Na početku homilije apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Giorgio Lingua uputio je pozdrav nazočnima i pritom zahvalio područnom vikaru Opus Dei vlč. Josepu Peguera Pochu koji mu je uputio slaviti misu u čast svetog Josemaríje Escrive de Balaguera naglasivši da je uvijek „poštovao i cijenio duhovne sinove svetog utemeljitelja Opusa Dei, zahvaljujući članovima Djela”  koje je upoznao i koji su mu bili kolege. „Međutim, nikada nisam imao priliku produbiti duhovnost Djela“, rekao je naglasivši da ga je njegova poruka „oduševila“, podijelio je nuncij Lingua.

„Pokušat ću istaknuti neke činjenice koje su me se dojmile u njegovoj misli, posebice u svjetlu biblijskih čitanja koja su odabrana za njegov liturgijski spomendan. U odlomku iz Poslanice Rimljanima koji smo čuli, sveti Pavao kaže: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji (Rim 8, 14). Čini mi se da su ovdje sadržane dvije glavne točke na kojima se temelji duhovnost svetog Josemaríje: božansko sinovstvo svakoga ljudskog bića i dužnost da se slijedi glas Duha Božjega da bi to sinovstvo, koje je prirodno dano svakomu, postalo očito“, rekao je Lingua te naglasio da  potencijalno, naime, svaki muškarac i žena, ukoliko ih se promatra kao stvorenje, jesu djeca Božja, ali to sinovstvo dolazi do punog izražaja tek kada se otvorimo Duhu Božjem i prihvatimo ga, odnosno kada dopustimo da nas On vodi: Svi koje vodi Duh Božji sinovi su Božji.

U nastavku se nuncij Lingua osvrnuo na propovijed prigodom kanonizacije svetog Josemaríje, kada je sveti Ivan Pavao II. rekao da svetac „nije prestajao (…) pozivati svoju duhovnu djecu da zazivaju Duha Svetoga da bi osigurali da unutarnji život odnosno život odnosa s Bogom te obiteljski, profesionalni i društveni život, čitav sazdan od malih zemaljskih stvarnosti, ne budu odvojeni, nego da čine jednu egzistenciju, ‚svetu i punu Boga‘. Život djece Božje postaje plodan i božansko sinovstvo se očituje kada dopustimo  susret ljudske stvarnosti, koja nam je dana rođenjem i koja se obogaćuje okolinom u kojoj odrastamo i obrazovanjem koje primamo, i božanske milosti, kada se otvaramo Duhu Božjemu.“

Primijetio je propovjednik da se „zahvaljujući molitvi naš život unificira: kontemplacija potiče na djelovanje i svako je djelovanje vođeno svjetlom o kojem smo kontemplirali. Ova ravnoteža između kontemplacije i djelovanja naziva se svetost. Svetost koju predlaže sveti Josemaría je svetost koja čvrsto stoji na zemlji, ona na koju smo svi pozvani. Ne postoji, zapravo, nitko tko ne bi mogao kontemplirati o Bogu i zatim djelovati u skladu s onim o čemu je razmišljao“, rekao je mons. Lingua te se spomenuo da je i papa Franjo to govorio u raznim prigodama. Primjerice, „…da bismo bili sveti, ne moramo nužno biti biskupi, svećenici ili redovnici: ne, svi smo pozvani postati sveti! (…) živeći s ljubavlju i nudeći svoje kršćansko svjedočanstvo u našim svakodnevnim poslovima, upravo tu smo pozvani postati sveti. I svatko u uvjetima i stanju života u kojem se nalazi.“ Zatim je Papa naveo nekoliko primjera: „Ali, oče, ja radim u tvornici…; Radim kao knjigovođa, uvijek s brojevima, a tu ne možeš biti svet… – Da, možeš! Ondje gdje radiš možeš postati svet. Bog ti daje milost da postaneš svet. Bog ti se objavljuje. Uvijek i na svakom mjestu može se postati svet. (…) U svom domu, na ulici, na poslu, u Crkvi…“ (Opća audijencija, srijeda 19. studenoga 2014.).

„Ovdje se rado prisjećam jednoga sveca koji me je uvijek nadahnjivao, a čije je razmišljanje vrlo blisko svetom Josemaríji. To je sveti Franjo Saleški, koji je govorio da svatko, iako na različite načine, može biti pobožna, odnosno sveta osoba: „Pobožnost – citiram francuskoga sveca – mora drugačije prakticirati gospodin, obrtnik, sluga, princ, udovica, neudata žena i udana žena.“ (…) I dodao je: „Pogreška je, zapravo krivovjerje, htjeti isključiti vršenje pobožnosti iz vojnog okruženja, iz obrtničkih radionica, s dvorova prinčeva, iz kuća bračnih parova. (…) Gdje god bili, možemo i moramo težiti savršenom životu“, naglasio je propovjednik.

„Svaki trenutak, svaki čin, može i mora biti prigoda da ljubimo Boga svim srcem, svim umom i svom snagom: ako sam dobro shvatio, iz onoga malo što sam pročitao, upravo je to bit poruke sv. Josemaríje“, primijetio je nuncij Lingua.

„Završavam citirajući misao koja me se duboko dojmila i koja je povezana s evanđeoskim odlomkom koji smo čuli. Isusovi su učenici cijelu noć pecali i ništa nisu ulovili. Golem neuspjeh. Koliko li puta i mi osjećamo da su nam mreže prazne? Koliko li puta vidimo da toliki naš trud ne donosi željene rezultate? Ipak, Petar, unatoč neuspjehu, i dalje ima puno povjerenje u Isusa i veliku poniznost. On, vrsni ribar, sluša savjet tesara i ponovno baca mreže, nakon što ih je teškom mukom izvukao prazne: „Na tvoju ću riječ baciti mreže.“

Sveti Josemaría je u svojem možda najpoznatijem djelu, Putu, napisao: „Doživio si neuspjeh! – Nikada ne doživljavamo neuspjehe. – (ako) si se potpuno pouzdao u Boga. – Nisi izostavio nikakva ljudska sredstva. Uvjeri se u ovu istinu: tvoj uspjeh – sada i pod ovim okolnostima – bio je ne uspjeti. – Zahvali Gospodinu i počni ispočetka!“, citirao je nuncij svetca.

„Tada promatra Onoga koji nije uspio, Isusa raspetoga, koji na vrhuncu poniženja obnavlja svoje povjerenje u Oca govoreći: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! (Lk 23, 46). Po tom neuspjehu Otac je otkrio svoju svemoć i Isusovo se uskrsnuće iz poraza pretvara u pobjedu. Pobjedu Očeve ljubavi. „Nikada ne doživljavamo neuspjehe“ – svaki naš neuspjeh je prilika za pobjedu Njegove ljubavi. Kada si ponižen, kada se sramiš zbog onoga što si učinio, što onda trebaš učiniti? „Zahvali Gospodinu i počni ispočetka!“, zaključio je sveti Josemaría.