Misno slavlje predslavio je fra Stipe Nosić, vikar Franjevačke provincije sv. Jeronima, koji je u uvodu u euharistijsko slavlje naglasio važnost zahvalnosti Gospodinu na svemu onome što je ovaj naoko krhak fratar učinio za života. Fra Stipe se ukratko prisjetio službi koje je fra Bernardin Škunca obavljao u svojoj zajednici, među kojima je istaknuo službu magistra novaka, magistra bogoslova, župnika, gvardijana, definitora Provincije, provincijala, profesora na teologiji, osnivača i voditelja Liturgijskog instituta i vicepostulatora kauze fra Ivana Perana.

Osim toga, fra Stipe je naglasio kako je fra Bernardin i autor mnogih liturgijskih i umjetničkih projekata, a osobito se zauzimao oko toga da djela koja su napravila braća njegove franjevačke zajednice ne ostanu u anonimnosti. „Otkrivao je talente kod mladih i pomagao im da ga razvijaju. Zbog svega toga prepoznat je i od društvenih struktura, pa je na različitim razinama nagrađivan“, rekao je fra Stipe i istaknuo kako je „jedna od uobičajenih prigodnih mladomisničkih čestitki glasi: ‘nagovorio se svetih misa’! Fra Bernardinu na njegovom mladomisničkom slavlju u Novalji 1963., zasigurno tu čestitku nitko nije izgovorio, jer su ljudi znali za njegovo narušeno zdravlje. Ipak, on je tu tradicionalnu pobožnu želju u svom svećeničkom životu zaista doživio“, rekao je fra Stipe te s pozivom na zahvalnost za sva ta djela, pozvao okupljene i na kajanje za svoje grijehe.

Homiliju na euharistijskom slavlju po želji slavljenika održao je fra Bojan Rizvan, definitor i župnik Župe Presvetog Srca Isusova iz Zadra, koji se osvrnuo na naviještenu riječ psalmiste: „Gospodnje je to djelo, kakvo čudo u očima našim!“ Fra Bojan je istaknuo kako je naša okupljenost uistinu Božje djelo, ponajprije u slavlju spomena Gospodnjeg uskrsnuća, a onda i čudo zahvalnog slavlja dijamantnog svećeničkog jubileja. „Možda nigdje tako snažno, lijepo i istinito ta riječ psalmiste ne odzvanja među nama danas kao u životu fra Bernardina čijoj su majci, kako i sam svjedoči, rekli da neće doživjeti ni njegovu mladu Misu, a mi ovdje, svjesni Božjeg čuda u našim očima, slavimo šezdesetu godišnjicu misništva. I da to onda nije Gospodnje djelo?! Da se Gospodin i u životu slavljenika nije pokazao vjeran svojoj riječi?!“, istaknuo je propovjednik.

U daljnjem promišljanju fra Bojan se zapitao kako možemo znati da je Bog negdje na djelu i kako biti njegovim suradnikom, te naglasio da naviješteno evanđelje toga dana svjedoči o Božjem rukopisu koji nas čini dionicima Božjeg spasenjskog djela. „Naviještena evanđeoska stranica svjedoči nam kako Isusovo uskrsnuće može zahvatiti i naše živote. Jer kršćanski život, a osobito svećenički život, nije ništa drugo negoli život zahvaćen Isusom Kristom“, pojasnio je fra Bojan podsjećajući kako je svaki svećenik osobita slika Isusa Krista.

Propovjednik je spomenuo da Gospodin po uskrsnuću pohađa svoju zajednicu ne ostavljajući je samu jer je zajednica mjesto na kojem susrećemo Isusa Krista.

„Bez zajednice mi lako postajemo taoci svojih sebičnosti i usamljenosti. Kažu znanstvenici da je usamljenost jedna od najvećih bolesti današnjice i da na dramatičan način pohađa čovjeka koji ima želju pripadati nekome. Zato i mi, kada se prvoga dana u tjednu, u nedjelju, okupljamo na euharistijskom slavlju želimo ispovjediti da pripadamo Kristu i jednoj konkretnoj zajednici vjere koja ima svoja lica i povijest. Bratstvo je prostor gdje živimo našu vlastitu spašenost i ono je plod uskrsnuća Gospodnjeg“, rekao je fra Bojan te istaknuo kako ni život fra Bernardina bez franjevačkog bratstva kojem pripada nije razumljiv ni prepoznatljiv.

„Radost i zahvalnost fra Bernardina ujedno je radost i zahvalnost i bratstva Provincije sv. Jeronima te poticaj svima na usrdniju molitvu da nam Gospodin providi još služitelja radosti i milosti. Život bez zajednice dovodi do zbunjenosti i lako dovede do nevjere, baš kao što se to dogodilo i apostolu Tomi u prvima danima po uskrsu“, rekao je fra Bojan te nastavio kako i redovnici i svećenici živeći u čistoći ne zavjetuju se na usamljenost nego na zajedništvo koje živi na razini milosti. Da bi to bilo moguće, rekao je fra Bojan, pozvani smo svoj vjernički, a osobito svećenički život oblikovati prvim danom u tjednu – nedjeljom. „To je dan slavlja, dan bogoslužja, dan susreta s Kristom, dan u kojem živimo uskrsnuće i za vjernički, a onda i svećenički život, taj dan Gospodnji postaje mjera svih naših dana. U životu fra Bernardina bogoslužje Crkve nije bilo samo predmet njegova istraživanja i njegova znanstvenog rada, nego izričaj njegove ljubavi prema Bogu. Prije negoli liturgičar, on je liturg – bogoslužitelj – koji svoj život razumijeva u potpunosti iz odnosa s Kristom.“

Osvrćući se na zbiljnost straha u našem životu, propovjednik je naglasio kako moramo u središte vlastitog života pustiti Krista jer je on središte čitave kršćanske zajednice, a i središte je svećenikova života i djelovanja. „Ta kristosredišnjost vidljiva je i u životu fra Bernadina, ne samo u strpljivom podnošenju križa bolesti, nego i u pastoralnom djelovanju, kao i u njegovu znanstvenom radu, a ona je i temelj franjevačke duhovnosti budući da Franjino pravilo, čije se obljetnice usmene potvrde darom Providnosti na današnji dan spominjemo, u središte stavlja Evanđelje: Isusa Krista.“

U razlamanju evanđeoskog teksta fra Bojan je naglasio važnost mira koji dolazi po snazi i prisutnosti Kristove riječi naglasivši kako nije mir odsutnost sukoba ili djelovanja, nego punina života. To je riječ kojom dopuštamo Bogu da uredi naš život te postajemo nositelji mira, kao što na to podsjeća i ime romana o sv. Franji kojeg je napisao fra Bernardin Škunca „Mirotovorac u Bolonji“. „Osim mira, Krist svojim učenicima pokazuje i svoje rane objavljujući se tako kao isti onaj koji je Raspeti i Uskrsli. I  svećenik na svome tijelu nosi biljege Isusove“, rekao je fra Bojan „i to ne u smislu otvorenih rana koje su svima vidljive; nego su to rane utisnute našim svećeničkim pomazanjem u ređenju kad je načinjen križ na našim dlanovima, kao i otvoreni bok koji je posvećen polaganjem ruku na glavu kada naše srce biva preobraženo Kristovu otvorenu srcu. Nema ni jednog dubokog života, pa ni svećeničkog, bez rana jer onaj tko svoj život bez rana preživi, očito nije volio. Svećenik nužno prolazi u svome služenju kroz iskustvo razapinjanja, ponekad i od svojih najbližih, doživljava ostavljanje od onih za koje je mislio da će uvijek biti tu. Svećenik prolazi i kroz razapinjanje od vlastite braće, ali i od onih kojima je poslan jer ipak on ne naviješta neku svoju ideju ili pogled, nego Gospodnju riječ“, spomenuo je fra Bojan te pojasnio kako „te rane ne smiju postati razlog osvete, nego mjesto naše osobne posvete. One moraju biti prožete snagom uskrsnuća jer Kristovo pokazivanje rana nije s ciljem nametanja osjećaja krivnje, nego očitovanja ljubavi. Tako i snagom uskrsnuća sve naše rane, naše boli, postaju mjestom Božje proslave i znakovima ljubavi.“

Na kraju homilije propovjednik se osvrnuo i na preobrazbu straha u radost te rekao kako nema ni kršćanskog ni svećeničkog života bez radosti. „Mi smo pričestitelji radosti. Radost je temeljna označnica kršćanskog života, zato je često fra Bernardin pišući o sluzi Božjem fra Ivanu Peranu, naglašavao njegovu radost. Način življenja svetosti za kršćane je radost jer smo pozvani utjelovljivati Radosnu vijest. Ta radost se živi iz poslanja koje daruje Krist. Poslanje našega svećeništva ne izvire u mojoj vlastitoj volji ili želji, nego u Božjem poslanju. Nije fra Bernardin postao svećenik samo iz osobne pobožnosti ili vlastite želje, nego iz svijesti izabranja od Krista i poslanja koje je od njega primio, a to je ljubiti kao što je Krist ljubio. Naše poslanje jest svoj život darovati za druge, a to znači svakodnevno ulaziti u borbu protiv svake sebičnosti i častohleplja“, rekao je fra Bojan te kazao kako Ivan na koncu svojega evanđelja bilježi da mnoga Isusova znamenja nisu zapisana.

„Možda ni sva čudesa u Vašem životu ili znamenja koje je Bog učinio po vama neće biti izrečena u ovom slavlju ili zapisana u nekoj knjizi ili zborniku, ali zasigurno neće nestati iz Božjeg pamćenja. A smisao svega toga jest objava: Isus je Krist! Neka se i po Vašem služenju i životu proslavi Bog, zato Vam, kao mlađi brat, a u mnogočemu u učenik, s radošću ponavljam riječ koju Vam je zareditelj davne 1963. godine rekao: ‘Bog koji je u tebi započeo dobro djelo neka ga i dovrši do Dana Isusa Krista, Gospodina našega!’“, zaključio je fra Bojan.

Nakon popričesne molitve, pročitane su čestitke pristigle povodom jubileja apostolskog upravitelja Splitsko-makarske nadbiskupije Želimira Puljića i nadbiskupa u miru Marina Barišića te provincijalnog ministra fra Tomislava Šanka koji je u svojoj poruci izrazio zahvalnost Gospodinu na daru fra Bernardinova života, a osobito na njegovu plodonosnom djelovanju u životu Crkve koje je uvijek bilo prožeto franjevačkom karizmom.

U ime obitelji okupljenima se obratio slavljenikov brat Florijan Škunca koji je tom prigodom pročitao i pjesmu na čakavštini u čast slavljenika ispjevanu od sestre Darije Škunce Klanac koja nije mogla sudjelovati u slavlju.

Na samome kraju, svoju je riječ uputio i slavljenik fra Bernardin Škunca. Fra Bernardin je istaknuo kako čitav njegov život počiva na tri čvrsta stupa: obitelj, domovina i Crkva. Zahvalio je Gospodinu na daru pobožne obitelji iz koje je potekao, a pritom je istaknuo ulogu veoma dobroga oca i svoje iznimno inteligentne majke čiji je talent za skladanje pjesništva očito i sam naslijedio. Kao znak osobite zahvale za predano vjerničko svjedočanstvo roditelja, za vrijeme govora, slavljenikova sestra Urica Škunca Segarić pročitala je pjesmu „Sjećanje na Badnju večer“ o proslavi svetkovine Božića u obitelji koju je napisao fra Bernardin.

O drugom stupu, fra Bernardin je kazao, „domovina i svjesnost da sam Hrvat, sa zdravim domoljubljem bez fanatizma, očuvala me u raznim situacijama života. U naš obiteljski krug, oko moje dvanaeste godine, događao se slučaj uzoritoga nadbiskupa Stepinca, što je učvršćivalo naše životne stavove“, naglasio je fra Bernardin u svojem obraćanju spomenuvši privođenje svoje majke u žandarmeriju s obzirom da je dva puta izvjesila hrvatsku zastavu, no oba je puta bila u blagoslovljenu stanju te puštena od žandara.

Povezujući tako obitelj i domovinu s trećim stupom Crkvom, katoličkom i apostolskom, fra Bernadin je istaknuo, „obitelj i domovina dovele su me u zajedništvo Crkve gdje sam otkrio svoj poziv. Crkva je ona koja nas nosi i preporađa. Ovaj treći stup posve je nadahnjivao dva prethodna. Preko žive vjere u djetinjstvu sam doživio ono što sam kasnije naučio, naime da Crkva napose preko nedjeljnoga bogoslužja stvara kršćansku obitelj. Kako reče sv. Ivan Pavao II.: ‘Crkva čini euharistiju, a euharistija čini Crkvu.’ Život moje obitelji neraskidivo je bio povezan s danom Gospodnjim – nedjeljom. Bez nedjelje gubimo snagu. Nedjelja je dan koji oblikuje vjeru Božjega naroda i uvjeren sam da baš zbog nedolazaka na nedjeljni susret s Kristom naša vjera slabi“, naglasio je fra Bernardin te spomenuo kako je u Crkvi prepoznao i franjevaštvo koje je po primjeru sv. Franje iz Asiza oblikovalo njegov duhovni život.

„U ljepotu franjevačkog života privukao me primjer braće franjevaca iz bliže mi obitelji: fra Bonaventure Škunce, fra Ljudevita Šonje i fra Roberta Škunce. Zahvalan sam Gospodinu što je i preko njih ušao u moj život i promijenio ga pri čemu sam sve dublje shvaćao da je slavljenje sv. Mise ključan čimbenik za prenošenje čitavoga Krista, za uspostavljanje Novoga zavjeta, za gradnju crkava, za njegovanje graditeljstva, umjetnosti. I zavolio sam biti u takvoj službi“, pojasnio je fra Bernardin.

Zahvalio je braći svoje Provincije sv. Jeronima iz Zadra, predvoditelju slavlja fra Stipi Nosiću i propovjedniku fra Bojanu Rizvanu, kao i drugim dionicima dijamantnoga slavlja, osobito VIS-u „ABBA“ koji je animirao pjevanjem misno slavlje, pjevačima iz Novalje koji su pjevajući navijestili poslanicu i molitvu vjernika, domaćicama i njegovateljicama u Samostanu sv. Ante, pozivajući sve na zahvalnu pjesmu „Tebe Boga hvalimo“ koju je izveo puk Božji pod ravnanjem s. Lidije Čotić.

Zajedništvo je nastavljeno i oko obiteljskog stola u samostanskoj blagovaonici gdje su svoje čestitke uputili uvaženi gosti i bliski prijatelji fra Bernardina Škunce.