Potrebni elementi za utvrđivanje glasa svetosti u biskupijskoj fazi postupka za proglašenje blaženim

Komentar na Dio I., Naslov II., Upute ‘Sanctorum Mater‘

I. Uvod

Ovo razmišljanje želio bih započeti riječima Drugog vatikanskog sabora o svetosti. Crkva je otajstvo svetosti. Tako čitamo u Konstituciji Lumen gentium:

“Tako su svi u Crkvi… pozvani na svetost. Ta se, pak, svetost Crkve neprestance očituje i mora očitovati u plodovima milosti koje Duh proizvodi u vjernicima; ona se izražava u mnogo oblika kod pojedinaca koji u svojem životnom redu teže savršenstvu ljubavi tako da izgaraju za druge.”[1]

Ovaj tekst je temeljan jer izrazima „očituje se i mora očitovati“ naglašava otkrivateljski karakter svetosti: u svetima „Bog ljudima živo očituje svoju prisutnost i svoje lice“.[2]

Ovo „očitovanje“ je primarni temelj glasa svetosti koji je jednom vjerniku potreban da bi ga Crkva službeno predložila kao uzor evanđeoskog života svim vjernicima. Također, iz ovoga proizlazi još jedna važna posljedica, možemo reći bitna za biskupa u vođenju kanonskog postupka za proglašenje blaženim: budući da se radi o očitovanju, glas svetosti mora biti ne samo potvrđen, nego i pokazan, dokazan i dokumentiran. Nije riječ samo o vox populi, glasu naroda, već točnije rečeno, riječ je o glasu koji pretpostavlja i svjedočanstva i konkretne dokaze. Drugim riječima, to se mora moći dokazati na temelju izjava svjedoka, tj. stvarnih osoba, imenom i prezimenom, uvjerenih u svetost kandidata za časti oltara, te objektivnim, konkretnim i dokumentiranim dokazima koji govore u prilog svetosti neke osobe.

Kao što znamo, kult svetaca svoj početak imao je u spontanom štovanju vjernika, a on se očitovao posjetom određenim mjestima (primjerice, grobovima ljudi koje su smatrali svetima) ili spomenom na značajne datume (npr. dan njihove smrti). Ovako shvaćen glas svetosti nije samo sociološka činjenica, nego on ima svoju vlastitu teološku sadržajnost, koja postaje temeljni uvjet za proces proglašenja blaženim. Svrha provjere glasa svetosti nije ispitivanje fenomena javnog mnijenja, već ono ide za tim da se shvati sensus fidei naroda Božjega.

II. Definicija glasa svetosti

Uputa Sanctorum Mater[3], pozivajući se na definiciju koju je dao Benedikt XIV.[4], ovako sažima koncept slave svetosti u Kauzama svetaca:

„Glas svetosti je mišljenje rašireno među vjernicima o čistoći i neporočnosti života sluge Božjega te o krepostima koje je on vršio u herojskom stupnju“[5].                                                            „Glas mučeništva je mišljenje rašireno među vjernicima o smrti koju je sluga Božji podnio zbog vjere ili zbog kreposti koja je povezana s vjerom“[6].

Nakon što je Sveti Otac Franjo prepoznao novi put u postupcima za proglašenje blaženim – polaganje života[7], ovaj se put sada može dalje definirati:

„Glas prinosa života je mišljenje rašireno među vjernicima o slobodnom i dragovoljnom prinosu života ‘propter caritatem’ i sigurnoj smrti u kratkom roku”.[8]

Jednostavno rečeno, u izlaganju koje slijedi upotrijebit ću izraz glas svetosti, misleći pod tim izrazom, u načelu, i na glas mučeništva i prinos vlastitog života.

III. Neke prethodne normativne reference na Sanctorum Mater

Prije nego što izravno uđemo u temu glasa svetosti i povezanim zahtjevima koje prema Uputi Sanctorum Mater dijecezanski biskup mora uzeti u obzir, preporučljivo je istražiti kako se ova dimenzija postupka kanonizacije tretira i u drugim normativnim dokumentima, a koji su trenutno na snazi.

Apostolska konstitucija Divinus perfectionis Magister[9] odmah nakon predgovora, u prvoj točci govori o glasu svetosti:

„Dijecezanskim biskupima ili hijerarsima i ostalima koji su s njima u pravu izjednačeni, u granicama njihove jurisdikcije, bilo po službenoj dužnosti bilo na molbu pojedinih vjernika ili zakonitih skupina i njihovih zastupnika, pripada pravo (ius competit inquirendi) da istraže život, kreposti ili mučeništvo te glas o svetosti ili mučeništvu… sluge Božjega…“[10]

Ovo je jedini put da Apostolska konstitucija govori o tome. Međutim, ovom izjavom potvrđuje se temeljna dužnost biskupâ da istražuju kauze svetaca, ne samo život, kreposti, mučeništvo i prinos života, nego i glas svetosti. U tom smislu navedeno je, na izričit i obvezujući način, da je među bitnim i neizostavnim elementima na koje se biskupijska istraga mora usredotočiti i glas svetosti.

Neke daljnje reference se uz to  nalaze i u Normae servandae in Inquisitionibus ab Episcopis faciendis in Causis Sanctorum.[11]

Prvo se navodi da je

„zadaća postulatora prije svega da provede ispitivanje o životu sluge Božjega, o kojem se radi, da vrednuje glas o njegovoj svetosti i važnost kauze za Crkvu i da o tome izvijestiti biskupa“.[12]

Ova istraga služi postulatoru i da biskupu, zajedno s molbom preda i „iscrpan izvještaj… o glasu svetosti i čudesnih znakova“[13] i „popis osoba koje mogu pridonijeti da se ustanovi istina o krepostima ili mučeništvu sluge Božjega, a i o glasu svetosti i čudesa, ili koje se tome mogu suprotstaviti”.[14]

Upravo citirane normativne reference proširuju horizont dublje analize glasa svetosti i za postulatore koji imaju dužnost istraživati ​​kako bi biskupu predočili dokazne elemente, uključujući i one dokumentarne, na koje se može i mora pozivati ​​u svom radu, a da se pritom ne ograničavamo isključivo na njih.

Drugi aspekt koji Normae servandae ističe jest činjenica da se glas svetosti na osobit način mora uzeti u obzir u fazi prikupljanja svjedočanstava. Naime, promicatelj pravde, na temelju materijala kojim raspolaže, mora

„sastaviti pitanja koja su prikladna da se ispita i ustanovi istina o životu, krepostima ili mučeništvu, o glasu svetosti ili mučeništva sluge Božjega“.[15]

Posebno je zanimljiva i sljedeća točka koja to potvrđuje:

„u drevnim pak kauzama neka se pitanja odnose samo na glas o svetosti ili mučeništvu koji još traje, i ako je potrebno, na štovanje sluge Božjega u novije vrijeme“.[16]

[1] Lumen gentium, br. 39.

[2] Lumen gentium, br. 50.

[3] AAS, 99(2007), str. 465-517.

[4][4]  BENEDIKT XIV., La beatificazione dei servi di Dio e la canonizzazione dei beati, vol. II/2, Vatikan, 2013., 132-133 (I. II, pogl. 39, br. 7): „Općenito, glas svetosti nije ništa drugo nego glas ili opće mišljenje o čistoći i neporočnosti života te o krepostima koje je pokojni sluga ili službenica Božja vršila trajno kroz dobra djela i u svakoj prilici te iznad uobičajenog načina njihova prakticiranja s obzirom na druge pravedne muškarce ili žene, ali i glas o čudesima koja je Bog učinio po njihovu zagovoru; i to tako da ih mnogi, nakon što se prema njima pojavi pobožnost na jednom ili više mjesta, zazivaju u svojim potrebama, i da ih na temelju prosudbe autoritativnih ljudi smatraju dostojnima da budu uvršteni u katalog blaženih ili svetaca od strane Apostolske Stolice. Isto tako, glas mučeništva nije ništa drugo nego glas i opće mišljenje da su muškarci ili žene strpljivo podnijeli smrt koja im je nanesena zbog Kristove vjere ili zbog kreposti koja se odnosi na tu vjeru, te da su ih slijedili znakovi ili čuda po njihovu zagovoru koji očituju njihovu slavnu smrt; i to tako da ih mnogi, nakon što se prema njima pojavi pobožnost, zazivaju u svojim potrebama, i da ih na temelju prosudbe autoritativnih ljudi smatraju dostojnima da ih rimski prvosvećenik unese u katalog blaženih i svetaca.“

[5] Sanctorum Mater, čl. 5 § 1.

[6] Sanctorum Mater, čl. 5 § 2.

[7] FRANJO, Apostolsko pismo Maiorem hac dilectionem o polaganju života, 11. srpnja 2017.

[8] Usp. HILGEMAN W. – SPEDICATO E., Prontuario delle Cause dei Santi. La fase diocesana. Commenti e formulari, GBP, Pontificia Università Gregoriana-Pontificio Istituto Biblico, Rim, 2021., str. 36.

[9] AAS, 75(1983), str. 349-355.

[10] Divinus perfectionis Magister, 1.

[11] AAS, 75(1983), str. 396-403.

[12] Normae servandae, 3b.

[13] Normae servandae, 10, 1°.

[14] Normae servandae, 10, 3°.

[15] Normae servandae, 15a.

[16] Normae servandae, 15b.