Kakav ste grad, glavni grad Beograd, i kakvu biskupiju ste u subotu po svom dolasku zatekli? Koje su nade, snovi, problemi i strahovi?

Beograd je veliki grad s više od milijun i šesto tisuća stanovnika, grad koji raste, koji privlači mnoge stanovnike Srbije koji traže posao, investicije i druge mogućnosti kojih nema u provinciji. Kao glavni grad prima različite kulture, različite načine života, kojih nema svugdje u zemlji kao što je Srbija. Ukratko, Beograd je poseban otok, gdje je sve drugačije, gdje se zarađuje više, a mnoge stvari također koštaju još više. Katolici žive u toj zajednici. Mi smo manjina, dijaspora, i nadam se da ću raditi s tim kršćanima te im također pomoći u njihovom svakodnevnom životu. To je život često sastavljen od borbe za preživljavanje, jer znamo da zbog rata u Ukrajini, i ne samo zbog toga, nego i zbog drugih napetosti u našoj zemlji, život nije uvijek tako lagan. A u ovom turbulentnom životu zaista je potreban siguran temelj. Nadam se da će Crkva moći pružiti taj temelj. Nadam se, dakle, da ću u Beogradu susresti tamošnje katolike, raditi s njima, pomoći nam svima zajedno, ruku pod ruku, da se osjećamo „kao kod kuće“ u ovom velikom i živom gradu.

Na svečanosti ustoličenja za nadbiskupa u subotu 10. prosinca bio je i patrijarh Srpske Pravoslavne Crkve Porfirije. Ovo je pozitivan i nezanemariv znak. Što biste željeli u budućnosti odnosa s pravoslavnom braćom i sestrama u Vašoj zemlji?

Imamo neke zajedničke teme ne samo kao kršćani, već i kao akteri u životu zajednice, također u školi. Od 2001. godine postoji i vjeronauk kao predmet u školama u Srbiji. Ali već nekoliko godina, manje-više 5 godina, sve više osjećamo pritisak od strane Vlade, ali i drugih aktera društvenog i javnog života, koji na neki način ugrožavaju ovo vjersko poučavanje. A zajedno s Patrijarhom i svim drugim tradicionalnim Crkvama – u Srbiji postoji pet zakonom priznatih vjerskih skupina – mi zaista nastojimo izbjeći taj rizik. Druga vrlo važna tema je priznanje postojanja crkvenih institucija, jer mnoge stvari još nisu regulirane od strane države. Stoga tražimo i sigurnost za svećenike. Od 2018. imamo barem osiguranje, ali sada su nam još potrebni drugi koraci kako bismo postigli još veću sigurnost za sve svećenike, redovnike i redovnice. Na razini suradnje Crkava, ekumenskog dijaloga, uvijek postoje mogućnosti da se dođe do većeg bratstva. Trenutačno nema nikakvih tenzija na ovoj razini i nadam se da možemo s patrijarhom Porfirijem tako nastaviti i, ako Bog da, i poboljšati situaciju.

Postoji li nada da se Srbija, i njezine dvije glavne kršćanske Crkve, učine mjestom gostoprimstva za buduće susrete za dijalog između istočnih i zapadnih kršćanskih Crkava svih vjeroispovijesti. To su dva plućna krila Europe, kako je govorio sveti Ivan Pavao II.?

Mislim da ima pozitivnih znakova u tom smjeru. No da bi se doista došlo do disanja s dva plućna krila, čini mi se da ipak treba puno više rada. U smislu razgovora sa svim kršćanskim Crkvama u Europi, Zapada i Istoka, tražeći prije svega prijateljstvo, a zatim razgovor o teološkim temama. Mogu najaviti da su CCEE (Vijeće europskih biskupskih konferencija, katoličko) i KEC (Konferencija europskih Crkava, ekumenska) odlučili da će se sljedeći sastanak predsjedništava održati u Beogradu (od 4. do 7. studenoga 2023., ur.). To sam već priopćio Patrijarhu koji je bio vrlo zainteresiran, također da može pozdraviti sudionike. Stoga, vidim da se rade koraci naprijed, no to su mali koraci. Ali ako pomislimo da gotovo tisuću godina nismo ni razgovarali jedni s drugima, a u posljednjih pedeset godina, od Drugog vatikanskog koncila, doista su se dogodili ogromni pomaci te smo doista napravili puno pozitivnih stvari. No ljudska je priroda sposobna sve uništiti u jednom danu, a onda treba petsto godina da se nešto ponovi. Optimist sam da možemo nešto učiniti, ali kada će biti konkretnih rezultata? Nisam prorok…

Vaša zemlja proživljava trenutke jake napetosti sa susjednim Kosovom. Predsjednik ste Biskupske konferencije svetih Ćirila i Metoda, u kojoj su te dvije države s Crnom Gorom i Sjevernom Makedonijom. Što Katoličke Crkve dviju zemalja, mala manjinska stada, mogu učiniti za pomirenje dviju zajednica?

Pozitivan primjer je ono što se dogodilo kada sam u subotu 10. prosinca ušao u Biskupiju. U katedrali su bili prisutni biskupi iz Albanije, Kosova, Sjeverne Makedonije, ali i baltičkih zemalja, od Litve do Poljske. Dali smo lijepo svjedočanstvo da možemo zajedno moliti, da smo članovi iste Crkve. Među ljudima nema problema, oni počinju na političkoj razini i ekonomskim interesima. Mnogo je ekonomskih i ne samo ekonomskih interesa, zbog čega postizanje pomirenja nije samo zadatak molitve i Crkava, nego i „tvrdih glava“, onih koji na tim napetostima puno zarađuju. Mi dajemo sve od sebe: posjećujemo jedni druge, održavamo konferencije u različitim zemljama i vidimo da nas ljudi prihvaćaju svugdje, i uvijek u miru, prijateljstvu. Ovo je najvažnije.

Još jedan element krize na Balkanu povezan je s migracijskim fenomenom. Sa zimom se pogoršavaju uvjeti, zbog hladnoće i snijega, u kojima azijski migranti putuju zloglasnom balkanskom rutom. Više puta ste imali oštre riječi na račun zemalja sjeverne Europe koje u ime obrane svog identiteta zatvaraju vrata izbjeglicama. Što sada biskupi iz Srbije i cijele Europe traže od svojih vladajućih?

Zahtijevamo veću pozornost, ne samo riječima, već konkretnom pomoći. Zbog zime, koja je u našim balkanskim zemljama oštrija nego ovdje u Rimu, mnoge izbjeglice traže mjesto za preživljavanje. Znamo da su granice sve više zatvorene i zbog toga se u Srbiji trenutačno nalazi oko sedam tisuća migranata. Taj broj je stabilan, to ne znači da novi migranti ne dolaze, nego da mnogi uspiju napustiti Srbiju i prijeći schengensku granicu ili granicu Europske unije te su već u nekoj drugoj zemlji. Ovo je izvor bogaćenja za trgovce ljudima, izbjeglicama. Vlada bi mogla stvoriti pogodnija mjesta u Srbiji za prihvat ovih izbjeglica. Mi europski biskupi smo sa srpskom vladom te njemačkom i austrijskom vladom preko Caritasa organizirali prihvatne centre u kojima migrantima dajemo mogućnost da ostanu nekoliko dana ili mjeseci, kako žele. Isusovci preko svoje Isusovačke službe za izbjeglice (JRS) organiziraju centre za djecu i žene koji putuju sami, pa se trudimo učiniti sve što je moguće. Mnogi od tih migranata se boje biti viđeni jer se plaše da će ih policija uhititi. Ali u Srbiji je, to moram reći, vlada prilično tolerantna i ne šalju ih natrag u Bugarsku ili Sjevernu Makedoniju, Albaniju ili druge zemlje, nego puštaju sve izbjeglice da ostanu unutar naših granica.

Migranti su problem Europske unije, no Srbija još nije u Uniji. Može li budućnost i očekivani ulazak u Europu biti prava prekretnica za Vašu zemlju? Kako prevladati oklijevanja Unije?

To su oklijevanja koja su i nama dobro poznata. Problem je što je ovo odugovlačenje procesa prihvata Srbije dovelo do pesimizma prema europskom jedinstvu. Sve više ljudi ne traži bliskost, u političkom smislu, s Bruxellesom. Jer ako netko želi otići iz Srbije da nađe posao, ne ide u Moskvu, nego u Bruxelles. No, kada ih se upita na ulici, na pitanje: „Želite li biti u Europskoj uniji?“ sada manje od 50 posto kaže da. A kad sam 2008. došao za biskupa u Srbiju, 70 posto je bilo za. Nekoliko stvari se promijenilo, tu je rat u Ukrajini, a slavenski sentiment u Srbiji više je u skladu s Moskvom. To se događa već 200 godina, nije novost, a i Kina je došla s puno novca i projekata, tako da ljudi imaju dojam da mogu živjeti i bez Bruxellesa. Ali po meni to je pomalo opasno, jer Srbija pripada europskoj kući.

Kao mala katolička zajednica, osjećate li ovu misiju klicom bratstva i pomirenja u Srbiji ili kao manjina osjećate veći rizik od diskriminacije?

Rekao bih da živimo u vrlo dinamičnom procesu. Katolici u Srbiji su se u ovakvoj situaciji našli tek od 2006. godine, kada su se Srbija i Crna Gora razdvojile. Od 2006. smo u zemlji koja je u potpunosti sastavljena od ne samo geografskih već i kulturnih granica. I u ovoj novoj kulturi moramo pronaći svoje mjesto. U Jugoslaviji, kao i godinama nakon raspada Federacije, stanje katolika bilo je nekako povezano s katolicima u Hrvatskoj. Sada kroz ovaj novi proces identifikacije počinjemo sve više govoriti o Katoličkoj Crkvi u Srbiji. To je samostalna Crkva, dio srpskog društva, gdje možemo naći svoje mjesto. I ova Katolička Crkva u Srbiji, kako se mi i zovemo po zakonu o vjerama, je mješavina kultura; 70% katolika je mađarskog jezika, 25% su Hrvati i 5% su pripadnici svih ostalih naroda. Tako vidimo da je profil ove Crkve danas drugačiji nego što je bio do 1990-ih i 2000-ih. Neki problemi na taj način nestaju. Znamo da su poteškoće za pomirenje uvijek između Hrvata i Srba. Mi smo danas dio ove situacije, ali više nismo glavni akteri.