Izaslanici iz svih europskih zemalja sastat će se Od nedjelje 5. veljače u Pragu na kontinentalnoj etapi svjetskog sinodskog procesa. Tamo će također biti Thomas Schwartz, glavni direktor Renovabisa, organizacije za pomoć istočnoj Europi. On je jedan od 44 osobe koje je pozvalo Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE). U intervjuu Schwartz s jedne strane govori o tome kako se svjetski sinodski proces shvaća u zemljama istočne i srednje Europe, poput Poljske ili Mađarske. Osobito zato što među vjernicima u zapadnoj Europi često prevladavaju predrasude da u tamošnjoj Crkvi dominiraju vrlo jake sile inercije koje su u temelju skeptične prema reformama. S druge strane, voditelj Renovabisa objašnjava što bi sve to moglo značiti za susret u Pragu i čemu se osobno nada.

Gospodine Schwartz, kakva su očekivanja izaslanika iz srednje i istočne Europe od susreta u Pragu?

S jedne strane, oni idu s velikom dozom znatiželje. Sada se već godinu i pol dana govorilo i govori odozdo, često na bazičan način, o temama koje je postavio Rim pa ih sada zanima kako je bilo u drugim zemljama. Sam program također nudi dovoljno mogućnosti za to, a već vidim da postoji volja za učenjem jednih od drugih. Ali postoji i određena skepsa prema sinodalnosti. Nakon dva koncila, koji su najprije crkveno razjasnili primat pape, a potom i položaj biskupa, sada je nekima zapravo problem sinodalnost s obzirom na Božji narod u Crkvi: ne zna se točno kamo će to odvesti i što se pod tim u konačnici podrazumijeva.

Kako je globalni sinodski proces općenito prihvaćen u Crkvi u zemljama istočne Europe?

Dosta slično kao kod nas na zapadu. Mnogi misle da je to dobro, pogotovo laici, koji su prvi put ekspresno zamoljeni da zauzmu stav jer se želi čuti i zabilježiti njihovo mišljenje. To inspirira mnoge ljude, a dokazi tome su i sažeci koji su stigli iz pojedinih zemalja. Neki to vide kao određenu vrstu buđenja. S druge strane, za neke biskupe i predstavnike klasičnije slike Crkve to je i nešto izazovno, nešto što zahtjeva utabane staze. Naravno, neke sile inercije na to gledaju i negativno.

Gledaju li stoga biskupi suzdržanije na sinodski proces?

I među njima je različito. Mnogima je taj proces izvrstan. To se može promatrati i s obzirom na kriznu prirodu našeg vremena, koje nije obilježeno samo ratom u Europi, već i gubitkom važnosti Crkve u cjelini te skandalima zlostavljanja i zataškavanja koji se nisu događali samo na zapadu. Crkva se suočava s velikim izazovima. Ima onih koji to svjesno prihvaćaju te u tome, na temelju duhovnog stava, vide priliku da osposobe Crkvu za izazove nadolazećih desetljeća. Drugi već u tim pitanjima vide nešto poput preddemokracije, što ne mogu pomiriti sa svojom slikom Crkve.

Postoje li razlike i među tim zemljama u smislu važnosti koja se pridaje sinodskom procesu?

Da. To djelomično možete vidjeti i iz činjenice da su veliki sažeci pristigli iz zemalja koje imaju relativno mali udio katolika, kao što su Bosna i Hercegovina i neke baltičke zemlje, gdje se može reći da je postojao dobar proces rasprave odozdo prema gore. U velikim „većinskim“ Crkvama, pitanje kojim se bavi ovaj sinodski proces često je pomalo zaboravljeno ili sekundarno u odnosu na mnoga druga pitanja. U Poljskoj, na primjer, imam dojam da postoje vrlo otvorene osobe, posebno među mlađim predstavnicima episkopata i među nekima, poput kardinala Nycza iz Varšave ili primasa Poljske nadbiskupa Polaka, koji ovo žele iskoristiti kao priliku za razgovor o određenim temama.

O kojim su temama izvijestili da su posebno važne, a koje su eventualno drugačije od onih za Crkve u zapadnoj Europi?

Prilično je zapanjujuće da su teme zapravo slične, što spominje i Sinodalni put u Njemačkoj, iako je način na koji se temama pristupilo prilično različit: uloga žena, ne samo u smislu rodne pravde, nego i s obzirom na pitanja o tome koje službe žene trebaju preuzeti u Crkvi, među njima i sakramentalne. Uvijek se iznova spominje i pitanje načina života svećenika. Na primjer, u Litvi je bilo kritika da svećenici imaju problema s alkoholom i slično. Onda su se ljudi pitali otkud to: Je li moguće da je to povezano s usamljenošću u celibatu? Postavljeno je i pitanje prava sudjelovanja Božjeg naroda budući da, primjerice, biskupi u Poljskoj smatraju da Crkva gubi ljude te da ona općenito za mnoge ljude postaje sve manje relevantna. Sljedeći popis stanovništva u Mađarskoj, primjerice, suočit će biskupe s neugodnom činjenicom da Crkva možda više ne predstavlja većinu stanovništva. A znatiželjan sam da vidim kakvi će biti odgovori na to. Ne radi se više samo o zahtjevu za novom evangelizacijom kada se zapravo i ne zna što to znači.

Ako sada pogledamo kontinentalni sinodski susret i šire: Koje su brige u istočnoj i istočno-srednjoj Europi? Postoji li strah da će ih zapadna Europa „preglasati“ ili da će njihove zabrinutosti biti zanemarene?

Da i ne. Često čujem da naši partneri u istočnoj i istočno-srednjoj Europi imaju osjećaj da zapadni Europljani uvijek misle da sve znaju bolje. S druge strane, također sam imao iskustvo da istočni i istočno-srednjoeuropski kršćani te predstavnici institucionalne Crkve imaju neku vrstu osjećaja superiornosti koja proizlazi iz njihovog iskustva postojanosti u vjeri u protucrkvenom, komunističkom društvenom sustavu, prema geslu: „Mi smo ostavština pravih katolika“. Treba pokušati pomiriti ta dva stajališta. Zato se vlastita iskustva na zapadu i istoku moraju shvatiti ozbiljno. Rat u Ukrajini zbližio je narode Europe, barem politički. Ne smijemo dopustiti da se to političko iskustvo o potrebi ujedinjene Europa izgubi i u našoj Crkvi. No to funkcionira samo ako ne pomišljate odmah da vi imate najbolje recepte za sve, već se radije prepustite preispitivanju. Ovaj susret u Pragu nudi dobre prilike za to.

Unatoč svemu: Očekujete li u Pragu neku vrstu neslaganja zapada i istoka ili barem pukotine koje će jasno izaći na vidjelo?

Ne mogu to isključiti. Ali mislim da to ne bi bilo loše. Mislim da odrasla i zrela braća i sestre mogu zajedno doživjeti i otrpjeti nesuglasice. Ono čega se u svakom slučaju treba kloniti jest da dođe do toga da se zanijemi, da se više ne pokušava biti zajedno na putu, nego više ponekad jedni protiv drugih. Treba spriječiti stvaranje nemilosrdnih blokova.

Ako pogledate javne izjave biskupa, stječe se dojam da oni već postoje u Europi…

Inzistiranje na vlastitoj „poziciji istine“ nije pravi put ni za zapadnoeuropske biskupe. Put nije govorenje jednih protiv drugih, već dijalog. I prije nego što optužite drugu osobu da je na krivom putu, možda bi trebalo slušati te uzeti momente šutnje. I u ovom slučaju šutjeti znači pustiti Boga da govori, to je također nešto što Papa i Glavno tajništvo Sinode uvijek iznova ističu. To je zapravo najdublji smisao Sinode: da svi ne „brbljaju“, nego da svi, slušajući Božju riječ, gledaju kamo na koncu vodi zajednički put. To je nešto što je moguće samo kroz duhovni stav. Sada molim za ovo u pripremama za Prag.

O kojim temama se neće moći izbjeći izravni razgovori ili barem kritički pristup?

Sigurno će postojati potreba za govorenjem i slušanjem s obzirom na to kako su zamišljene strukture sudjelovanja laika u Crkvi. Mislim da je nedavno pismo kardinala iz Rima upućeno njemačkom Sinodalnom putu o Sinodskom vijeću sigurno potaknulo pitanja među srednjoeuropskim i istočnoeuropskim biskupima. Sada postoji prilika da se to pojasni. Što se tiče sudjelovanja, Njemačka ne kreće od nule. To bi moglo razjasniti neke nesporazume. Također je zamislivo da će doći do direktnih rasprava o pozicioniranju Crkve u Njemačkoj i drugim zemljama glede teme spolne etike i položaja queer osoba. No ni to nije pogrešno, ako se na to gleda iz perspektive različitih razvoja. U konačnici, mogao bih zamisliti i da će pitanje đakonata ili svećeništva žena predstavljati ograničenje za neke biskupe, pa bi moglo biti i velikih razmimoilaženja. No za mene neslaganje nije znak neuspjeha, već poštenja. I na kraju je to poziv da se u jednom trenutku razmjenom argumenata dođe do konsenzusa, a možda još više polazeći od pastoralnih potreba ljudi, kako bi se zatim došlo do rješenja koja su korisna za Božji narod.

Spomenuli ste nedavno pismo iz Rima njemačkim biskupima. Postojala su neka pisma koja su kritizirala Sinodalni put njemačkih biskupa i laika, primjerice pismo poljskih biskupa. Koliko će i to sada biti važno u Pragu? Uostalom, tamo će se susresti neki protagonisti…

Ne vjerujem u otvorena pisma. To je skrivanje iza papira te sadržajno i fizičko udaljavanje jednih od drugih. Stajati jedni pored drugih licem u lice, gledajući se u oči i razgovarajući jedni s drugima, donosi više. Nadam se da će svi doći u Prag otvorenog uma za pravi dijalog. Istinski dijalog znači preispitivanje vlastite pozicije i želju za razumijevanjem druge osobe. Želim da „praško iskustvo“ otvorena pisma u budućnosti učini nepotrebnima.

Koja su Vaša osobna nadanja glede kontinentalnog susreta u Pragu?

Eventualno da budem netko tko može pratiti takve dijaloge, tko može posredovati. Ono što još radimo kao Renovabis je da dovodimo ljude da razgovaraju jedni s drugima te da eventualno povezujemo pozicije koje se čine nepomirljivima. U Prag sam pozvan zbog te posredničke ekspertize koju istočnoeuropski partneri već 30 godina vežu uz ime „Renovabis“. To je također znak da mi u Njemačkoj nismo učinili sve loše u dijalogu istoka i zapada u proteklih 30 godina.