Preč. Horvat bio je svećenik Sisačke biskupije, a preminuo je u petak, 26. siječnja u 92. godini života i 66. godini svećeništva u Svećeničkom domu u Zagrebu. Koncelebrirali su generalni vikar mons. Ivica Mađer, biskupski vikar i prepošt Stolnog kaptola sv. Križa mons. Marko Cvitkušić, ravnatelj Svećeničkog doma u Zagrebu mons. Juraj Jerneić, domaći župnik Tomislav Kos te tridesetak svećenika.

Uz obitelj pokojnika i domaće župljane od preč. Horvata su se oprostili i župljani župe Topusko gdje je on proveo pedeset godina svog svećeničkog života.

U propovijedi biskup je prenio izraze sućuti zagrebačkog nadbiskupa u miru kardinala Josipa Bozanića, zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše i varaždinskog biskupa Bože Radoša, poručivši kako je ispraćaj svakog svećenika prije svega zahvala Bogu za njegov život i poziv.

Osvrnuvši se na pročitano Evanđelje po Ivanu biskup je podsjetio kako ono govori o euharistiji, o tome da je Isus, kruh živi koji je s neba sišao. „Mi znamo da bez svećenika nema euharistije i slavlja mise, a bez euharistije nema Crkve i obrnuto. U ovoj je crkvi prije 92 godine kršten naš pokojnik Franjo i ovdje je činio prve korake u svojoj vjeri. Bio je blizak svećenicima te je i sam dobio poziv i poželio ići tim putem, da bude pastir i da predvodi Crkvu Božju gdje ga Gospodin postavi. Kada je nakon škole i fakulteta bio zaređen za svećenika on je najveći broj svojih svećeničkih godina proveo upravo na području naše Sisačke biskupije. Prvo kao župnik u Divuši i Gvozdanskom, a zatim od 1961. godine sve do umirovljenja 2011., dakle punih 50 godina, bio je župnik u Topuskom. Tu je dijelio dobro i zlo sa svojim vjernicima. Tu ga je nažalost zatekao i Domovinski rat koji ga je protjerao kao i njegove župljane, a posebno ga je pogodilo rušenje župne crkve. Kada se vratio, nakon rata, započeo je iznova graditi živu Crkvu i podizao je iz ruševina župnu crkvu Pohoda BDM u Topuskom. Tako je u svojoj revnosti i pobožnosti ustrajao do mirovine“, rekao je biskup dodavši kako ga pamti kao svećenika zauzetog za svoj poziv i vjeru.

Biskup se prisjetio kako je kao mladi svećenik 1990. godine osobno bio uveden u službu župnika Hrastovice upravo od strane preč. Horvata koji je u to vrijeme bio dekan. „Tu su nam se putevi uvijek križali i više smo se puta susretali. Tako sam jednom prilikom, nakon Domovinskog rata, doveo u Topusko goste iz Njemačke, a on nam je pokazao kip Krista iz groba koji je pronašao u spaljenoj crkvi. Jedna strana tog kipa bila je potpuno uništena, a druga sačuvana. On je plačući govorio o svemu što se dogodilo njegovoj župi i tom Isusu koji je preživio pustošenje, rat i palež. Vidjelo se da on to govori iz svoje duboke vjere i da je za njega to bilo čudo. Bogu je zahvaljivao na tom kipu, što je mu je ostala i srušena crkva i raspršena župna zajednica. Na kraju, on je zato i imao snage i volje te je okupio svoj narod i sagradio novu crkvu“, ustvrdio je biskup te na kraju zaključio kako je poruka odlaska ovog svećenika u vječni život da se isplati i da je lijepo živjeti za Crkvu, Boga i bližnje.

Nakon popričesne molitve u ime Stolnog kaptola sv. Križa od pokojnika se oprostio prepošt Cvitkušić, u ime župe Topusko župnik fra Ante Peran i pastoralna vijećnica Đurđa Kovačević te u ime Svećeničkog doma u Zagrebu ravnatelj Jerneić.