IV. Uputa Sanctorum Mater

a) Glas svetosti – nužan element svakog postupka za proglašenje blaženim i svetim

Iz naslova II. Sanctorum Mater i iz drugih članaka ove Upute jasno proizlazi da je temeljni i neizostavni element svakog postupka za proglašenje blaženim i svetim glas svetosti i mjerodavni biskup mora ga izričito uzeti u obzir.[17] Ovaj element je neophodan i mora biti predmet prethodne provjere prije pokretanja postupka. Sanctorum Mater je u tom pogledu jasna: prije nego što odluči o početku postupka, dijecezanski će biskup morati provjeriti prisutnost autentičnog i raširenog glasa svetosti.[18] O pozitivnom ishodu ove prethodne provjere ovisi hoće li biskup prihvatiti ili ne prihvatiti postulatorovu molbu.[19]

Stoga, glas svetosti je temeljni i nužni element čija prva ocjena pripada mjerodavnom biskupu. Kao što smo vidjeli, postulator ima dužnost prikupiti i predočiti biskupu dokumentaciju o glasu svetosti, kako bi ovaj mogao pristupiti gore navedenoj prethodnoj procjeni.[20]

b) Obilježja glasa svetosti

Uputa Sanctorum Mater definira zahtjeve koje mjerodavni biskup mora imati na umu na takav način da može primjereno ocijeniti postojanje i vjerodostojnost glasa svetosti:

„Glas treba biti spontan, a ne umjetno stvoren. Treba biti postojan, trajan, raširen među vjerodostojnim osobama i prisutan u znatnijem dijelu naroda Božjeg“.[21]

― Spontani glas svetosti, a ne umjetno stvoren: razlozi.

Potreban glas svetosti mora biti spontan, a ne stvorena na stolu. U jednom drugom članku Sanctorum Mater govori se o autentičnom glasu svetosti.[22] Čini se da je ovaj zahtjev jasan i pretpostavlja da bi se, iz raznih razloga koji nisu povezani s istinskim dobrom Božjeg naroda, moglo promicati neko djelo polazeći od pogrešnih pretpostavki i od glasa koji nije u potpunosti takav da bi se smatrao autentičnim. Čak i ako se želja ili subjektivna procjena čine ljudski razumljivima (primjerice opstanak redovničkog instituta ili povećanje broja zvanja), biskup mora mudro procijeniti stvarne razloge za otvaranje nekog postupka. Upravo spomenuti ili slični razlozi, ako su u ishodištu otvaranja postupka za proglašenje blaženim, predstavljaju umjetan način stvaranja glasa svetosti. Da bismo vidjeli radi li se o autentičnom glasu svetosti, potrebno je imati na umu temelj takva glasa. U postupcima za proglašenje blaženim i svetim, temelj glasa svetosti je opće uvjerenje da je kandidat za proglašenje svetim živio, vršeći kršćanske kreposti ne povremeno, nego kontinuirano, daleko iznad uobičajene prakse dobrih kršćana. Isto vrijedi i za temelj glasa o mučeništvu koje, da bi bilo vjerodostojno, mora biti utemeljeno na zajedničkom uvjerenju vjernika da je kandidat doživio smrt koja mu je nanesena iz mržnje prema vjeri ili prema drugoj kreposti koja je s njom povezana. Konačno, isto razmišljanje mora se primijeniti i na glas prinosa života.

Zbog toga autentični glas svetosti ne može se onda temeljiti na nekim fenomenima kao što su stigme, viđenja, ukazanja itd. Iako čine važan element u životu osobe, oni su uvijek Gospodinovi darovi, a ne demonstracije svetoga života.

Autentičan i spontan glas svetosti ne može se izjednačiti ni s značajem koji je osoba imala u povijesti, s djelima koje je utemeljio ili stvorio ili s medijskom popularnošću koju je stekao za života. Mora se mudro razlikovati od dobrog ugleda, javnog obzira, društvene i kulturne glasovitosti.

Stoga, da bi ocijenio je li glas svetosti autentičan, spontan i da nije umjetno stvoren, biskup mora uzeti u obzir dva područja:

1. S jedne strane, mora pažljivo procijeniti je li temelj glasa svetosti kandidata njegov život, kreposti, mučeništvo ili prinos života, odnosno pronalazi li se temelj na kojoj je Božji narod uvjeren u iznimnu narav neke osobe u elementima koji su intimno i suštinski povezani s njim i njegovim životom ili se taj temelj može pronaći u vanjskim stvarnostima, kao npr. ostvarena djela, izvanredni darovi, povijesna važnost itd. U ovom slučaju radilo bi se o pretjeranom pomicanju središta pozornosti s „mišljenja raširenim među vjernicima o čistoći i neporočnosti života te o krepostima“ ili s „mišljenja raširenim među vjernicima da je netko ili neka strpljivo podnio smrt zbog Kristove vjere ili zbog kreposti koja je s tom vjerom povezana“[23], to jest, od nečega svojstvenog životu kandidata za časti oltara, do vanjskih elemenata njegove osobe. Drugim riječima, to bi bilo nešto što je povezano s njim, ali na izvanjski način, što više odgovara popularnosti i glasovitosti nego stvarnom glasu svetosti.
2. S druge strane, biskup mora i pažljivo istražiti temelji li se glas svetosti na životu kandidata ili na elementima koji su povezani s interesima pokretača mogućeg postupka. U tom kontekstu posebnu pozornost zahtijevaju postupci koji se žele pokrenuti na valu emocionalnog utjecaja koji kandidati pobuđuju. Primjerice, tu mislim na zahtjeve za pokretanjem postupaka za osobe koje su ili umrle prerano ili u nekoj tragičnoj okolnosti i na postupke koje su pokrenuli članovi obitelji za neke od svojih bližnjih. U tim slučajevima emocionalni čimbenik ne treba zamijeniti sa spontanim i autentičnim glasom svetosti.

Drugi vanjski čimbenici, koji iskrivljuju autentičan glas svetosti, a onda i njegovu spontanu i istinsku dimenziju, jesu, kao što smo već vidjeli, razlozi koji su pod utjecajem vjerske uvjetovanosti (opstanak vjerske zajednice, počasno mjesto koje treba dati utemeljiteljima), društveni (želja da sveci dolaze iz lokalne sredine), kulturni ili čak politički (pokušaj podržati vrijednost povijesnih događaja ili političkih i nacionalnih izbora).

U molbama pojedinačnih postupaka mogu koegzistirati i jednako se naći različiti elementi koji su prethodno spomenuti, kako oni koji čine temelj autentičnog i spontanog glasa svetosti tako i oni povezani s drugim motivima. Sposobnosti i razboritosti biskupa pripada da zna procijeniti i razlučiti radi li se o prevladavanju razloga koji podupiru spontanost i autentičnost glasa svetosti ili se radi o umjetnom stvaranju glasa svetosti. Čini se da je u ovom djelu razlučivanja osnovni kriterij procijeniti je li temeljna referenca osobni i unutarnji život kandidata o kojem se propituje Božji narod ili se tu prvotno radi o vanjskim elementima, kao što su njegova djela, popularnost ili drugo.

Autentičnost i spontanost glasa svetosti mora biti utemeljen, dakle, on mora nastati među vjerodostojnim osobama koje su istinski uvjerene u svetost kandidata za časti oltara, a ne među osobama koje su zainteresirane za beatifikaciju ili kanonizaciju neke osobe iz vlastitih pobuda.

Razmišljajući o spontanom, a ne umjetno stvorenom glasu svetosti, značaj i moć koju moderni komunikacijski alati mogu primijeniti na taj glas, također zaslužuju pozornost. Publikacije, internet ili druga sredstva svakako su valjan i koristan alat za širenje znanja o kandidatu za časti oltara. Ovi putovi nude mnoge mogućnosti i danas moramo uzeti u obzir. No, s druge strane, oni se mogu koristiti za uvjetovanje ili čak stvaranje glasa svetosti koji više ne bi bio spontan. Stoga biskup s pažnjom mora uzeti u obzir da medijsko širenje glasa svetosti koju osoba uživa ne odgovara automatski autentičnom glasu svetosti. Zbog toga je važna razlika između autentičnog glasa svetosti i drugih vrsta širenja o znanju osobe, na primjer društvene, intelektualne, filantropske ili političke prirode.

― Trajan i postojan glas svetosti: vremena.

To su zahtjevi koji se prije svega usredotočuju na vremensku dimenziju. U tom pogledu Sanctorum Mater izričito govori o glasu svetosti, koji je vjernik katolik uživao za života, u smrti i nakon smrti.[24] Čini se logičnim da se u odnosu na mučeništvo ili prinos života, glas koji je uživao kandidat za časti oltara tiče ne toliko života, već prije svega tiče se trenutka mučeništva ili prinosa života i razdoblja koje slijedi. Ovaj se zahtjev jasno odnosi na aspekt kontinuiteta tijekom vremena. Autentični glas mora biti neprekinut i postojan, a ne da bude rezultat trenutne pozornosti, već postojanog interesa i uvjerenja Božjeg naroda. Bude li razdoblja opadanja ili čak prekida u očitovanju glasa svetosti, biskup treba pažljivo istražiti sve razloge koji ih povijesno opravdavaju.

U prošlosti je glas svetosti morao rasti s vremenom. Međutim, danas se čini da je zakonodavstvo zadovoljno trajnim i postojanim, a ne nužno rastućim, glasom svetosti.

― Glas svetosti raširena među vjerodostojnim osobama, prisutan ​​u značajnom dijelu Božjeg naroda: kvaliteta i kvantiteta Božjeg naroda

Nisu samo knjige, konferencije, brošure, prisutnost na radiju, televiziji ili na internetu ono što čini temelj autentičan glas svetosti, nego prije svega ljudi u kojima se to uvjerenje stvorilo i u kojima se ono nastavlja. Zbog toga, osim kako i gdje je klijao glas svetosti, bitno je provjeriti od koga je stvoren, kod koga se nastavlja i od koga se aktivno širi.

Prije svega, Sanctorum Mater govori o vjerodostojnim osobama. Ova izjava se odnosi na kvalitetu ljudi koji potvrđuju prisutnost glasa svetosti, tj. dobro mišljenje i poštovanje koje uživaju u društvu. Stoga se do zaključka u autentičan glas svetosti može proizvesti i iz činjenice da je prisutan među posebno kvalificiranim ljudima. To se može odnositi i na njihov moralni status (vjerodostojne i pouzdane osobe, koje se smatraju istinoljubivima, bez kaznenih dosjea, itd.), ali i na službe koje imaju (biskupi, župnici, redovnički poglavari, laici koji su posebno uključeni u život mjesne Crkve). U ovom slučaju, prije prosuđivanja zasluga kandidatove svetosti, pribjegava se intimnom uvjerenju ljudi, utemeljenom na njihovom autoritetu i vjerodostojnosti.

Drugo, Uputa se referira i na znatan dio Božjeg naroda; no tu se u prvom redu ne misli samo na kvantitativne podatke koje treba shvatiti u čisto numeričkom ili statističkom smislu. Značajan dio, iako se ne odnosi na ukupnost, ukazuje na to da glas svetosti mora biti prisutan u uvjerenju priličnog broja vjernika i ne može biti ograničen na brojčano malu skupinu. Ova se izjava odnosi se i na sastav Božjeg naroda u kojem živi glas svetosti. U tom smislu mora se očitovati, iako različitim intenzitetom zbog životnih karakteristika kandidata za časti oltara, kako među klerom, tako i među redovnicima i laicima. Glas se teško može definirati kao autentičan ako se javlja samo među članovima vjerskog instituta, ili među članovima obitelji, ili među članovima grupe koja namjerava promicati postupak.

Poseban slučaj predstavljaju kandidati za časti oltara čije stanje ili način života uključuje ograničenje kontakata s drugim ljudima. Kao primjer možemo navesti klauzurne redovnice, čiji je glas svetosti nužno ograničen.

U postupcima za proglašenje blaženim, uz neke iznimke (primjerice, Majka Terezija iz Kalkute, Ivan Pavao II.), prisutnost glasa svetosti ograničen je na naciju, biskupiju ili čak grad. Čak i ako se teritorijalno čini ograničen, prisutnost glasa svetosti uvijek se mora odnositi na vjerodostojne osobe i znatan dio naroda Božjega na nekom određenom području.

[17] Sanctorum Mater, čl. 4 § 1: „Kauza beatifikacije i kanonizacije odnosi se na vjernika katolika koji je za života, u smrti i nakon smrti uživao glas svetosti, živeći na herojski način sve kršćanske kreposti; ili uživa glas mučeništva jer je izbližega slijedio Gospodina Isusa Krista i žrtvovao život mučeničkom smrću“.

[18] Sanctorum Mater, čl. 7 § 1: „Prije nego što odluči započeti kauzu, dijecezanski ili eparhijski biskup treba utvrditi uživa li sluga Božji u znatnijem dijelu naroda Božjega vjerodostojan i raširen glas svetosti ili mučeništva, zajedno s vjerodostojnim i raširenim glasom znakova“.

[19] Sanctorum Mater, čl. 40 § 1: „Poštujući čl. 45 § 1 ove upute, dijecezanski ili eparhijski biskup moći će prihvatiti molbu za pokretanjem kauze nakon što je prosudio da postoji vjerodostojan i raširen glas svetosti ili mučeništva i znakova“.

[20] Sanctorum Mater, čl. 8 § 1: „Najprije postulator mora prikupiti isprave o glasu svetosti ili mučeništva i o glasu znakova te ih dati na uvid, uime pokretača, mjerodavnom biskupu“.

[21] Sanctorum Mater, čl. 7 § 2.

[22] Usp. Sanctorum Mater, čl. 40 § 1.

[23] BENEDIKT XIV., La beatificazione dei servi di Dio e la canonizzazione dei beati, vol. II/2, Vatikan, 2013., 132-133 (I. II, pogl. 39, br. 7)

[24] Sanctorum Mater, čl. 4 § 1.