Suslavili su gvardijan Samostana sv. Frane fra Stipe Nosiće i bivši provincijalni ministar fra Andrija Bilokapić. Na misi je sudjelovala i provincijalna poglavarica Provincije Naviještenja Gospodinova – Split s. Andrijana Mirčeta. Samostanska zajednica i vjernici koji se okupljaju u tome zadarskom samostanu oprostili su se od s. M. Božene Jakić, s. M. Emile Maroš i s. Ksenije Dukić koje su nekoliko posljednjih godina živjele i djelovale u Samostanu sv. Frane.

U nastavku donosimo govore gvardijana fra Stipe Nosića i provincijalne poglavarice s. Andrijane Mirčete.

Samostanska zajednica izražava istinsku zahvalnost za sve

Draga braćo i sestre, Časna sestro provincijalko Andrijana! Danas se opraštamo od Vaših i naših časnih sestara s. M. Božene Jakić, s. M. Emile Maroš i s. Ksenije Dukić, članica Vaše Družbe, koje su nekoliko posljednjih godina živjele i radile u samostanu sv. Frane.

Uprava Vaše Provincije bila je primorana povući sestre u svoje kuće zbog njihove poodmakle dobi i lošijeg zdravstvenog stanja. Time se, na žalost, Vaša podružnica ovdje gasi, i završava djelovanje sestara Vaše družbe u ovom samostanu gdje su boravile i radile gotovo sedam i pol desetljeća. Došle su ovdje nakon II. Svjetskog rata u djelomično razrušen samostan, jer je trebalo pomoći sjemeništarcima koji su tu započeli svoje školovanje. Prema spisima samostana sv. Frane 10. prosinca 1948. provincijal je javio da će u samostan doći časne sestre Družbe sestara milosrdnica Svetog Vinka Paulskoga, a tri dana kasnije potpisan je o tome ugovor između tadašnje Provincijalke i Provincijala. Sestre su zajedno s redovnicima podnosile sve nedaće koje je sa sobom nosilo to poratno doba.

Pred 40 godina živio sam i radio u Zadru, pa sam imao sreću osobno upoznati časnu sestru Venanciju Ljubanović i sestru Juliju Pupić koje su među prvima došle u naš samostan i tu radile nekoliko desetljeća. Naš fra Stanko Škunca, koji je živio u nekoliko samostana Provincije i koji je danas opet tu, bio je i tada u samostanu među prvim đacima.

U ime samostanske zajednice izražavam istinsku zahvalnost vama: sestro Božena; sestro Emila i sestro Ksenija. Tek kad sutra napustite naš samostan shvatit ćemo što smo izgubili. Od srca zahvaljujem na svakoj stvari i na svakoj pažnji koju ste za braću činile.

U ovom trenutku sjećamo se i izražavamo zahvalnost svim sestrama koje su ovdje duže ili kraće radile na slavu Božju, onima koje su još žive, i onima koje su se već preselile u vječnu domovinu. Sa svima njima ostat ćemo povezani u molitvi. Sestro Andrijana, Vama i Vašoj Družbi naš samostan ostat će trajno zahvalan, a kao spomen na boravak Vaših sestara u našoj kući, molim Vas da pristupite i izvolite primiti simbolični skromni dar koji će sestre Vaše zajednice podsjećati na boravak u našem samostanu.

fra Stipe Nosić

Odlazak nakon pune 74 godine služenja

Poštovani oče provincijale fra Tomislave i gvardijane fra Stipe, poštovana braćo franjevci koji živite i djelujete u ovom samostanu i u Župi Presvetog Srca Isusova na Voštarnici; dragi vjernici i prijatelji samostana kojima je ovo sveto mjesto – crkva svetog Frane – utočište u životnim potrebama, mjesto rasta u vjeri i kutak za odmor od buke svijeta; drage moje sestre: M. Božena, Emila i Ksenija!

Vrlo rado bih danas bila ovdje među vama u nekoj drugoj ulozi, zbog nekog drugog razloga, a ne zbog povlačenja naših sestara iz ovog samostana i ove crkve nakon pune 74 godine njihova služenja.

Sestre su, kako nam svjedoče povijesni zapisi, u ovaj samostan došle davne 1948. godine, 30. prosinca, na molbu tadašnjeg provincijala fra Petra Vlašića i preuzele su u ovom samostanu vođenje kućanstva. Bile su to dvije sestre – sestra Venancija Ljubanović i sestra Julija Pupić, kojih se stariji franjevci dobro sjećaju jer one su tu desetljećima bile – s. Venancija punih 40, a s. Julija s malim prekidom 38 godina. Dvije godine po njihovu dolasku, a nakon što su u ovaj samostan pristigli sjemeništarci i bogoslovi, tim dvjema sestrama pridružile su se sestra Ludovika Simonič i sestra Vendelina Čovo.

Sestra Ludovika je 1951. godine počela iz ovog samostana djelovati u Župi Presvetog Srca Isusova na Voštarnici kao vjeroučiteljica i voditeljica crkvenog pjevanja. Tako 17 godina. I tada, kao i danas, tu su župu vodili franjevci ove Provincije. Nakon s. Ludovike na župi su u istom svojstvu djelovale, također iz ovog samostana, još tri naše sestre. Međutim, izgradnjom nove crkve i pastoralnog centra na Voštarnici, od 4. rujna 1984. sestre dodijeljene toj župi ne stanuju više ovdje nego na Voštarnici i pripadaju zajednici sestara u našem zadarskom samostanu.

Od samoga početka svojega rada u ovom samostanu sestre su svoje dužnosti obavljale požrtvovno, na opće zadovoljstvo svojih domaćina, koji su im u znak priznanja i zahvalnosti i 1973. i 1998. godine, uz srebrni odnosno zlatni jubilej njihova djelovanja, zahvalno priredili svečanu proslavu, na kojoj su se okupile i mnoge druge sestre, posebno one koje su u ovom samostanu djelovale. Bile su to prigode kada su i one, kako su same kazivale, zahvaljivale Bogu za iskazana im dobročinstva dok su u mislima i zajedničkim razgovorima „šetale“ kroz godine neimaštine, kroz teške poratne godine ali i godine mira i nesmetanog djelovanja.

Jubilarne 1998. godine proslava je bila 29. prosinca. Tog dana franjevci su zahvaljivali Bogu i našoj provinciji za dar sestara, a Uprava naše provincije iz Splita za velikodušnost franjevaca koju su nam iskazali tijekom obnove i dogradnje naše provincijalne kuće u Splitu otvorivši splitskoj zajednici sestara vrata svoga poljudskog samostana. I u ovoj prigodi još jedan Bog plati za tu veliku gestu dobrote, nadasve za duhovnu okrjepu, svetu misu i sakramente koje su sestre na Poljudu primale.

Ocima franjevcima je dobro poznato da naša odluka o povlačenju sestara odavde nije ishitrena, da smo ju donijele s mukom i žaljenjem i to zbog objektivnih razloga: zbog bolesti i istrošenosti sestara te njihove životne dobi koja traži pomoć i zamjenu mlađih snaga a njih, nažalost, nemamo. U kolovozu prošle godine tu sam našu odluku saopćila provincijalu fra Tomislavu, nakon čega smo se više puta čuli, pregovarali i kombinirali, ali drugog rješenja ipak nije bilo.

Zato danas, kada službeno prestaje naše služenje u ovom dičnom samostanu, osjećamo se dužnima zahvaljivati dobrom Bogu na našoj dugogodišnjoj dobroj suradnji, a onda i Vama, poštovani fra Tomislave, a po Vama i svim prijašnjim provincijalima, gvardijanima, braći fratrima, bogoslovima, sjemeništarcima, vanjskim suradnicima i prijateljima Vašeg samostana za svaku pažnju iskazanu našim sestrama i za svaki oblik pomoći. Isto tako, u skrušenosti srca, molimo oproštenje i od Boga i od svih vas za sve ono čime nismo svjedočile pravu i iskrenu milosrdničku ljubav.

Molimo Gospodina da nas sve obnovi u svetosti života i svojim blagoslovom prati obje naše zajednice; molimo posebno da nas obdari novim zvanjima kako bismo obnovljeni novim snagama mogli radosno vršiti svoju karizmu u današnjem svijetu. U ime naših sestara koje odlaze kao i cijele naše redovničke zajednice obećavam da ćemo u molitvi ostati povezani s vama, a i mi se toplo preporučujemo u vaše molitve. Bog vas sve blagoslovio!

s. M. Andrijana Mirčeta