Mons. Zgrablić na blagdan sv. Katarine u Novigradu

Nadbiskup je izrazio radost zbog pohoda Novigrađanima i predvođenja slavlja u čast sv. Katarine, aleksandrijske mučenice iz 4. st. koja se vrlo hrabro ponijela pred upraviteljem Aleksandrije.

Sv. Katarina nije se htjela odreći vjere u Isusa, prinijeti žrtvu poganskim bogovima. „Raspravljala je s filozofima, a bila je toliko mudra i pametna da je nadvladala sve njihovo učenje pa joj je i sam Maksimilijan, upravitelj Aleksandrije, zbog njene ljepote ponudio brak. Katarina nije htjela ni to prihvatiti i podnijela je mučeništvo, odrubili su joj glavu“, rekao je mons. Zgrablić, istaknuvši da je sv. Katarina bila zaljubljena u Isusa Krista; imala je toliko snažnu i duboku vjeru, a to je važna poruka za svakoga od nas.

„Vjera sv. Katarine bila je izvanredna snaga njenog života, ne samo u lijepim trenucima življenja, nego i u teškim kušnjama, u mučeništvu kad su je rastezali na kotaču koji je na sebi imao noževe. Dok su je mučili, Katarina je snagu imala u vjeri. I nas muče nevolje, razne poteškoće rastežu nas u našim nevoljama, ali snaga je u našoj vjeri i Isusu kojega nosimo u životu“, poručio je mons. Zgrablić.

Duh sv. Katarine nadbiskup je opisao kroz Božju riječ, u želji da postanemo  sličniji sv. Katarini, svecima i mučenicima, da budemo sličniji Isusu. Istaknuvši da je sv. Katarina slušala Riječ Božju, na tom izvoru i hrani hranila je svoju dušu, nadbiskup je razlomio navještaj 25. poglavlja Matejevog evanđelja jer se na Božjoj riječi i mi trebamo hraniti.

„Božja riječ kaže da je Bog nama blizu, kako nam se približava, kako možemo doći u njegovu blizinu. Kraljevstvo nebesko je kad se nađemo u Bogu“, rekao je koadjutor, pojašnjavajući Isusovu prispodobu koji učenicima kaže da će kraljevstvo biti kao kad deset djevica uzmu svoje svjetiljke i iziđu ususret zaručniku.

„To se odnosi na nas, to je slika našeg života. Djevice nisu udane, čekaju zaručnika. To je slika nas koji želimo ispuniti svoju duboku čežnju za ljubavlju, srećom, puninom života. Mi smo ta djevica koja čeka ispunjenje našeg bića, čekamo svoga zaručnika“, rekao je mons. Zgrablić, napomenuvši kako čovjek često u dubini svoga srca osjeća da nije ispunjen, nije do kraja zadovoljan.

„Najdublje čežnje našeg srca može ispuniti samo naš zaručnik – to je Bog koji ispunja naše biće. Kad god smo se vratili  Bogu, uvijek smo osjetili mir, da smo se približili zaručniku, da se sjedinjujemo s njime“, rekao je propovjednik.

Nadbiskup je protumačio i značenje broja deset (djevica). „Židovi drugačije razmišljaju od nas na Zapadu. Mi brojke koristimo da izrazimo količinu, brojimo pojedine stavke. Kod Židova brojke znače drugo. Židovi s brojkama nešto izražavaju. Oni ne govore samo količinu, nego i značenje nečega“, istaknuo je mons. Zgrablić, naglasivši da Židovi nemaju superlativa. Kod Židova ne postoji gradacija u izražavanju, npr. da kažu lijep, ljepši, najljepši. „Nego, Židovi kažu tri puta lijep. Kažu lijep, lijep, lijep – to znači najljepši, kod Židova“, istaknuo je predslavitelj.

„Mi pjevamo tri puta Svet, svet, svet. Pjevamo tri puta Jaganjče Božji, Gospodine, smiluj se. S brojkom 3 Židovi izražavaju superlativ, a s brojkom 10 izražavaju puninu. Deset Božjih zapovijedi znači da se te zapovijedi odnose na sve, nikoga ne isključuju, to se svakoga tiče. Deset djevica znači da nitko nije isključen iz Kraljevstva nebeskog. Gospodin želi svakog uključiti u Kraljevstvo nebesko. Gospodin je svakome zaručnik. Imamo zaručnika koji nas ljubi, čeka i želi da se opredijelimo za njega. Iz Božje ljubavi nitko nije isključen. Božji poziv trajno ostaje“, rekao je mons. Zgrablić, poželjevši da Bog bude naša najveća ljubav.

Pet mudrih i pet ludih djevica, izraz te polovice, ravnoteže, znači da se pred naš izbor stavljaju mudrost i ludost. „Ti sam biraš. Hoćeš li biti mudra ili luda djevica? Hoćeš li izabrati dobro ili zlo u svom životu, blagoslov ili prokletstvo? Hoćeš li izabrati život ili smrt? O tebi ovisi na koju stranu ćeš se staviti. Ovisi o nama, mi se opredjeljujemo. Bog stavlja jednako pred sve nas, a mi se svrstavamo na određenu stranu, kako mi hoćemo“, rekao je mons. Zgrablić.

Pojasnio je i što znači ulje koje nisu uzele lude djevice. „Naše tijelo je posuda u kojoj stoji ulje. To ulje je simbol Duha Svetoga, sila i snaga Božje ljubavi koja prebiva u našem tijelu. Kad umremo, mislim da ćemo se jako iznenaditi što nam je Bog sve darovao, kako je bio velikodušan prema nama. Dao nam je više nego možemo shvatiti, izobilja milosti. Dao nam je dar života, posinio nas je u krštenju i hranio sobom da nam da vječni život. Najveću snagu Duha Svetoga daruje nam u euharistiji, govorio nam je svoju riječ vječnoga života.

Koliko puta smo bili luda djevica koja to nije čula i nije prihvatila? Koliko ulju Duha Svetoga nismo dozvolili da uđe u naš život? Kako smo birali, koliko smo bili ravnodušni, mlaki, nezainteresirani, slijepi, lijeni, jer imali smo neku svoju računicu. Nismo išli putem mudrosti koju Gospodin stavlja pred nas“, upozorio je mons. Zgrablić. Mudre djevice uzele su ulje u svoje posude, sa svojim svjetiljkama. „Krist je svjetlo svijeta, Bog je svjetlost, svugdje nas okružuje. Bez svjetla sve bi umrlo. Mi samo moramo čuvati to svjetlo i paziti da ima dovoljno ulja u svjetiljki“, potaknuo je koadjutor, poželjevši da razmišljamo o darovima koje nam je Gospodin darovao i nosimo ih u sebi. „Kada se počinjemo radovati darovima, oni imaju snagu u nama buditi novi žar duha, što je mrtvo po našoj naravi, da Gospodin sa svojim duhom oživljuje u našoj nutrini. Da naše svjetiljke svijetle.

Ulje koje nosimo je i dobro koje činimo. Svako dobro koje činimo nije izgubljeno; nije važno da ga ljudi vide, da nas ljudi hvale, da nam ljudi zahvaljuju za nešto što smo učinili. Pred Bogom ništa nije izgubljeno“, poručio je mons. Zgrablić, rekavši da se čovjek pobožanstvenjuje čineći dobro. Tada u nama ima više kraljevstva nebeskog i neprolaznog dobra vječnog života koje ulazi u naše biće.

Matejev opis da je ‘zaručnik okasnio’ znači kako nam nekad izgleda kao da Boga nema. „Bog se sakrio jer mi ne vidimo Boga u bratu čovjeku. Bog je svojim uskrsnućem učinio nešto veličanstveno da smo postali dio uskrslog života, a ne vidimo Krista u čovjeku do nas. Ljubav je konkretna. Krist je tu, skriven u bratu čovjeku. I trebamo ga prepoznati. Kada bratu čovjeku činim dobro, Bogu, Kristu činim dobro. Bog je tako usko mene povezao sa sobom“, istaknuo je mons. Zgrablić.

Glede zaspalih zaručnica, nadbiskup je rekao da tu grčka riječ znači nakloniti glavu prema dolje. „Mi nekad u vjeri previše okrenemo svoj pogled prema zemlji, prema dolje, ne vidimo svjetlo. Kao da spavamo pred svime što nam Bog daje, pred tim svjetlom. Kao da smo pozaspali, kao da to u nama ne djeluje“, rekao je propovjednik, potaknuvši da se probudimo, da u nama proradi plamen Božje ljubavi.

Evanđeoska riječ ‘O ponoći nasta vika’ kazuje da o ponoći nastaje novi dan. „To je slika kraja našeg života, konačnog cilja. Doći će ponoć našeg života i tada dolazi zaručnik. Smrt nije propast, kraj. Sv. Katarina to je jako vjerovala. Da nije to vjerovala, ne bi podnijela mučeništvo. Mogla je imati lijepi život, biti supruga upravitelja cijele Aleksandrije. Ali nje izabrala to, nego je znala cilj. Ako izgubimo pogled na cilj u našem životu, a to je život s Bogom, biti s Bogom u vječnosti, gdje su sveci, nećemo se izgubiti na putu života. Tada ćemo drugačije djelovati. Ako zaspemo, nemamo motivacije tako živjeti.

Našom smrću jedan proces našeg života je završio. Evanđelje kaže da je nastala vika, Evo zaručnika. U smrti ćemo shvatiti da nam Bog približio. Tada će Bog doći k nama. To će biti prilika za susret, da Gospodina zagrlimo, da idemo na gozbu vječne ljubavi koja nikad neće prestati. Gospodin to pripravlja onima koji ga ljube, što oko nije vidjelo i uho nije čulo. Da bismo mogli vidjeti Isusa, potrebno nam je svjetlo – to je Duh Sveti, a to su i naša dobra djela koja Gospodin vidi. To je ulje“, poručio je koadjutor Zgrablić.

Podsjetio je kako ćemo ostaviti sve materijalno na ovom svijetu, a toliko toga radimo da steknemo, idemo po sudovima, svađamo se oko materijalnoga da bi raspodijelili što će biti čija imovina, osvojili zemlju. „Ništa to neće ti koristiti. To može biti na propast. Što vrijedi ako sav svijet dobijemo, a duši svojoj naudimo? Bitno je samo dobro koje si učinio, pa i onome koji je tebi nešto nažao učinio. Tu ćeš dobiti najviše ulja, tu ćeš se pokazati kao kršćanin“, poručio je koadjutor.

Može začuditi zašto mudre djevice ludima nisu htjele dati svoga ulja. „Cijeli život činile su dobro, a na kraju nisu htjele dati malo ulja ludim djevicama, da ih spase, mislimo mi. Ta prispodoba govori nam nešto jako važno. Ima nekih stvari u našem životu koje nitko ne može učiniti umjesto nas. Nitko ne može disati umjesto tebe. Nitko ne može jesti i piti umjesto tebe. Postoje stvari koje nitko ne može učiniti umjesto mene. To ja moram učiniti sam, inače ne bih bio živ. U tu kategoriju spada i činiti dobro, ljubiti. Nitko ne može ljubiti umjesto tebe. To je svojstvo osobe, to je naš identitet. To je bitna činjenica našeg života. Bitno je da shvatimo da je to zadatak svakoga od nas. Nitko ne može činiti dobro i ljubiti umjesto mene, za mene. Ja to moram sam učiniti. Ako to ne činim, ne razvijam se kao osoba. Gasi se svjetiljka u mom životu, gasi se moj identitet, ono što mi Gospodin daje kao bitno – inače uništavam svoju nutrinu, ono vječno i Božje u sebi“, poručio je mons. Zgrablić.

Mudre djevice nisu bile sebične, nego pouka je ludima da idu i kupe ulje. Evanđelje nam govori: sada još imate vremena, sad je još uvijek prilika da nabavite sebi ulja. Dok ste u ovom životu, poruka je, Idite, kupite to ulje. ‘Trgovina’ gdje se kupuje to ulje je svatko tko nas treba, našu pažnju, mir, pomoć, naše lijepe riječi. To je najdragocjenije. Osobito ako nekome nisi simpatičan, učini mu dobro. Tu si najviše kršćanin. Kupuješ zlato ako takvome ne učiniš zlo, nego mu oprostiš i činiš dobro, ako mu na zlo koje ti je učinio ne uzvratiš lošim. Tu si postigao najviše ulja“, poručio je mons. Zgrablić, potaknuvši da po zagovoru sv. Katarine pazimo da ne naudimo našoj duši.

Na kraju mise, uz imendansku čestitku, mons. Zgrablić darovao je buket cvijeća novigradskoj župljanki Katarini. Novigrađani su darovali mons. Zgrabliću veliku sliku ninske crkve sv. Križa, autora novigradskog umjetnika Josipa Anzulovića.

Crkva Sv. Kate izgrađena je 1393. za vrijeme bana Butka Kurjakovića, s franjevačkim samostanom Mala braća. Turci su je srušili 1571., obnovljena je 1700. g., a potres ju je srušio 1891. godine. Crkva sv. Kate 120 godina nije bila u funkciji. Nakon desetogodišnje obnove sredstvima Ministarstva kulture RH i Općine Novigrad, 25. studenog 2010. zadarski nadbiskup Želimir Puljić blagoslovio je tu obnovljenu srednjovjekovnu crkvu koja je najstarija crkva u Novigradu.