Je li Katolička Crkva šutjela o holokaustu i nacističkim ratnim zločinima? Povjesničari, teolozi i javnost o tome raspravljaju još od šezdesetih godina prošlog stoljeća. Odgovor ne ovisi samo o tome kakva se očekivanja imaju od pape, biskupâ i svećenikâ. Prije 80 godina, 12. rujna 1943., Njemačka biskupska konferencija objavila je pastoralno pismo koje je predstavljalo najsnažniju zajedničku izjavu biskupa protiv Trećeg Reicha.

Prijelomne 1943. godine, kada su se njemačke trupe već povlačile u Africi i iz Sovjetskog Saveza, biskupi su u svom pastirskom pismu o „Deset zapovijedi kao životnom zakonu narodâ“ („Zehn Gebote als Lebensgesetz der Völker“) upozorili katolike, među ostalim, na kršćansku zabranu ubojstva (5. zapovijed): „Ubijanje je samo po sebi loše, makar bilo tobože počinjeno u interesu općeg dobra: nad nevinima i bespomoćnima, duševno slabima i bolesnima, nad neizlječivo bolesnima i smrtno ranjenima, nad onima koji imaju nasljedne probleme i novorođenčadima nesposobnima za život, nad nevinim taocima i razoružanim ratnim zarobljenicima ili drugim zarobljenicima, nad ljudima stranih rasa i podrijetla.” Vlasti mogu i trebaju smrću kažnjavati samo zločine vrijedne smrti.

„Biskupi nisu bili u stanju zaustaviti dinamiku nasilja, ratnih zločina i istrebljenja na temelju rasne ideologije“, piše povjesničar Christoph Kösters iz bonske „Komisije za suvremenu povijest“. „Ali dali su izvanrednu izjavu protiv ubojstava bolesnika i Židova, ali i protiv neobuzdane brutalizacije rata.“

Pristup unutar Biskupske konferencije bio je vrlo kontroverzan: biskupi su na početku rata pozivali na ispunjavanje domoljubne dužnosti, ali su se suzdržavali od nacionalnih i ideoloških opredjeljenja. Crkvene institucije bile su prirodni dio njemačkog ratnog društva, posebno u zdravstvenom sektoru. Rat je također tumačen kao Božji test.

U isto vrijeme, Katolička Crkva je sebe vidjela kao metu kontinuiranih napada nacista. Biskupi su u početku odgovarali na kršenja crkvenih prava i vjerskih sloboda ponajprije besplodnim peticijama svog 80-godišnjeg predsjednika konferencije, wroclawskog kardinala Adolfa Bertrama.

Nastala je duboka kriza vodstva. Neki od biskupa su se uvjerili da Crkva više ne može šutjeti o temeljnim kršenjima ljudskih prava. Münsterski biskup Clemens August von Galen dao je prvu javnu izjavu u ljeto 1941. kada je u svojim poznatim propovijedima prosvjedovao ne samo protiv oduzimanja samostana, već i protiv samovolje Gestapa i ubijanja invalida. Berlinski biskup Konrad von Preysing i novi kölnski nadbiskup Joseph Frings također su 1942. upozorili na kršenje božanskog zakona i prirodnih ljudskih prava koja iz njega proizlaze.

U ožujku 1943. biskup Hildesheima Joseph Godehard Machens zalagao se za zajedničku javnu izjavu Njemačke biskupske konferencije o neotuđivim pravima ljudi, osobito otkad su katolička „ciganska djeca“ („Zigeunerkinder“) pokupljena iz domova u njegovoj biskupiji. Činjenica da je biskupska konferencija uspjela doći do pastoralnog pisma o Deset zapovijedi također ima veze s odsutnošću kardinala Bertrama na odlučujućem zasjedanju biskupa i vještom taktikom münsterskog biskupa Clemensa Augusta von Galena, piše povjesničarka Maria Anna Zumholz u zborniku o katoličkim biskupima u vrijeme nacional-socijalizma.

„Biskupski prigovor očitim kršenjima zakona nije proizašao iz loma, nego više iz održavanja lojalnosti državi do njezina pada 1945.“, sažima povjesničar Kösters. „Međutim, svojim sve glasnijim prosvjedima protiv prijetnji kršćanskim temeljima njemačke države, biskupi su razotkrili unutarnju totalitarnu stvarnost nacističkog režima“, zaključuje Kösters, izvještava KNA.

Katolički biskupi u Njemačkoj obilježili su 75. obljetnicu završetka II. svjetskog rata opširnom izjavom „Njemački biskupi u Svjetskom ratu“ („Deutsche Bischöfe im Weltkrieg“), objavljenom 29. travnja 2020. godine.