Svečanu misu predslavio je župnik Župe sv. Ivana Krstitelja na Novoj vesi vlč. Ivan Lastovčić.

Misu je suslavio novoimenovani domaći župnik fra Ivan Marija Lotar, OFM Conv. Na početku slavlja uputio je pozdrav predslavitelju, hodočasnicima, članovima Vojske Bezgrješne te župljanima.

Vlč. Lastovčić je u propovijedi istaknuo da „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ – te Isusove riječi koje prenosi Ivan u svojem Evanđelju, a koje je snažno ponovio sveti Ivan Pavao II., 10. listopada 1982. godine, obilježile su dan kanonizacije Maksimilijana Marije Kolbea, poljskoga franjevca konventualca ubijenoga 14. kolovoza 1941. godine u koncentracijskom logoru u Oświęcimu (Auschwitzu).

U propovijedi na svetoj misi njegova proglašenja svetim, pred tisućama vjernika okupljenih na Trgu svetoga Petra, papa Ivan Pavao II. podsjetio je da su krajem srpnja 1941. godine, po naredbi upravitelja logora, u poseban red bili izdvojeni zatvorenici osuđeni na smrt glađu. Maksimilijan Marija Kolbe, koji je bio stavljen zajedno sa židovima jer je bio svećenik, i bio je zadužen za ponižavajuće poslove, spontano se predao izjavivši da je spreman ići u smrt u zamjenu za jednoga oca obitelji – Franciszeka Gajowniczeka. Njegova je raspoloživost bila prihvaćena, te je ocu Maksimilijanu, nakon više od dva tjedna patnje zbog gladi, život nakraju oduzet smrtnosnom injekcijom, 14. kolovoza 1941. godine.

I današnji svjetski moćnici stvaraju različite koncentracijske logore, u prividnim slobodama za koje je jedan začeti život samo broj. Na tu se konačnu žrtvu Maksimilijan pripremio nasljedujući Krista od prvih godina svojega života u Poljskoj. Već je u godinama mladenaštva bio prožet velikom ljubavlju prema Kristu i željom za mučeništvom. (…) Što se dogodilo u bunkeru gladi toga 14. kolovoza 1941. godine? Sveti Maksimilijan nije umro, nego je dao život za brata. Sam se iz ljubavi ponudio za smrt. Upravo je zbog toga smrt Maksimilijana Kolbea postala znak pobjede. To je bila pobjeda nad čitavim sustavom prezira i mržnje prema čovjeku i prema onomu što je božansko u čovjeku; pobjeda je to slična onoj koju je izvojevao Gospodin Isus Krist na Kalvariji. Nije on stoga mučenik iz mržnje prema vjeri, nego je „mučenik ljubavi“ – kako ga je nazvao papa Pavao VI. koji ga je 17. listopada 1971. godine proglasio blaženim.

„Zdravo Marijo“ bile su posljednje riječi koje je taj svetac, rođen u Poljskoj 1849. godine, izgovorio prije vlastite smrti. Posljednji je dio njegova života bila kalvarija proživljena s drugim zatočenicima koncentracijskoga logora. Nakon deportacije bio je lišen svojega redovničkog odijela, postao jednostavno broj 16670 te bio određen za ponižavajuće poslove, kao što je prijevoz mrtvih tijela u krematorij. Nakon bijega jednoga zatvorenika, za osvetu je deset drugih logoraša bilo osuđeno na smrt u takozvanom bunkeru gladi. Otac Maksimilijan je ponudio svoj život u zamjenu za život jednoga oca obitelji, Franciszeka Gajowniczeka, koji se mnogo godina poslije spomenuo dramatičnog trenutka: „Otac Kolbe je istupio iz reda riskirajući da ga ubiju odmah, u tom trenutku, i zatražio da uzmu njega umjesto mene“ – ispričao je Gajowniczek, koji nastavlja: „Nije se moglo zamisliti da bi njegov prijedlog mogao biti prihvaćen. Štoviše, veća je mogućnost bila da se svećenika doda izabranoj desetorici kako bi zajedno umrli od gladi i žeđi. Međutim, protiv svih pravila, otac Kolbe mi je spasio život.“

Bio je tek započeo kolovoz 1941. godine, kada je otac Kolbe zatvoren u bunker gladi. Ali, to mjesto strahote pretvorilo se u mjesto zajedničke molitve. Kako su prolazili dani, taj „zbor“ molećih glasova, koji je predvodio otac Kolbe, gubio je snagu i na kraju postao tihi šapat. Nakon dva tjedna neopisivoga trpljenja, samo su još četvorica logoraša bila živa. Među njima je bio i otac Maksimilijan.

Stoga su logorski čuvari odlučili ubrzati smrt osuđenih smrtonosnom injekcijom. Bilo je to 14. kolovoza 1941. godine. Otac Kolbe je pružio ruku za smrtonosnu injekciju moleći Zdravomariju. Tako su njegove riječi prije preminuća bile pečat na život stavljen u ruke Bezgrješnoj. Dan poslije, na svetkovinu Uznesenja Blažene Djevice Marije, njegovo je tijelo spaljeno u krematoriju, a njegov pepeo pomiješan s pepelom drugih osuđenih na smrt. Svetim ga je proglasio sveti Ivan Pavao II., 10. listopada 1982. godine. Papa Ivan Pavao II. je tada u propovijedi istaknuo da je nadahnuće cijeloga života oca Kolbea bila Bezgrješna kojoj je povjeravao svoju ljubav prema Kristu i svoju želju za mučeništvom. Upravo je po tom nadahnuću 1917. godine ustanovio i Vojsku Bezgrješne.

„Crkva sv. Maksimilijana je sagrađena 1993., a blagoslovio ju je zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić 5. lipnja iste godine. Malena je to župa, velikoga srca. Radost nam je slaviti župnu svetkovinu. Ipak, svake nedjelje se nakon svete mise skupi lijep broj vjernika u druženju, razgovoru i dogovorima za tjedan koji je pred nama – tako da je to nama svakoga tjedna tako. Ljetno vrijeme i hodočašća u marijanska svetišta oko Zagreba ne pogoduju svečanijoj proslavi, ali mi se ne damo. Vjernici se rado uključuju u sve župne aktivnosti i stvarno sam zahvalan na njima. Volimo ovo svoje malo mjesto i ljudi se ovdje rado okupljaju: i djeca i mladi i obitelji. Od srca pozivam sve štovatelje svetog Maksimilijana da posjete našu crkvicu i dožive obiteljski vjernički ugođaj“ – istaknuo je župnik fra Ivan M. Lotar.