Prior zajednice Milosrdne braće fra Giovanni Giemula na početku je pozdravio biskupa, zahvalivši mu za dolazak i predvođenje slavlja sv. Ivana od Boga, njihova utemeljitelja, zaštitnika bolesnika, djelatnika i bolnice na Strmcu.

Uvodeći u sveto slavlje, biskup Škvorčević je čestitao fra Giovanniju Giemuli i fra Kristijanu Sinkoviću svetkovinu njihova svetog utemeljitelja. Izrazio im je zahvalnost, a jednako tako i svim djelatnicima bolnice na svemu što nastoje činiti bolesnicima, slijedeći primjer sv. Ivana od Boga. Spomenuo je kako se danas „želimo zaustaviti pred Božjim djelom u tom poniznom i jednostavnom njegovu sluzi”. Istaknuo je da ono što Bog ostvari u pojedinim svecima ostaje trajno živo u Crkvi po njima proslavljenima te se na svoj način očituje u duhovnoj snazi koju Bog njihovim zagovorom daruje vjernicima. Biskup je potaknuo okupljene neka upute Bogu molitvu da „i u nama ostvaruje ono što on može snagom svoga Duha izvesti, osobito u našim nemoćima i bolestima”. Pozvao je sudionike slavlja neka ne zaborave u svoju molitvu uključiti stradalnike potresa u Turskoj i Siriji te da se zaustavi rat u Ukrajini.

U homiliji požeški biskup je ponajprije podijelio radost s okupljenim sudionicima slavlja što ih i ovom prigodom susreće na svetkovinu sv. Ivana od Boga i to u crkvi, „gdje se događa u nama najljepše: srce puno Božje blizine, njegova svjetla i snage, po riječi koju slušamo i sakramentima koje slavimo i primamo”. Spomenuo je kako je ta bolnica dragocjena u duhovnom mozaiku požeške mjesne Crkve, u njezinu iskazivanju slave Boga i u služenju čovjeku.

Zapitao se zatim koja bi to bila poruka sv. Ivana od Bogu koju bi danas trebalo usvojiti? Istaknuo je kako do nje nije tako teško doći kako bi netko mogao pomisliti. Podsjetio je na neke crtice iz njegova života, počevši od rođenja i mladosti u Portugalu, gdje je poput drugih onodobnih mladih ljudi, pokrenut nekim nutarnjim snagama, svoj život započeo ostvarivati na pomalo nestašan, pokatkada i raspušten način. Pobjegao je iz obiteljskog doma, radio u stočarstvu i u drugim poslovima, nakon čega se okušao i kao vojnik. Konjanički je proputovao od Portugala i Španjolske sve do Ugarske, tragajući – a da ni sam nije znao točno za čime – sve dok se nije ponovno vratio u svoju zemlju u kojoj više nije pronašao oca i majku. Spoznao je važnost obitelji, ali i to da je ona samo prolazna zemaljska ustanova te da ne postoji veća stvarnost od zajedništva s Bogom, koje započinje ovdje i ima svoju konačnost i puninu u vječnosti. „Ivan je pronašao istinskoga sebe osluškujući Božju riječ, i onu koju smo navijestili u svetim čitanjima. Božja prisutnost u riječi pomogla je sv. Ivanu da poslaže sebe u srcu, te da dosljedno slijedi evanđeoski put. Biskup je objasnio sudionicima slavlja kako uvjerenja koja oblikujemo s Bogom u svom srcu idu zatim da poput sv. Ivana provodimo konkretan način života, koji daje smisao našem postojanju”. Sv. Ivan je prihvatio Isusa Krista kao model oblikovanja vlastitog života, te je od mladića obuzeta samim sobom, kojem je sebičnost i taština diktirala ponašanje, postao čovjek sav za drugoga, napose za siromašne i bolesne, te se vinuo do božanskog dinamizma života. Biskup je pozvao nazočne da poput sv. Ivana od Boga promišljaju o tom izazovu, te načinom života same sebe smjeste na razinu Isusove pobjede nad smrću.

Polazeći od naviještenoga evanđeoskoga ulomka o milosrdnom Samarijancu, kazao je da je riječ o poznatom prikazu u kojem Isus na jednostavan način progovara o „spomenutim dimenzijama našeg postojanja”. Naime, svu svoju pozornost Isus svraća na čovjeka, „uvjeravajući nas da služeći čovjeku, napose nevoljnome istinski stižemo Bogu. Štoviše, svojim utjelovljenjem Isus se na svoj način poistovjetio sa svakim čovjekom te ga susrećemo u bližnjemu”.

Sv. Ivan je shvatio kako najveći doseg njegova postojanja nije u tome da bude vojnik, bogat, ili učen čovjek, nego da živi za drugoga, za siromaha ili bolesnika, jer tako ulaže sebe za vječnost. Navedeni stil života započeo je napose snažno ostvarivati prigodom požara jedne bolnice u španjolskoj Granadi, kada je posvemašnjom požrtvovnošću iz velike opasnosti izvukao mnoge unesrećene, poistovjetio se s njima, i po njima s Isusom Kristom. Unesrećenim ljudima bio je potreban takav čovjek koji će im na Isusov način potvrditi njihovo dostojanstvo. Zauzimajući se za dostojanstvo siromašnih i bolesnih, sv. Ivan je u najvišoj mjeri ostvarivao vlastito dostojanstvo, koje mu je tim putem darovao Isus, kazao je biskup.

Protumačivši važnost čovjekove ukorijenjenosti u Isusa Krista, biskup se osvrnuo na pristup zakonoznanca iz naviještenog evanđelja Isusu s pitanjem što mu je činiti da baštini život vječni. Čuvši Isusov odgovor: „Ljubi Boga i bližnjega“, zakonoznanac postavlja daljnje ponešto prijetvorno pitanje: „Tko je moj bližnji?“. Predstavljajući mu kako su jednog premlaćenog i okradenog neznanca mimoišli svećenik i levit, a pomogao mu Samarijanac, stranac kojeg su Židovi prezirali, Isus je poučio zakonoznanca da je veće pitanje kome sam ja spreman biti bližnji, nego tko je meni bližnji, jer to je jednako svaki čovjek kao Božje stvorenje. Biskup je spomenuo kako je važno moliti od Boga nešto za sebe i za druge, ali da to nije dovoljno, nego je po Isusovu poučku potrebno djelovati, „surađivati s Bogom na taj način da budemo bližnji svakom čovjeku te baštinimo život vječni”. Naime, Isus uvjerava zakonoznanca: „Idi i čini poput Samrijanca!“. Biskup je upozorio kako „smo često skloni tražiti izgovor da drugome budemo bližnji na konkretan način, bilo da ga smatramo manje vrijednim naše pažnje jer nije naše nacionalnosti, jer je niže naobrazbe, slabijeg imovinskog stanja”. Istaknuo je važnost da „nadvladamo svoju inerciju, te u svakom čovjeku prepoznamo bližnjega i budemo prema njemu milosrdni kao što je Bog prema nama. Jer i onaj kojeg po nekim vlastitim mjerilima smatramo najgorim čovjekom, stvoren je na sliku Božju, te ga Bog voli i želi mu darovati puninu života na koji ga je pozvao”.

Potom je biskup podsjetio kako prorok Izaija u prvom čitanju uvjerava da je zauzimanje za drugoga, bolesnog i siromašnog put „kojim će zasjati i samo naše zdravlje”. Drugim riječima, istinsko i cjelovito zdravlje ne postiže se tek odlaskom k liječniku pa niti samo molitvom, nego onda kad svoj odnos prema drugome uspostavljamo na taj način da budemo za drugoga. „Jesmo li zdravo društvo, ovisi o tome kakvi smo prema najslabijima”, istaknuo je biskup. „Cjelovito se zdravlje događa kad uspostavljamo skladan odnos prema drugome, tada ga živimo pravilno i prema Bogu, nalazimo se na putu onog zdravlja koje nazivamo spasenje. Upravo takvo zdravlje ostvario je za nas Isus Krist kada se do kraja dao za nas, kako to tumači sv. Ivan apostol u svojoj Poslanici iz koje smo navijestili drugo današnje čitanje. Ne mrziti, nego ljubiti braću Apostol označava kao prijelaz iz smrti u život”, kazao je biskup.

Posvjedočio je kako je moguće da netko djeluje u bolnici, ali samo zato da zaradi svoju mjesečnu plaću. Ona je potrebna za život, ali ako postane jedini cilj, svrha našeg djelovanja, to je premalo da bi nas moglo ispuniti. Uvjerava sv. Ivan od Boga svojim primjerom da se pravo bogatstvo postiže „kad se oslobodimo svoje sebičnosti i budemo posvema za druge na Isusov način”. Biskup je kazao djelatnicima bolnice kako je uvjeren da oni nastoje njegovati Ivanovu duhovnost, jer bez nje bi u katoličkoj bolnici teško mogli opstati. Poželio je svima da zagledani u primjer sv. Ivana od Boga svakodnevno budu za druge tako da u bolesnima prepoznaju Isusovu blizinu, žive od njegove snage i budu već ovdje na zemlji dionici vječnosti.

Pri svršetku slavlja ravnateljica bolnice dr. Maristella Šakić uručila je povelje zahvalnosti ove ustanove djelatnicima koji su se istaknuli svojim uzornim radom, među koje je uvrstila i biskupa Škvorčevića zbog svestrane potpore koju pruža djelovanju bolnice. Biskup je čestitao nagrađenima i uputio zahvalu liječnicima i drugom osoblju za njihov požrtvovni rad, napose ravnateljici, dušobrižniku Ivici Razumoviću, i časnim sestrama koje djeluju na palijativnoj skrbi.