Dokument od šezdesetak stranica uključuje iskustva mjesnih Crkvi u svim regijama svijeta: Crkve koje proživljavaju ratove, klimatske promjene, ekonomske sustave koji proizvode „iskorištavanje, nejednakost i ‘otpad’. Crkve čiji vjernici trpe mučeništvo, u zemljama gdje su manjine ili gdje se suočavaju sa „sve snažnijom, a ponekad i agresivnom, sekularizacijom”. Crkve ranjene seksualnim zlostavljanjem, ili zlouporabama moći i savjesti, bilo da su ekonomske ili institucionalne – rane koje zahtijevaju odgovore i „obraćenje”.

Crkve koje se suočavaju s izazovima angažirajući se u sinodskom razlučivanju, ne nastojeći ih „pod svaku cijenu riješiti”. „Samo tako te napetosti mogu postati izvori energije, a ne prerasti u destruktivne polarizacije”, navodi se u dokumentu.

Objavljen u utorak ujutro, dokument će biti osnova za rad sudionika opće redovne skupštine Biskupske sinode, koja počinje u Vatikanu u listopadu 2023. i završava drugom skupštinom godinu dana kasnije.

Zamišljen kao „početna točka”, a ne „točka dolaska”, Instrumentum laboris okuplja iskustva biskupija diljem svijeta u posljednje dvije godine, počevši od 10. listopada 2021., kada je papa Franjo započeo sinodski hod kako bi se razlučilo koji su koraci potrebni za „rast kao sinodalna Crkva”. Stoga je Instrumentum laboris zamišljen kao pomoć pri razlučivanju tijekom opće skupštine, dok u isto vrijeme služi kao način pripreme za sudionike uoči zasjedanja. „Doista, svrha sinodalnog procesa”, navodi se u dokumentu, pozivajući se na riječi iz prethodnog dokumenta za kontinentalnu fazu, „nije proizvesti dokumente, već otvoriti obzorja nade za ispunjenje poslanja Crkve”.

Radni se dokument sastoji od teksta s objašnjenjem i pratećih radnih listova. Podijeljen u dva dijela, Odjeljak A ističe iskustvo protekle dvije godine i pokazuje na put naprijed kako bi se postala sve više sinodalna Crkva; Odjeljak B – pod naslovom „Zajedništvo, poslanje, sudjelovanje” – usredotočuje se na „tri prioritetna pitanja” koja će biti u središtu rada skupštine u listopadu 2023. Taj je odjeljak razrađen u tri glavne teme: „Zajedništvo koje zrači”; „Su-odgovornost u poslanju” te „Sudjelovanje, upravljanje i autoritet”.

„Ukorijenjena u ovoj svijesti”, potvrđuje se u dokumentu, „postoji želja za Crkvom koja je također sve više sinodalna u svojim institucijama, strukturama i postupcima”. Napominje se kako je sinodalna Crkva prije svega „Crkva slušanja” i stoga „želi biti ponizna i zna da mora tražiti oproštenje i mora mnogo toga naučiti”.

„Lice današnje Crkve nosi znakove ozbiljne krize nepovjerenja i nedostatka vjerodostojnosti. U mnogim kontekstima, krize povezane sa seksualnim zlostavljanjem i zlouporabom moći, novca i savjesti pogurnuli su Crkvu da provede zahtjevan ispit savjesti kako bi mogla ‘pod djelovanjem Duha Svetoga’, ‘ne prestati samu sebe obnavljati’ (LG 9) na putu pokajanja i obraćenja koje otvara putove pomirenja, ozdravljenja i pravde”.

Sinodalna Crkva je također „Crkva susreta i dijaloga” s vjernicima drugih vjera te s drugim kulturama i društvima. To je Crkva koja se „ne boji raznolikosti koju nosi”, nego naprotiv „vrednuje, ne tjerajući je na jednoličnost”. Crkva je sinodalna kada se neprestano hrani otajstvom koje slavi u liturgiji, tijekom kojega doživljava svakodnevno „radikalno jedinstvo” u istoj molitvi, usred „raznolikosti” jezika i obreda.

Drugi odlomci se među ostalima tiču pitanja autoriteta; potrebe za „cjelovitom formacijom, početnom i trajnom” za Božji narod; kao i potrebu za „sličnim nastojanjem“ usmjerenim na obnovu jezika koji se koristi u „liturgiji, propovijedanju, katehezi, sakralnoj umjetnosti, kao i u svim oblicima komunikacije upućenih vjernicima i široj javnosti, uključujući putem novih ili tradicionalnih oblika medija”. Obnova jezika, navodi se u tekstu, mora „imati za cilj učiniti ta bogatstva dostupnima i privlačnima muškarcima i ženama našega vremena, a ne preprekom koja ih drži podalje”, prenosi Vatican News.