„Žena ima sposobnost tri jezika držati zajedno: jezik uma, jezik srca i jezik ruku. I ona misli ono što osjeća, osjeća ono što misli i radi, radi ono što osjeća i misli. Ne kažem da sve žene tako rade, ali imaju tu sposobnost, imaju je. To je sjajno.“ Ove riječi srž su kratkog, ali sadržajnog govora koji je papa Franjo uputio uredništvu mjesečnika „Donne Chiesa Mondo“ na audijenciji koja se u subotu 4. ožujka održala u Sala dei Papi Apostolske palače.

Povod je bila deseta obljetnica ovog mjesečnog priloga L’Osservatore Romano te skorašnja četvrta obljetnica sadašnjeg upravnog odbora kojim koordinira Rita Pinci, a koja se u ime cijele redakcije obratila Papi ističući ljepotu timskog rada: „Svi radimo zajedno, mi koje danas ovdje vidite i osobe koje iz raznih razloga nisu mogle doći: upravni odbor, urednički tim, naša dva grafička dizajnera… mi smo lijepa skupina i radimo s velikim zanimanjem, sa strašću pa i radošću. A naša je skupina interkulturalna i međureligijska. Među nama ima vjernica i nevjernica, mi smo žene različitih vjera i vjeroispovijesti, majke obitelji i žene bez djece, učiteljice, zaposlenice, novinarke, spisateljice… i to je jaka strana našeg lista“.

Papa je zahvalio koordinatorici i, obraćajući se svima nazočnima, istaknuo da voli čitati ovaj mjesečnik: „Čitam ‘Donne Chiesa Mondo’ još od vremena koordinacije profesorice Lucette Scaraffie: uvijek sam ga čitao, jer mi se sviđa, volim ovaj izazov koji je već u naslovu“. Zatim je dodao: „Žene imaju sposobnost upravljanja i razmišljanja koja je potpuno drugačija od nas i također, rekao bih, superiorna u odnosu na nas, na neki drugi način. Vidimo to i u Vatikanu: gdje smo imenovali žene, stvari se odmah mijenjaju, ide naprijed. Vidimo to u svakodnevnom životu, mnogo puta sam to vidio kad bih navraćao autobusom, kako žene stoje u redu da posjete svoju djecu u zatvoru: Žene koje nikada ne ostavljaju svoje dijete, nikada. Sjećam se jednog dobrog sindikalca, koji je umro, koji mi je pričao da se sa svojih 20-21 godinu predao ugodnom životu, a živio je s majkom, oboje siromašni. Spavao je u hodniku male kuće. Ujutro bi, još pijan od prethodne noći, vidio majku kako izlazi iz svoje sobe, zastaje, nježno ga pogleda te odlazi na posao, kao žena koja je posluživala, za minimalnu naknadu. Bio je to ‘snažan i blag’ pogled – tako mi je rekao – ‘koji mi je jednog dana dirnuo srce i promijenio sam se.’ I taj je čovjek postao veliki sindikalist“.

Papa je potom nadodao da se ženski doprinos često osporava kao ono što je za odbaciti, igra ili šala. Zatim se ponovno prisjetio jednog susreta: „Jednom sam upitao Von der Leyen: ‘Recite mi, gospođo, vi ste liječnica i imate sedmero djece koju svako poslijepodne zovete na telefon; recite mi kako ste uspjeli deblokirati to protivljenje Izvješću Europske unije o Europi tijekom covida, pitanje zemalja Beneluxa i nekih drugih koje su se suprotstavljale, kako ste to uspjeli?’ Pogledala me i u tišini počela gestikulirati rukama. Pažljivo sam je pogledao, promatrajući njezine ruke. A na kraju je rekla: ‘Kao što to radimo mi mame’.“ To je tako, to je drugi način, to je druga kategorija razmišljanja, ali ne samo razmišljanja: misli, osjećaja i djela“. Ovdje je Papa potom spomenuo već spomenute riječi o „tri jezika žena: uma, srca i ruku“, prije nego je zaključio: „Zbog toga volim čitati i ohrabrivati ovaj mjesečnik, i nije to nekakav Papin klerički feminizam, ne! To je otvaranje vrata stvarnosti, refleksiji koja nadilazi. Zbog toga vam puno zahvaljujem i sada ću vas pozdraviti jednu po jednu“, izvještavaju L’Osservatore Romano i Vatican News.