Bratstvo u našoj zemlji izgleda danas kao neko zapušteno polje, a dobro znamo da bez njega nema naroda, nema nacije. Bez te želje za bratstvom nema mogućnosti zajedničkog života zato što više nema ideala niti razloga za zajednički hod ni uzajamnu solidarnost. Prihvatiti migrante nije lako. Oni remete našu udobnost. Uznemiravaju nas u našem načinu života. Pokazuju nam sliku koju su stekli o nama, a koja nije nimalo laskava. Prihvatiti drugoga i njegovu različitost nije lagano iskustvo. Poricanje bi bilo nepošteno.

Ernada Avdibegović diplomirala je Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Magistrirala je na Fakultetu političkih nauka na odsjeku za socijalni rad te kasnije završila master iz međureligijskih studija i izgradnje mira koji je bio organiziran na pravoslavnom, katoličkom i islamskom fakultetu u Sarajevu. Ostvarila se kroz svoj osobni i profesionalni život u služenju drugima, razumijevanju drugačijih, onima koji trebaju pomoć.

Ernada Avdibegović rekla je da knjiga “„Treba dignuti glas – Prihvat migranata, poziv na hrabrost“, autora i svećenika Benoista de Syentya je djelo koje osnažuje dobro u nama koje nas vodi u okrilje Božje milosti. “Autor se trudi u okviru svojih mogućnosti živjeti svoj poziv svećenika i vjernika. On istovremeno s nama dijeli svoja razmišljanja, ali i dileme. Migrantska kriza je specifična jer nam u naše živote donosi različite ljude, kulture i običaje, koji žele samo jedno – da žive život onako kako misle da je najbolje za njih i to je svačije pravo. Ova kriza propitkuje naše vrijednosti, naš smisao života i djelovanja”, rekla je Avdibegović.

Fra Stipo Kljajić, svećenik, franjevac, profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Magistrirao je i doktorirao u Rimu, odnosno posvetio se izučavanju Svetoga pisma. “Biblija je životna knjiga. Nije joj nimalo stran strah od drugog čovjeka. Doista, ono što je blizu, poznato je i milo, a ono što je daleko strano i strašno. Oni daleki, strani, stranci. Zato Biblija bližnjega smatra pripadnikom tvoga naroda, tvoje vjere i takvog bližnjega mora se poštivati, ali i ljubiti. Za razliku od bližnjega, strance se ne mora ljubiti, ali ih se mora poštivati i to tako da im se konkretno pomaže. Odakle temelj svim zapovijedima o pomoći strancima? Čini mi se da se one temelje na biblijskim datostima koje i naš autor Benoist de Syenty u svojoj knjizi detektira. Prva je ona da je Bog stvoritelj svih, ali baš svih ljudi. Pa je onda i čitavo čovječanstvo bratstvo i sestrinstvo, sveopće bratstvo kako naglašava papa Franjo ili naš Tin Ujević “pobratimstvo lica u svemiru”. Druga je datost poimanje vlastite uloge u svijetu i na svijetu. Od Boga stvoreni svijet dan je ljudima na upravljanje, i to privremeno, a ne na gospodarenje. Čovjek ne može vladati onim što nije stvorio on, nego Bog. Treća biblijska datost je iskustvo vlastitog seljenja, hoda, puta, migracije. Gotovo svi biblijski likovi su migranti. Pravi pravcati migranti. Na koncu, četvrta i čini mi se, najvažnija biblijska datost jest novozavjetna. Za Isusa, bližnji je onaj koji je potreban tvoje pomoći. Tako je za Isusa bližnji najčešće onaj koji drugima nije bližnji ili je prestao biti bližnji. Budući da je Njegovo kraljevstvo kraljevstvo svih ljudi, onda se koncept tko je bližnji, a tko dalji može zasnivati samo na tome tko ti daje konkretnu pomoć, a tko ne. Bližnji je onaj potreban moje pomoći”, rekao je fra Stipo Kljajić.

Isusova mala sestra Vesna Zovkić prevela je ovu knjigu zato što je osjećala da ove riječi moraju doprijeti do srca što više ljudi i zato što se poistovjetila sa ovdje svakom napisanom rečenicom. Ona je žena, sestra koja se cijeli svoj život posvećuje Bogu i ljudima. Živjela je na Kosovu, s putujućim Romima u Francuskoj, za vrijeme rata s izbjeglicama iz BiH u Gašincima, a kasnije u Alžiru, Libiji i Tunisu. Danas živi u Zagrebu i volontira u isusovačkoj službi za izbjeglice i dosta vremena provodi s migrantima.

Sestra Vesna Zovkić rekla je na početku svog izlaganja da je ova knjiga škola evanđelja i ljudskosti, ali i podijelila potresno iskustvo unesrećenih migranata. “Vjerujem da smo svi, na ovaj ili onaj način, izloženi prosuđivanju, a ponekad i osuđivanju. Imam dojam da postoji duboka povezanost između osmišljenosti našeg života i rizika kojega preuzimamo. Jasno da rizik koji ćemo mi preuzeti neće nikad biti ni blizu rizika koji preuzimaju migranti. Možemo samo zamisliti koliko hrabrosti treba nekome da krene na put od par tisuća kilometara u nepoznato, uglavnom pješke. Migrante sam srela prvi puta 2007. u Libiji. Među njima je bilo dosta kršćana, dolazili su u crkvu, molili smo i pjevali. I onda na kraju ljeta, crkva bude gotovo prazna. Rijetko tko se javi franjevcima da je stigao na drugu stranu obale jer su se mnogi utopili ili završili u zatvoru. Nerijetko se događalo da su oronuli brodovi na pučini ostali bez goriva ili su se motori pokvarili. Dok su unesrećeni zvali upomoć, nadležni su se dogovarali tko je u nadležnosti za tu površinu mora. Sjećam se nakon jednog takvog pokvarenog broda da je u crkvu došao jedan mladi par sa svojim mrtvim djetešcem u kartonskoj kutiji po blagoslov”, emotivno je ispričala sestra Vesna i prisjetila se jedne žene koja je jedina preživjela put kroz Saharu i to samo zato što je pila mokraću svoga muža. Svi drugi su preminuli od žeđi i iscrpljenosti. “Onda dođem u Europu i – šutnja! A već 2007. je Mediteran bila grobnica naroda. Sve se znalo i svi su šutjeli i onda je novoizabrani papa Franjo za svoje prvo apostolsko putovanje otišao ravno na Lampeduzu i u svojem prvom obraćanju tamo rekao: Tko je odgovoran za smrt ove naše braće i sestara? Danas se nitko u svijetu ne osjeća odgovornim. Potonuli smo u u globalizaciju ravnodušnosti. Voljela bih da otvorimo svoja srca, napravimo mjesta za migrante, našu braću i sestre i da oni zavole Lijepu našu, sve prazniju – domovinu!”, zaključila je sestra Vesna Zovkić.

Razumjeti drugoga i dati drugome mogućnost da nas razumije. To pripada najosnovnijim pravima o kojima ovise sva druga prava. Dovoljno je provesti jedan dan u uredu za zaštitu izbjeglica i apartida pa da shvatimo svu težinu situacije u kojoj žive, ne samo tražitelji nego i oni koji ih primaju i brinu za njihove dokumente. Nepregledna kolona osoba koje govore različitim jezicima, dolaze iz različitih kultura. To je prava kula babilonska u kojoj si administrativno osoblje čupa kosu bez sredstava i jasnih uputa. Pater Stanko Perica regionalni je ravnatelj isusovačke službe za izbjeglice. Svećenik, član Družbe Isusove. Diplomirao je na Pravnome fakultetu sveučilišta u Rijeci. Radio je i u odvjetničkom uredu. Nakon prava završio je studij Filozofije na Filozofsko- teološkom institutu u Zagrebu i potom studij Teologije na Gregoriani u Rimu. Sada je na specijalizaciji odnosno doktoratu na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu.

“Nakon ovih izlaganja osjećam se malenim. To je bio osjećaj malenosti koji se javio i nakon što sam prvi put pročitao Vesnin prijevod ove knjige. Mislim da je to autor želio potaknuti kod svojih čitatelja jer vidjet ćete kada budete čitali ovu knjigu, stranica za stranicom donosi onaj osjećaj kada u sebi kažete: “Pa da, tako je! Ili, zar ne bi trebalo biti tako?!” Autor kaže da život promatramo na način da razmišljamo kako sebe osigurati, sebi “zgrabiti”, sebe na sve načine za budućnost odrediti da nam ona bude lijepa, ugodna, ali daleka od drugih. Ovaj stav autoreferentnosti se toliko u nas uvukao da je postao standard, nešto što ne propitkujemo. I onda upravo ovaj stav autora koji nam neprestano stavlja pred nas tog brata ili sestru, zvuči zaista teško, grubo tako da poziva na hrabrost. Sviđa mi se što ova knjiga, unatoč tome što jest svojevrstan Ispit savjesti, rekao bih svih europskih nacija, nije nimalo moralistička. Vrlo je konkretna, duboka, postavlja prava pitanja. Pitanja koja se itekako odnose na nas i ovdje u Hrvatskoj jer migrantska kriza nije nestala. Aktivna je i dalje. Svako malo je u novinama vijest o nekom migrantu iz daleke zemlje koji je svoj život ostavio u našoj ili susjednoj zemlji zato jer su njezini stanovnici bili takvi kakvi jesu”, rekao je pater Stanko Perica. “Drago mi je da je ova knjiga dostupna na hrvatskom jeziku jer predstavlja glas koji prodire duboko, dotiče srce i razum i postavlja teška pitanja, ali i traži odgovor, angažman i inicijativu. To je jedna od onih knjiga koja stalno zove i odjekuje”, zaključio je pater Stanko Perica.