Privremene zavjete obnovile su: s. M. Mateja Elizabeta od Kraljice Mira, s. Marija Paula od Presvetog Trojstva, s. Klara Agneza od Krista Jaganjca i s. M. Maristela od Presvete Duše Kristove. Četiri su sestre, podrijetlom s područja Požeške biskupije, proslavile jubileje: s. M Paulina od sv. Male Terezije i s M. Kalista od Naše drage Gospe Karmelske – šezdeset godina te s. M. Štefanija od Duha Svetoga i s. M. Irena od Žalosne Majke Božje šezdeset i pet godina od polaganja zavjeta.

Koncelebrirao je stupnički župnik Dubravko Škrlin Hren, stonski župnik Bernardo Pleše, župnik iz Hrasna Neđo Krešić, biskupov tajnik Matej Siluković te stupnički župni vikari Mijo Matošević i Ivan Zovko. Župnik Škrlin Hren uputio je dobrodošlicu biskupu i izrazio zahvalu za predvođenje slavlja. U uvodnoj riječi biskup Škvorčević je pozdravio sestre na čelu s provincijalnom poglavaricom s. Andrejom Petravić, posebno one koje slave svoje jubileje i one koje će obnoviti privremene zavjete. Podsjećajući na svoju povezanost sa sestrama karmelićankama Božanskog Srca iz ranijih godina, ponajprije zbog toga što je među njima i s. Edita Gelemanović, njegova rodbina, biskup je istaknuo kako je slavlje toga dana prigoda da se „obnovi u svijesti kako smo svi duhovna rodbina, napose polazeći od onoga što je Isus Krist ostvario u nama po svetom krštenju i duhovnom pozivu”.

Biskup je u homiliji podsjetio kako su sestre međusobno već puno razgovarale o slavlju tih jubileja, ali da nas naviještena Božja riječ potiče da to učinimo s njezinih polazišta te postanemo dionici njezina dinamizma. Kazao je da nas u prvom čitanju Jeremija prorok potiče da se zaustavimo pred činjenicom svoga postojanja, poziva i poslanja kao velikim Božjim darom i da mu za njega zahvaljujemo te mu s Psalmistom kažemo: tvoje sam djelo – „hvala ti što sam stvoren tako čudesno“. To je osobito važno u Hrvatskoj u kojoj svakodnevno čujemo kako kod nas ništa ne valja, ništa se ne može učiniti i ništa se ne isplati. Biskup je istaknuo kako onaj tko ima oči koje vide i osjetljivo srce koje prepoznaje koliko Bog svakodnevno ostvaruje među nama svoga dobra taj se tome divi i za to zahvaljuje. Ako se prestanemo diviti, kazao je, nećemo više biti kao djeca, a takvi po Isusovoj riječi ulaze u Kraljevstvo nebesko. Izrazio je uvjerenje da su sudionici slavlja, napose sestre jubilarke upravo takvi ljudi, jer danas tako sebe promatraju i Bogu zahvaljuju za svoju pojavu na ovome svijetu, za duhovno zvanje koje su primile i u njem veliki niz godina ustrajale. Potaknuo je nazočne na molitvu da u Hrvatskoj bude dovoljan broj ljudi takva osjetljiva srca.

Progovarajući o duhovnom pozivu, biskup je kazao kako naviješteno evanđelje prikazuje svrstavanje ljudi među Isusove učenike. Ivan Krstitelj je proglasio Isusa Jaganjcem Božjim, što je potaknulo dvojicu njegovih učenika da pođu za Isusom, od kojih je jedan bio Andrija, brat Šimuna Petra te će on potaknuti i njega da krene za Isusom. Biskup je upozorio na čudesnu Božju snagu u središtu nutarnjega ljudskog bića gdje se on susreće s Bogom i životom, koja ga prosvjetljuje da prihvati Isusa kao svoga učitelja, uvjerava u njegovu veličinu i pokreće da ga slijedi. Rekao je da je to duhovni proces, čiji je sastavni dio i pitanje što su ga dvojica Ivanovih učenika postavila Isusu: „Učitelju, gdje stanuješ?“, na što im je on odgovorio neka dođu i vide. Svojim opredjeljenjem slobode pođoše za njim, bilježi evanđelist, i dodaje da ostadoše s njime onaj dan. Biskup je kazao da evanđeoski prikaz, osim spomenute dvojice učenika, navodi i druge Isusove učenike koji su poput Filipa pošli za njima kao odgovor na Gospodinov izravni poziv, ili drugi uz pomoć nekog svoga prijatelja – kao Filip na poziv Natanaela. Svima njima Isus obećava da će vidjeti nebeska, anđeoska događanja, a taj „vidjeti“ u Ivanovu evanđelju je ponajprije ono što vjerom prepoznajemo i čiji dionici po njoj postajemo. Biskup je izrazio uvjerenje kako su sestre jubilarke zacijelo sličnim putem, bile pozvane izravno od Gospodina ili potaknute nekom sestrom redovnicom ili prijateljem došle do odluke da slijede Isusa u karmelskoj zajednici. Upozorio je kako je onaj „dan“ učeničkog boravka s Isusom o kojem govori evanđelist dobio svoju božansku puninu na Isusovu križu kad je on sebe dao za nas i dodijelio nam sudbinu svoje pobjede nad smrću, smjestio nas u puno zajedništvo Božjeg života.

U ulomku iz Poslanice Filipljanima, sv. Pavao uvjerava da je Bog u Isusu Kristu sve darovao, te da Apostol radi toga ne može ostati ravnodušan prema tom njegovu djelu, nego ga izabire kao svoje sve, za svoju sudbinu, ustvrdio je biskup. Dodao je da ne postoji bolji, veći i dublji dinamizam na nebu, ni na zemlji, nego li je dinamizam Božje ljubavi, ostvaren na križu. Kad se netko nađe pred tom činjenicom te postane svjestan tko je Isus za njega, tada počinje najbolje djelovati njegova sloboda. Pavao ide do te mjere da sve smatra otpadom i gubitkom u usporedbi s tom činjenicom Božje ljubavi koja je dala sve za nas u Isusu Kristu. Osvrćući se na tu Pavlovu logiku života biskup je kazao da su čežnje koje otkrivamo u sebi, Božje pismo, njegov rukopis. Spomenuo je da ne trebamo ići u školu da bismo ga naučili čitati, nego to razabiremo u srcu iz životnog iskustva, čega je napose bio svjestan sv. Augustin kad je ustvrdio: „za sebe si nas stvorio, Bože, i nemirno je naše srce dok se ne smiri u tebi”.

Biskup se potom obratio sestrama redovnicama jubilarkama pitajući ih jesu li uspjele u životu? Po čemu mi to prosuđujemo jesmo li uspjeli ili ne u životu? Usuđujemo li se zajedno sa sv. Pavlom mjeriti svoj uspjeh po slabostima, patnjama i trpljenjima po kojima smo suobličeni Kristu? Apostol, naime veli, „kad sam slab, onda sam jak“. Spomenuo je kako je i sam Gospodin Isus bio najjači onda kada je bio slab, kada je bio na križu. U toj Isusovoj slabosti bila je prisutna Božja najveća moć – ljubav, i to ona koja je položila sebe za nas i pobijedila smrt. Biskup je zapitao sestre, jesu li se i one poput sv. Pavla oduševile tom nemoći Kristovom kada su izabrale put redovništva, ili su se oduševljavale nekim drugim svrhama i kriterijima pa se razočarale. Zapitao je što to znači razočarati se. To znači da imamo neka svoja nerealna očekivanja, kao da smo mi gospodari života, i kad se ona ne ostvare ostajemo pogođeni, ustvrdio je biskup Škvorčević. Kao da bismo mi sami mogli odrediti što je uspjeh, a što ne, i kada ne bude onako kako smo htjeli, razočaramo se. Nismo li možda na taj način Bogu podmetnuli neka svoja mjerila i kriterije pa se razočaravamo nad njim? Bog, naime, djeluje kroz našu patnju i trpljenja, istaknuo je biskup. Osobito kroz ona trpljenja i umiranja kojima je ime ljubav, da bi pobijedio život. To je najveći izazov za nas ljude, kazao je biskup i ustvrdio kako se u tom prihvaćenom izazovu po odabiru redovničkog zvanja ili braka događa Božje najljepše, najmoćnije, najdugoročnije djelo.

Potaknuo je sudionike slavlja, napose sestre jubilarke, neka se zajedno s tolikim svecima, prvenstveno sa sv. Terezijom Avilskom i sv. Ivanom od Križa, prepoznaju baš u križu Isusa Krista, u njegovu trpljenju koje je prilika, ne za konačnost, nego za vječnost. Podsjetio je na sv. Pavla koji rabi inačicu da želi dospjeti do uskrsnuća, ne kao da je uspio ostvariti neko svoje djelo, nego teži dospjeti do punine putem suobličenosti Isusovim patnjama sebedarja za nas dokraja. Biskup je upitao sestre jubilarke jesu li željele biti uspješne po ljudsku, ili na način sv. Pavla putem suobličenosti Kristovim patnjama dospjeti do pobjede uskrsnuća. Kazao je kako im želi čestitati na prihvaćanju Gospodinova poziva, i na nastojanju da u redovničkoj zajednici služeći Bogu i ljudima budu Isusove u patnjama i njegovu umiranju kako bi s njime dospjele do slave uskrsnuća.

Nakon homilije uslijedio je čin obnove redovničkih zavjeta jubilarki, potom sestara s privremenim zavjetima i konačno svih nazočnih sestara. Na svršetku slavlja, čestitajući jubilarkama i sestrama koje su obnovile zavjete, biskup je kazao da će pravu čestitku primiti na kraju života od Gospodina za vjernost koju su mu očitovale, polažući sebe za drugoga.

Sestre su nakon slavlja u kapeli čestitale slavljenicama u samostanskom dvorištu „Marijinim hvalospjevom” i prigodnim recitacijama.