Pet stotina hodočasnika uputilo se ujutro u 9 sati s dva katamarana, Anđela i Antonija iz gradske luke u središtu Zadra prema 15 nautičkih milja, odnosno 28 km zračne udaljenosti od Zadra udaljenom Molatu na sjeveru zadarskog arhipelaga, iz čijeg je mjesta Brgulje s. Agneza rodom.

S. Agneza bila je članica Družbe školskih sestara franjevki. Nakon okrutnog ubojstva, pokopana je 11. ožujka 1943., upravo na datum održavanja toga pokorničkog hodočašća za koje je vladalo veliko zanimanje iz svih dijelova Zadarske nadbiskupije i u kojemu su sudjelovale sve generacije vjernika.

Na tako udaljenom odredištu i tjelesno zahtjevnom, ali duhovnom snagom zajedništva i molitve olakšanom prolasku kopna polovice otoka Molata, osobito je bilo dirljivo vidjeti brojnu djecu s roditeljima, od rane dobi do osmoškolaca i srednjoškolaca te ljude starije dobi. Od iskrcaja u molatskom pristaništu do uvale u molatskom mjestu Brgulje gdje je nadbiskup Zgrablić predvodio misu, svi su propješačili otočkim putem blagih uzvisina i nizina od približno pet kilometara.

Ljepotu nadbiskupijskog susreta obogatilo je sudjelovanje 22 redovnice iz Družbe školskih sestara franjevki kojoj je pripadala s. Agneza. Sestre su bile iz Zadarske i Splitsko-makarske nadbiskupije. Bile su i dvije redovnice franjevke iz Konga gdje Družba djeluje 50 godina, a trenutno pohađaju studij teologije u Splitu, kao i dvije sestre franjevke iz Slovenije.

Stradanje s. Agneze, djelovanje don Eugena Šutrina i tijek kauze

Na putu do Molata, u katamaranu Anđela hodočasnicima je o mučenicima Zadarske nadbiskupije i Molatu govorio crkveni povjesničar dr. don Zdenko Dundović, a u katamaranu Antonija don Filip Kucelin, predsjednik Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije. Don Filip je opisao kako su ubijeni poimence 12 svećenika Zadarske nadbiskupije u Drugom svjetskom ratu i poraću, tijek kauze i ukratko životopis s. Agneze Petroša, nazvavši ih „junacima u našem narodu“. Svi svećenici ubijeni na vrhuncu mladosti, u tridesetim godinama svoga života.

„Tijekom Drugog svjetskog rata i poraća ubijeno je 663 pripadnika klera Crkve u Hrvata. To su bili biskupi, svećenici, redovnici, redovnice, bogoslovi i sjemeništarci. Od toga broja, njih 15 odnosi se na Zadarsku nadbiskupiju za koje se vodi kauza koja bi trebala dokazati da su oni mučenici. Dvojica zadarskih bogoslova bili su Blaženko Dunatov iz Preka, imao je 21 godinu kad je završio u jami Jazovka i Vojko Gregov koji je imao 18 godina kad je poginuo kod Knina“, rekao je don Filip. S. Agneza rođena je 7. veljače 1901. u mjestu Brgulje na otoku Molatu od oca Nikole i majke Marije rođ. Maras. Imala je tri sestre i brata. Kao 24-godišnja djevojka najprije je otišla u samostan benediktinki sv. Marije u Zadar, ali tu se kratko zadržala.

U jesen 1925. odlazi klarisama u samostan sv. Antuna na Rabu. Tamo je provela 15 godina. Iz Raba je 1939. otišla u Družbu Školskih sestara franjevki. „Put je vodio po raznim samostanima, a početkom Drugog svjetskog rata, na inzistiranje njene obitelji, vraća se na rodni Molat. U Brguljama na Molatu živjela je povučeno. U rodnoj kući i uz kućne poslove, brinula je za župnu crkvu gdje je nedjeljom sviranjem uveličavala misno slavlje.

Na karnevalski utorak, 8. ožujka 1943., u kasne večernje sate, partizani su došli po nju te su je prisilno odveli u obližnji šumarak u laz. Ukućanima su zaprijetili smrću, da slučajno ne izlaze. Nakon što su je odveli, 9. ožujka s. Agnezu našla je njena majka kako je obješena na maslinu. Don Eugen Šutrin pokopao je s. Agnezu 11. ožujka 1943. godine. Dvojica muškaraca usprotivili su se odvođenju s. Agneze i zauzeli su se za nju. To su bili umirovljenici Dominik Maras i Petar Božić. Budući da su se usprotivili tom zločinu, i njih su ubili“, rekao je don Filip te su se hodočasnici pomolili i za pokoj njihove duše. Kada se vodi proces kauze za skupinu ljudi, izabere se jedna osoba koja predvodi tu grupu. Za zadarske Sluge Božje to je don Eugen Šutrin (Luka, 1914.- Privlaka 1945.) kojeg su također ubili partizani samo šest dana kako je bio župnik u Privlaci.

Dok je s. Agneza bila na Molatu, gdje je postojao i talijanski fašistički logor, mladi molatski župnik bio je don Eugen. Upraviteljem župa Molat i Brgulje don Eugen je bio šest godina, u teškim ratnim vremenima, od svoga imenovanja molatskim župnikom 2. rujna 1939. godine. Kroz logor na Molatu (30. lipnja 1942. – 8. rujna 1943.) prošlo je 20 000 ljudi, a umrlo je ili strijeljano oko 1000 osoba.

„Dok je služio na Molatu, don Eugen je jako brinuo za logoraše. Don Eugen je bio jedina veza između logoraša i vanjskog svijeta. On ih je ispovijedao, a tijekom ispovijedi prenio bi im i poruke njihovih najmilijih. Također, logoraši su njemu govorili poruke za svoje bližnje izvan logora. Jako se brinuo za njih, pazio je da im se ništa ne dogodi.

Svjedok je rekao kako je logorašima jedanput bila uskraćena hrana, a don Eugen je došao s velikim križem i prosvjedovao kod odgovornog u logoru da ljudima trebaju dati jesti. Nakon kapitulacije Italije, don Eugen je pazio da se logoraši ne osvećuju vojnicima koji su ih ‘čuvali’. Bio je zaista čovjek za drugoga čovjeka“, istaknuo je don Filip.

Kucelin je rekao kako tim hodočašćem Zadarska nadbiskupija komemorira 16 žrtava, želi im iskazati zahvalnu i molitvenu počast te se odužiti za ignoriranje i zaborav koje ih je pratilo kroz 80 proteklih godina. „Priča o Postulaturi počela je prije 13 godina u Zadarskoj nadbiskupiji i počela se nezaustavljivo širiti. Nadam se da će kulminirati beatifikacijom naših kandidata. Zadatak vjernika je da na tu nakanu mole. Jer svaka beatifikacija počinje i završava s narodom.

Da bi se nekoga beatificiralo, u narodu treba postojati glas mučeništva ili glas junačkih kreposti. Osoba se beatificira da bi narod imao uzor vjere u krepostima i mučeništvu. Sve počinje i završava s narodom“, rekao je don Filip, istaknuvši da je cilj svake kauze naći istinu. „Kauza zadarskih Slugu Božjih trenutno je u fazi istraživanja. Prikupljaju se povijesni dokumenti. Veliki je odmak vremena i nema puno svjedoka, a među onima koji su živi mnogi se ne usuđuju govoriti iz straha. Potičem na molitvu za ljude koji su donekle poznavali situacije koje su se dogodile da se jave“, poručio je Kucelin, rekavši da nas zanimaju mučenici koji su svoje živote dali za Krista, a ne mučitelji.

„Za potvrdu mučeništva potrebno je dokazati da je osoba dala svoj život; ne da joj je život oduzet bez njenog pristanka i bez njene volje. U tome je razlika između mučenika i žrtve. Žrtvi se život oduzima. Mučenik život daje“, istaknuo je don Filip. Potaknuo je vjernike da pomognu postupku kauze na način da mole za istinu i njen uspjeh. Potrebna je i novčana pomoć jer svaki dokument treba prevesti, ovjeriti, veliki je rad teološke komisije, papinske komisije i drugih tijela. „Možete se i privatno moliti tim mučenicima. Zazivajte ih privatno u svojim molitvama, dok se čeka pravorijek Crkve kada ćemo se moći njima i javno moliti“, potaknuo je don Filip vjernike.

Pobožnost križnog puta po obrascu bl. Miroslava Bulešića

Po izlasku u molatsko pristanište, vjernici su se okupili u župnoj crkvi Pohođenja Blažene Djevice Marije u Molatu, u kojoj je izmoljena prva postaja Križnog puta po molitveniku bl. Miroslava Bulešića. Mjesta zaustavljanja na postajama u pripremi za hodočašće danima prije označili su don Dario Tičić i Žan Morović, regens chori zadarske katedrale, koji su članovi Povjerenstva za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije. Na početku povorke Križnog puta bio je procesionalni križ u pratnji četiri ferala. Ferale su nosili angažirani vjernici laici: Vedran Frakin, Marin Paripović, Cioslav Perica i Mate Tomaš.

U nošenju drvenog križa s korpusom raspetog Isusa izmjenjivali su se vjernici laici, sjemeništarci te dvije redovnice, školske sestre franjevke prema sedmoj i osmoj postaji: s. Mladenka Matić i s. Danijela Kovačević, a prema 13. postaji križ je nosio đakon Protić. Upaljene lampione putem nosili su pranećaci s. Agneze Petroša: Iva Lilić Pekas,  Antonija Šarunić te Marko, Ivan i Luka Petroša. Tijekom pobožnosti, zadarski đakon don Mladen Protić držao je u ruci crvenom bojom na tekstilu naslikani prizor dotične postaje Isusovog križnog puta. Tekstove razmatranja čitali su vjernici laici, dvojica sjemeništaraca, a na 8. postaji franjevka s. Rita Maržić. Molitvu kod svake postaje čitali su svećenici Zadarske nadbiskupije.

Dvanaesta postaja križnog puta izmoljena je ispred župne crkve sv. Andrije apostola u Brguljama, u rodnoj župi s. Agneze. Za vrijeme moljenja te postaje, don Filip Kucelin u rukama je držao sadnicu masline koja će biti posađena u dvorištu te župne crkve, kao mironosni simbol u sjećanje na s. Agnezu koja je bila obješena na stablo masline na kojemu su je partizanski počinitelji zločina objesili da visi naopako, a na kojemu je u takvom mučeničkom stanju, ubijenu pronašla njena majka Marija. Inače, s. Agneza je rođena u kući u selu, u blizini župne crkve u Brguljama.

Četrnaesta postaja izmoljena je ispred groblja u Brguljama gdje se nalazi i obiteljska grobnica s. Agneze Petroša u kojoj je pokopana i s. Agneza. Ispred grobnice s. Agneze nadbiskup Zgrablić predvodio je molitvu odrješenja za pokojne. Nakon molitve, mons. Zgrablić na grob s. Agneze položio je buket cvijeća i stavio tri svijeće, među kojima je bila i jedna hrvatske trobojnice i s hrvatskim grbom, a nadbiskupu su svijeće predali troje nećaka s. Agneze: Vera Weill – Halle, rođ. Peroš, Agneza Petroša i Ivica Petroša. Potom su vjernici dolazili na grob s. Agneze i osobno iskazali počast i molitvu. U uvali u Brguljama domaći mještani pripremili su za hodočasnike okrepu za jesti i piće.

Misno slavlje na obali ispred obiteljske kuće s. Agneze

Nakon molitve na groblju, hodočasnici su se uputili u uvalu Brgulje gdje je misno slavlje ispred obiteljske kuće s. Agneze predvodio nadbiskup Zgrablić. Misa se slavila na obali ispred kuće Nikole Petroša koji je bio brat s. Agneze. To nije rodna kuća s. Agneze, nego kuća njene rodbine u kojoj sada živi nećak s. Agneze, Ivica Petroša koji je rođen u toj kući i kojemu je s. Agneza teta.

U propovijedi je mons. Zgrablić pozvao na molitvu za beatifikaciju 16 Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije. To su: s. Agneza Petroša, svećenici Eugen Šutrin, Srećko Lovretić, Ivan Lovretić, Janez Kranjc, Ante Adžija, Ante Čotić, Mirko Didović, Ante Letinić, Ljubomir Magaš, bogoslovi Blaženko Dunatov i Vojko Gregov te vjernik laik Ivo Mašina. „Molimo da ove naše hrabre svjedoke vjere, žrtve mržnje prema vjeri i svemu što je kršćansko, Gospodin po Crkvi proslavi čašću oltara, blaženstva i svetosti, kako bismo se njima mogli utjecati u našem hodočašću prema vječnoj domovini te u nebu imali sigurne prijatelje.

Neka otok Molat ne bude poznat samo po logoru, nepravdama i strahotama koje su podnijele tolike žrtve, nego neka ovo bude otok blaženika i svetaca, a sada Slugu Božjih: s. Agneze, don Eugena, don Srećka i don Ljubomira. Neka njihova nevino prolivena krv bude sjeme vjere i novih hodočašća na ovaj predivni otok“, rekao je nadbiskup Zgrablić.

Don Srećko je rodom s Molata, a partizani su ga 26. srpnja 1942., nakon mučenja kao župnika Luke na Dugom otoku, ukrcali u brod i svezanoga bacili u more da se utopi. Obitelj don Ljubomira također potječe s Molata. Bio je župnik u paškom Barbatu. Komunisti su ga strijeljali u Otočcu u prosincu 1943. Imao je 28 godina.

„Našim ispovijedanjem vjere i molitvom pridružit ćemo se žrtvama kršćanske vjere, onima koji su u najtežim trenucima života ostali vjerni svojim idealima, vjerni Bogu, vjerni svome kršćanskom pozivu i poslanju, jer mi kršćani ne živimo samo da bismo umrli, nego i umiremo da bismo živjeli“, poručio je nadbiskup Zgrablić.

Za vrijeme mise, kako je i potaknuo mons. Zgrablić u propovijedi, vjernici su se odrekli zla i grijeha, sotone i njegove zavodljivosti, što su učinili okretanjem prema Zapadu. Potom su obnovili vjeru u Trojedinog Boga, Oca, Sina i Duha Svetoga, okretanjem prema Istoku. Prije toga obrednog čina, njegovo značenje na misi pojasnio je don Dario Tičić. „U prvotnoj Crkvi, kandidat za krštenje najprije se okrenuo prema Zapadu, simbolu tame, zalasku sunca, slici smrti, pa tako i grijeha. Okrenut prema Zapadu, krštenik je tri puta izgovorio Ne, odnosno Odričem se: Odričem se đavla, njegovog sjaja i grijeha.

S tom neobičnom riječi ‘sjaja’, tj. pompe đavolske, označavao se sjaj starog kulta bogova i starih kazališnih predstava u kojima se raspirivalo strasti gledajući kako žive ljude razdiru divlje životinje. Tako je ovaj Ne značio odbacivanje kulture koja je čovjeka uvlačila u štovanje moći, u svijet pohlepe, prevare, okrutnosti. To je bio čin oslobađanja, odreknuća od stila života koji se nudio kao užitak, a vodio je prema razaranju onoga što je u čovjeku najbolje, najplemenitije i najvrjednije. Taj bitan čin odricanja, u ne tako dramatičnom procesu, sadržan je u krsnim obećanjima.

Nakon toga, krštenik se okrenuo prema Istoku – simbolu svjetla, simbolu novoga svjetla povijesti, mladog sunca koje izlazi, simbolu Krista. Krštenik se okreće novom pravcu svoga života: povjerava se Trojedinom Bogu čijem se vodstvu prepušta. Na taj način, Bog nas oblači u odijelo svjetla i života. Sv. Pavao to ‘novo odijelo’ naziva ‘plodovima Duha’ i opisuje ih kao: „ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost“ (Gal 5,22)“, rekao je don Dario, podsjetivši da je u prvotnoj Crkvi novokrštenik zaista skidao odijelo s kojim je došao na krštenje.

„Silazio je u krsni studenac i uranjao se u vodu tri puta – kao simbol smrti koja označava svu radikalnost promjene odijela. Ovaj život koji je okrenut prema smrti novokrštenik predaje smrti, a u isto vrijeme s Kristom i od Krista zahvaćen, privučen, ulazi u novi život koji ga preoblikuje za novi život, za vječnost. Zatim, izlazeći iz krsne vode, novokrštenik se oblačio u bijele haljine, haljine svjetla Božjega, primajući upaljenu svijeću kao simbol novoga života, svjetla Božjega koji je u njima zapaljen“, pojasnio je don Dario.

Cijelo vrijeme hodočašća bilo je ugodno i lijepo vrijeme. Ali, kada je počelo misno slavlje na obali, sunce je osobito granulo i ljepotom svoga svjetla u punini osunčalo morsku pučinu čiji su žal i obalu hodočasnici okružili kao sudionici misnoga slavlja. Oltar, biskup i svećenici bili su pod krošnjom velikog borovog stabla. Asocijacija na biblijsku sliku Isusa i učenika, ribara ljudi bila je neminovna, koji je prve učenike pozvao upravo pokraj Genezaretskog jezera.

Dojmovi rodbine s. Agneze i hodočasnika

Zajednicu franjevki na hodočašću predvodila je s. Lidija Bernardica Matijević, provincijska predstojnica školskih sestara franjevki Krista Kralja Provincije Presvetog Srca Isusova iz Splita. „Žalosno je to što se dogodilo s. Agnezi, ali moramo to obilježiti. Nažalost, bilo je malo saznanja o tome prethodnih godina. Među ljudima je bio strah. Na hodočašću je bilo jako lijepo, malo naporno. Ali, što je proživjela s. Agneza, ovo je neusporedivo s ičim što smo na hodočašću prošli“, reka je s. Lidija.

Nakon izlaska iz samostana u Rabu, s. Agneza bila je članicom Mariborske provincije školskih sestara franjevki. Družba je 1922. dobila upravu u Splitu. Na hodočašću je bila i s. Angela Zanković, zamjenica provincijske predstojnice Mariborske provincije Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, iz Trebnje kod Novog Mesta. „Bolno mi je što je s. Agneza pretrpjela. Znali smo da je bila ubijena, starije sestre to su rekle, ali više od toga nije se govorilo. U zadnje vrijeme više smo saznali o njenom mučeništvu. Drago mi je da možemo hodočašćem iskazati poštovanje i zahvalnost s. Agnezi i njenom mučeništvu za Boga i narod. Dao Bog da dođe do njene beatifikacije kao mučenice“, rekla je s. Angela.

S. Metka Vrabić iz Ljubljane je rekla: „Čula sam od naših sestara u Rabu da su pričale o s. Agnezi i to me jako dirnulo. Drago mi je da sam bila na grobu s. Agneze. Bogu sam jako zahvalna za to što je darovala svoj život. Najviše mi u srcu ostaje njeno mučeništvo. Sve sestre iz naše zajednice preporučam s. Agnezi“. Hodočašće su osobito emotivno doživjeli članovi rodbine s. Agneze, među kojima i njena nećakinja istog imena kao i teta, Agneza Petroša, čiji je otac bio brat s. Agneze.

Samo zbog sudjelovanja na hodočašću, iz SAD-a gdje živi u San Franciscu, na Molat je došla Vera Weill – Halle, rođ. Peroš, nećakinja s. Agneze. S. Agneza je Verina teta, sestra od Verine majke. Vera je rođena 1950. pa osobno ne poznaje tetu, ali sjeća se što joj je o s. Agnezi pričala njena majka Milenka Peroš, rođ. Petroša.

„Kad je imala 30 godina, s. Agneza imala je san u kojem joj se prikazala Majka Božja. Majka Božja joj je tada u snu rekla da će umrijeti kad bude imala 42 godine. Poslije je s. Agneza razmišljala o tome što će se dogoditi, jer joj je u snu rečeno da neće umrijeti normalnom smrću. To se zaista i dogodilo. S. Agneza je umrla u 42. godini života. Uvijek se sjećam te priče od moje majke koja je to pričala o svojoj sestri, s. Agnezi.

I drugo, neki ljudi bili su došli u našu kuću, a poznavali su ljude koji su učinili zlo s. Agnezi. Zbog toga su bili opterećeni moralno i htjeli su reći što se dogodilo, sve ispričati. Rekli su: ‘Reći ćemo vam imena svih koji su učinili zlo vašoj sestri Agnezi’. Moji djed i baka su na to rekli: „Mi nju ne možemo vratiti. Mi ne držimo mržnju, to nije za nas“. Ta izreka, „Mi ne držimo mržnju“ je bila tako značajna za našu obitelj, da smo u stvarnosti to zaista prihvatili“, rekla je nećakinja Vera.

Hodočašće ju je jako dirnulo. „Neopisivo, emotivno, povezana sam s otokom Molatom, s obitelji, s tim vjernim duhom. Moja mama bila je vjerna i nama je predala tu vjernost. Kad smo došli u Ameriku, nismo se osjećali samo kao Hrvati, nego i kao vjerni katoličkoj vjeri“, poručila je nećakinja Vera. Iva Lilić Pekas, pranećakinja s. Agneze koja je bila sestra Ivinog djeda Celestina Petroše odgajana je u kući ispred koje se slavila misa na obali.

„Od ranih nogu znala sam priču o teti, časnoj. Mislim da je prvi plod njenog mučeništva to da nikad nije bilo mržnje ni želje za osvetom u našoj obitelji prema ljudima koji su učinili to zlo. To sam smatrala najvećim plodom. Nad time je bila nadvijena šutnja, obiteljska rana a malo i grižnja savjesti. Moj djed je imao grižnju savjesti jer je on u to doba pozvao s. Agnezu da dođe kući na svoj rodni Molat.

Uvijek osjećam njenu prisutnost, osobito sada kad se pokrenuo postupak kauze. Ponosna sam, ispunjena i silno zahvalna Bogu što je s. Agnezu počastio na ovaj način. Mi smo u ljubavi sjedinjeni, kako i glasi geslo ovog hodočašća“, rekla je pranećakinja Iva. Zadarska hodočasnica Valerija Granić je rekla: „Bogu sam zahvalna i počašćena sam što sam sudjelovala na ovom povijesnom hodočašću, u sjećanju na mučenike koji će, nadamo se, biti beatificirani. Molit ćemo na tu nakanu.

Sve me toliko diralo, toliko ljepote. Priče o njima svakom ponaosob kako su ubijeni toliko su me dirale. Nadam se da će ovo postati tradicionalno hodočašće, to bi bilo dostojno i pravedno. Bio je predivan doživljaj, toliko poznatih lica i susreta, mladih roditelja s djecom. Sve skupa, ljepota koja me obogatila i oplemenila. To sve služi da nas još više učvrsti u vjeri“.

Ingrid Veršić Miletić, članica Katedralnog zbora sv. Stošije koji je pod vodstvom voditelja, mo. Žana Morovića predvodio pjevanje na hodočašću, rekla je da je hodočašće bilo obogaćujuće. „Spoznaja da je Molat dao takve mučenike jako me impresionirala. Bilo je toliko mladosti, pobožnosti na Križnom putu. Koliko su ljudi molili, klečali, baš ti mladi. Pitala sam djecu jesu li se umorili, kažu mi ‘Ma kakvi, uopće nam nije teško’, baš su bili dragi. Želja mi je da taj otok mučenika bude mjesto trajnog obilježavanja spomena na njihovu žrtvu“, rekla je Miletić.

Među hodočasnicima je bila i Marija Mrdelja. „U mojoj obitelji je šestero poginulih u Drugom svjetskom ratu pa sam suosjećala. Ali, oni su kod Isusa. Meni je jako žao što nisu bila barem još dva broda, jer bilo je velikog zanimanja za ovo hodočašće. Puno ljudi je ostalo koji se nisu stigli upisati.

Osobno znam koliki su mene pitali, da bi išli. Kad sam ušla u brod, bilo mi je žao i pomislila sam, a joj, koliko ih je ostalo. Ovo bi se trebalo održavati svaku godinu. Ovo će biti veliko hodočašće za budućnost i neka  bude puno brodova. Ljudi oko mene su govorili ‘Ja sam iz Osijeka, ja iz Zagreba’. Iz cijele Hrvatske su došli. Bilo je puno mladosti, djece. Prolazili su me trnci kako narod ide. Jedna žena je šepala, kaže, ‘Boli me kuk, ali nije mi teško’. Jako sam sretna koliko je to uspjelo. Nitko nije bio umoran, napet, sve je bilo predivno.

A kad sam prvi put čula da se ide, pomislila sam, Molat? Ali onda sam saznala što je Molat. To je mjesto mučenika. Neka svake godine bude ovo hodočašće, i neka bude mnogo brodova. Garantiram da će se sve popuniti, jer narod želi ići. Bilo je veličanstveno“, poručila je Mrdelja. Kao uspomenu za hodočašće, hodočasnici su dobili kameni križić, knjižicu ‘Dvanaestorica ubijenih svećenika Zadarske nadbiskupije u Drugom svjetskom ratu i poraću’ don Rozarija Šutrina i molitvenik bl. Miroslava Bulešića. Dobrovoljni prilozi koje su vjernici dali namijenjeni su za rad Postulature za kauzu Slugu Božjih Zadarske nadbiskupije, izvijestila je Zadarska nadbiskupija.