Nakon mise zadušnice u župnoj crkvi u Madžarevu uslijedili su sprovodni obredi na mjesnom groblju. Na početku mise varaždinski biskup Bože Radoš izrazio je sućut pokojnikovoj rodbini, nećacima, prijateljima, svima koji su ga poznavali i koji žale za njim. Budući da je preč. Sabolek bio svećenik Biskupije Željezno, biskup Radoš zahvalio je na prisutnosti željezanskom biskupu Egidiju Živkoviću i svima koji su pristigli iz te biskupije, izrazivši kršćansku sućut i njima.

„Svi smo ovdje okupljeni da bi se sjetili njega u molitvi. Tako i stoji u njegovoj oporuci, da svi oni koji su ga poznavali, neka ga se sjete u molitvi. On svima oprašta i moli za oproštenje. A svi mi molimo oproštenje od Gospodina da mu Gospodin grijehe oprosti, da ga kao svoga sina primi u svoje kraljevstvo“, poručio je uvodno biskup Radoš.

Homiliju je izrekao mons. Živković u kojoj je na početku također izrazio sućut Varaždinskoj biskupiji, Svećeničkom domu u kojem je pokojni preč. Sabolek bio smješten, ali i svoj njegovoj rodbini. Zahvalio je Varaždinskoj biskupiji, osobito Župi Mađarevo, što je dala taj svećenički život.

Govoreći o životu preč. Saboleka, mons. Egidije poslužio se slikom životinja s kojima crkveni oci uspoređuju svećeničku, pastirsku službu. To su kvočka, pijetao i magarac. Kvočka, jer Isus je rekao da okuplja raspršeni izraelski narod Božji kao kvočka piliće i stavlja ih pod svoje krilo. Tako je i pokojni preč. Sabolek uvijek okupljao ljude pogotovo oko stola Gospodnjeg kako bi im navijestio evanđelje i krijepio ih svetim sakramentima. Zahvalio mu je mons. Živković što je po naravio bio čovjek koji je širio majčinsku ljubav, dobrotu i blagost.

Crkveni oci koriste i sliku pijetla koji najavljuju dan, bude ljude. Odnosno, bude narod da se otrijezni i živi pravim kršćanskim životom u svome vremenu. Tako je i pokojni preč. Sabolek, prema riječima mons. Živkovića, stvarno budio  narod, pozivao ga da se podigne iz svog hedonizma, uživanja, materijalizma, pozivao narod na budnost za dolazak Gospodnji.

„Ali, pijetao nas podsjeća i na grijeh, na slabost, krhkost našeg života, ali i našeg poziva i svećeničkog zvanja i zato se on znao u Božje milosrđe uvijek nadati, ufati. Neka mu Bog sada bude milosrdni sudac i dobrostiv otac“, poručio je mons. Živković te objasnio usporedbu svećeničke, pastirske službe s magarcem.

„Strpljiva životinja, puno podnaša, pod teškim uvjetima može raditi, služiti. Znamo da je magarac zapravo nosio Krista u svoj grad Jeruzalem. Tako se trudio i naš brat Josip: da kao magarac strpljivo služi, da nosi teret – svoj osobni, ali također i teret svih onih koji su mu tijekom službe bili darovani, za one za koje je bio odgovoran. Stvarno se trudio donositi im Krista. Zato mu treba danas od srca zahvaliti.“

Potom je mons. Živković uputio i svoju osobnu zahvalu za svaki trag dobrote koji je pokojnik u njegovu životu ostavio te se oprostio od njega pjesmom „Ima jedna duga cesta“ uz koju veže uspomenu na zajedničko hodočašće Majci Božjoj Bistričkoj. „Dragi subrate Josipe, ti si pošao putem Krista i ljubavi. Iz svog rodnog Mađareva čak do Austrije, do Gradišća. Molimo i od srca ti želimo da sada, nakon svih teškoća životnoga puta, stvarno uživaš u nebesima vječni Božić. A Marija, Majka, koju si djetinje ljubio i sv. Josip čije ime nosiš, neka ti budu moćni zagovornici“, zaključio je biskup Živković.

Na kraju misnog slavlja izraze sućuti biskupima, svećenicima, obitelji i prijateljima, uime Svećeničkog doma Varaždinske biskupije izrekao je preč. Josip Koprek, ravnatelj Doma. Podsjetio je životopisom na pokojnikov životni put te poručio kako, svi oni koji su ga poznavali iz vremena njegova boravka u Domu, znaju da je preč Sabolek bio tih, povučen i nenametljiv. Da bi opisao kakav je preč. Sabolek bio čovjek i svećenik, preč. Koprek poslužio se dvama citatima: mons. Živkovića te riječima iz pokojnikove oporuke u kojoj moli Gospodina da mu bude milostiv, da ga ne zaboravi za svu vječnost. Moli zagovor kod Boga sv. Nikole Tavelića, Majke Božje Bistričke, bl. Alojzija Stepinca i sv. Ivana Pavla II. Sv. Josipa da mu izmoli od Boga sretnu zadnju uru i sretnu smrt.

„Gospodine Bože, nisam vridan Tvoje lice u vječnosti gledati, pomozi mi da toga budem vridan. Ne daj Gospodine Isuse Kriste da Tvoja Krv bude za mene badava prolijana. Učini srce moje po srcu Svome“, stoji između ostalog u duhovnom dijelu oporuke preč. Saboleka.

Uime generacije svećenika, od pokojnog preč. Josipa Saboleka oprostio se umirovljeni varaždinski biskup Josip Mrzljak, prisjetivši se njihovih početaka u malom sjemeništu na Šalati 1959. godine kada ih se u prvom razredu skupilo njih oko 150. „Uime svih nas iz generacije, koji smo još na ovome svijetu, izražavam iskrenu sućut, ali isto tako preporučam u molitve i to ću učiniti ne samo danas ovdje, nego i svim kolegama. Nastojimo održavati to zajedništvo koje je započelo te 1959. godine, po malo se rastajemo ovdje na zemlji, ali sa živom vjerom i nadom da ćemo se opet okupiti tamo gdje onda više nema ni bolesti, ni tuge, ni jauka, nego zaista da ćemo se radovati u Onome kojemu smo vjerovali i čijim putem smo željeli ići. Pokojnom kolegi Josipu neka bude zaista pokoj vječni i mir u vječnoj Domovini“, rekao je mons. Mrzljak.

Na kraju se od pokojnika, uime svećenika i vjernika dekanata u kojem je pokojnik pastoralno djelovao, oprostio fra Božo Blažević, aktualni dekan hrvatskog dekanata iz Gradišća. Za preč. Saboleka je rekao da je slijedio glas Ivana Krstitelja koji je vikao u pustinji i pozivao ljude da priprave put Gospodinu, da maknu kamenje sa svog puta te je, koristeći se upravo tom slikom, opisao pokojnikov život te zaključio: „Kako si znao tucati veliko kamenje i stijene u svome svećeničkom hodu, tako znaj još danas snagom vjere u Krista slomiti sve kamene grobne ploče da doživiš svoje Uskrsnuće – Goristanje. Evo ti 42 kamenčića za 42 godine služenja u Gradišću i Željezanskoj biskupiji. Ovo ti je neuništivo priznanje i ovo su tvoje i naše svećeničke medalje koje nosimo pred Boga. Tvoj Hrvatski dekanat je s tobom. Hvala ti i Bog plati na tvojoj ljubavi za Gradišće. Počivaj u miru.“

Životopis preč. Josipa Saboleka

Preč. Josip Sabolek rođen je 1. siječnja 1943. godine u Jelenšćaku, u župi Mađarevo od oca Josipa i majke Margarete r. Petak. Osnovnu školu pohađao je u Madžarevu i Podrutama od 1951. do 1959. godine. Zatim odlazi u Sjemenište na Šalati u Zagrebu gdje maturira 1963. godine. Studij teologije započinje na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1963-1967) a nakon toga odlazi u Austriju te na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Beču diplomira 1972. godine. Za svećenika Biskupije Željezno (Eisenstadt) u Gradišću zaređen je 29. lipnja 1972. godine po rukama prvog željezanskog biskupa dr. Stafana Laszla. Mladu misu proslavio je 16. srpnja 1972. godine u župi Pinkovac (Güttenbach).

Nakon mlade mise obnašao je svećeničku službu većinom u župama hrvatskoga govornog područja ali i u onima njemačkoga govornog područja. Kao kapelan službovao je u župi Jeništrof (1972-1974) i u katedralnoj župi u Željeznom (1974-1977). Dvije godine je bio župnik u Stinjakima (1977-1979) a slijedećih 12 godina u Bijelom Selu i Nimškom Jandrofu (1979-1991). Od 1991. godine pa sve do umirovljenja 2015. godine bio je župnik u Dolnjoj Pulji i istovremeno je dvije godine upravljao župama Veliki Borištof i Šuševo. Osim kapelanske i župničke službe sudjelovao je u životu biskupije kao član Svećeničkog i pastoralnog vijeća, dekan dekanata Veliki Borištof, kao član konferencije dekana te kao predsjednik Odbora Velikoborištofskog samostana. Zbog svojih zasluga imenovan je Biskupskim duhovnim savjetnikom Biskupije Željezno i Biskupskim časnim konzistorijalnim savjetnikom.

Umirovljen je 1. rujna 2015. godine i vraća se u Hrvatsku, najprije u rodni Jelenšćak a zatim zbog narušenog zdravlja dolazi u Svećenički dom Varaždinske biskupije 2016. g. gdje ostaje do smrti, 29. studenoga 2022. godine.