U uvodu homilije, don Mladen je pojasnio ulogu, značenje i važnost arkanđela – Mihaela, Gabriela i Rafaela u životu, te se posebno osvrnuo na Božji dar govora čovjeku. Upozorio  je da bi se, nažalost, trebalo nekim ljudima dogoditi da zanijeme, pa da znaju što je govor, govor dat samo čovjeku, da se može sporazumijevati s drugom osobom. To su riječi, moramo reći čudesne, jer one vežu srca i duše, liječe i ozdravljaju, izmiruju s ljudima, pomiruju s Bogom, razveseljuju, obogaćuju i usrećuju. Svaka riječ je lijek ranama, ali na nesreću, vrlo često, riječ postaje otrov, otrov koji ubija duše, uništava veselje i sreću, razara obitelji, truje život čitavih zajednica, zavađa nas s Bogom, truje i ranjava duše – naglasio je don Mladen.

Dodao je da bi za mnoge među Hrvatima, bila sreća, da im Bog oduzme čudesni dar govora, jer su mnogi taj divni hrvatski jezik pretvorili u govor pakla, u govor psovke, kletve, besramnosti, i sve pretvaraju u grijeh, u otrov i smrt, čega se dotaknu, svojim đavolskim jezikom.

Za mnoge bi bilo bolje da barem 10 godina ne progovore, pa da znaju što to znači, jer tada nažalost milijuni psovki i bogopsovki ne bi teretili i opterećivali naš narod, za kojega je netko rekao da ima, nažalost, prokleti jezik – naglasio je.

I zbilja dragi Božji prijatelji – mnogi su prokleti, i mnogi će biti prokleti zbog svoga prokletog jezika. Sretan je onaj, koji zna vladati tim malim komadićem našega ljudskoga tijela. Davno je sv. Jakov napisao – ako tko u govoru ne griješi, on je savršen čovjek, sposoban je zauzdati cijelu svoju osobu. Gospodar je, ne samo jezika, već svoga tijela i svoga duha, svojih sposobnosti. Netko reče – mala vatra zapali veliku šumu, tako isto, taj maleni organ u našemu tijelu, velika je vatra puna smrtonosnog otrova. Njime blagoslivljamo Boga, ali nažalost i proklinjemo ljude koji su stvoreni na sliku Božju. Iz istih usta izlazi i blagoslov i prokletstvo, jer, nebrojeni su zločini jezika i psovke i kletve i uvrede, svađe, laži, klevete; jezik sije mržnju, rađa svađe, tučnjave, ubojstva, pun je smrtonosnog otrova i sipa svoj otrov gdje god stigne, sipa mržnju ondje gdje je ljubav, unosi nemir gdje je mir, prokletstvo gdje je blagoslov. Neshvatljivo – ta ista usta, isti jezik koji kune, od Boga traži sreću, traži ljubav, traži život… –  poručio je propovjednik.

Upozorio je da bi za mnoge bilo bolje da nikada nisu progovorili. „Čovjek koji psuje, mnogo je nesretniji od gluhonijemoga, jer se služi svojim jezikom na propast svoje duše. Nažalost, koliko je takvih nesretnika, nažalost i u našoj župi i ako još k tome mole, trebali i moliti da zanijeme, ili da izbace psovku iz svojih usta, svoga srca.“

Don Mladen je iz svog davnog iskustva, ispripovjedio razgovor sa svatovske večere s čovjekom koji je bio psovač. Između ostaloga, rekao mu je da nikad ne bi psovao, da se ne naljuti…

Samo sam mu rekao: „Ljudino, bok, i nemoj se srditi!“ Kasnije sam čuo od njegove rodbine, ja čovjeka ne znam, kad bi i danas bio živ, da se sretnemo, ne bi ga poznao, ali sam čuo da nikada kasnije nije psovao. Mogu ako hoću, ili ako hoću lako ću, ako neću kako ću… Neka nam sveti Mihovil pomogne da se stvarno ostavimo tog prokletstva našega hrvatskog naroda – zaključio je homiliju don Mladen. Također je čestitao imendan svima koji nose imena svetih arkanđela.