Dok središnje hodočasničko misno slavlje biva u večernjim satima, ujutro na hodočasničkoj misi posebno sudjeluju vjernici iz Župe sv. Roka u Galižani među kojima uobičajeno uvijek ima i hodočasnika koji tih devet kilometara hodočaste pješice. Ove je godine obje hodočasničke mise predvodio fra Diego Deklić, župnik Župe sv. Antuna Padovanskog u Puli, od kuda oci franjevci ex currendo upravljaju tim svetištem. Na večernjem misnom slavlju uz fra Diega u koncelebraciji je bio o. Job Mikolić, koji pastoralno poslužuje to svetište i vlč. Dragutin Petrović, umirovljeni svećenik koji je rodom iz naselja nadomak tog svetišta.

Na početku homilije fra Diego je u duhu misnog Evanđelja naglasio kako su na uskrsno jutro žene došavši na Isusov grob našle ga praznog, što je kod njih izazvalo zbunjenost, a u njihovim srcima strah. No, na anđelovu riječ da Isus više nije u grobu, obuzela ih je velika radost i kao da se u njihovim srcima miješanju dva osjećaja: strah i radost. „To se događa kada susretnemo neki događaj koji nas nadilazi, koji nismo očekivali.“ Odlazeći s groba  susreću samoga Isusa koji ih pozdravlja. U tom je vidu propovjednik ukazao na zanimljivost. Naime, pri svim susretima uskrslog Isusa i sa ženama i njegovim učenicima, Njegove prve riječi su „Ne bojte se“.

U ovom današnjem susretu s Isusom, i u ovoj svetoj misi mi susrećemo s Njim. Ne susrećemo ga tako da ga gledamo očima, ali ga susrećemo u našoj vjeri, jer znamo da je On prisutan ovdje dok slavimo sveta otajstva, dok slavimo svetu euharistiju, Isus je ovdje prisutan, kao što je obećao, „gdje su dvojica ili trojica  sabrana u moje ime, ondje sam i ja među njima“. Dakle, mi smo jutros, poput onih žena došli susresti Isusa. I nama uskrsli Isus želi ponoviti te iste riječi „Ne bojte, se“, posvijestio je propovjednik, te nastavio „koliko je toga u našem životu čega se bojimo. Živimo u vremenu koje je sve više opterećeno strahom od ratova. Mislili smo da smo kao ljudi nadišli te sukobe, a vidimo sve veće i veće prijetnje novih ratova oko nas. No, Isus svojima koji mu vjeruju kaže: ‘Ne bojte, se’. To nije neka prazna fraza, nego oni koji pripadaju Bogu, koji vjeruju Isusu Kristu, nemaju razloga za strah, jer Bog je onaj koji uvijek ima zadnju riječ, i u ljudskoj povijesti i u našem životu.“

Nadalje, ukazao je i na druge Isusove riječi upućene ženama „Idite, javite mojoj braći da pođu u Galileju“. Naime,  prve Isusove učenice i pobožne žene bile su pozvane kao apostoli, kao oni koji će biti Isusovi glasnici, te žene koje su koje su ostale Isusu vjerne i onda kada su učenici pobjegli. „Zanimljivo je primijetiti tko je Isusovu ostao vjeran i u njegovoj muci i nakon njegove smrti: nisu to bili njegovi apostoli, koji su se nakon događaja u Getsemanskom vrtu od straha razbježali. Ostale su vjerne obične, jednostavne, male žene koje su ga slijedile kao njegove učenice. Upravo su nam one primjer kako se Isusu ostaje vjeran i onda kada možda mnogi od Njega odlaze“ rekao je fra Diego, te podsjetio, kako je i danas možda takvo vrijeme i pravi izazov, jer mnogi otpadaju od vjere, više ne idu za Isusom. No, „važnoj je ostati vjeran i Isusov svjedok i onda kada je dobro i kada nas je puno, ali i kada je teško i kada nas je manje“. No, upozorio je, kako ne smijemo biti samo svjedoci na riječi, da mnogo pričamo, već da govorimo našim vlastitim životom, „jer onako kako živimo tako svjedočimo Isusa. Ako je naš život u skladu s evanđeljem, u skladu s Isusovom dobrotom i ljubavlju onda je to najbolje svjedočanstvo koje mi možemo dati za Isusa i za našu vjeru.“

Na kraju homilije je podsjetio kako je Isusova Majka bila prava kršćanka, jer ne samo što je bila njegova majka, bila je njegova najvjernija učenica, jer je u svome životu živjela vrednote evanđelja koje je njezin sin propovijedao. „Molimo i mi Blaženu Djevicu Mariju, našu nebesku majku da nam pomogle da uz Isusa ostanemo vjerni kako je i ona bila vjerna, da ostanemo trajno uz njega našim kršćanskim životom, da bismo tako mogli biti pravi Kristovi svjedoci.“

Jutarnju je misu glazbeno animirao zbor Župe sv. Roka iz Galižane, a večernju zbor svetišta.

Pobožnost prema Majci Božjoj na tome mjestu nalazi svoje krojene u davnim vremenima, kada su, prema legendi redovnici cenobiti, na dolasku iz Svete Zemlje donijeli lik Gospe s brda Karmel. Nakon njihovog odlaska lik Gospe se čuvao pulskoj katedrali. No, prema zapisima, negdje u 15. stoljeću kip je jednoga dana osvanuo ponovno u Šijani, na jednom stablu hrasta plutnjaka. Narod je ondje sagradio crkvicu, na čijem je mjestu u 1887. sagrađena sadašnja crkva, te ju je posvetio porečki i pulski biskup Ivan Krstitelj Flapp.

To je svetište posebno postiglo popularnost ozdravljenjem Marie Bigolo 1849. koja je, već gotovo na umoru, tražila da je se odnese onamo na misu te je, nakon jedanaestomjesečne paralize, tijekom mise ustala i otišla hodajući na pričest. Nakon što je Napolenova vlast 1806. zatvorila dva pulska samostana, dolaskom Italije uvidjela se potreba redovničkog prisustva, uz već postojeći dijecezanski kler. Iz Venecije je 1919. došao p. Tito Castagna, i iste je godine Sveta Stolica dopustila otvorenje franjevačke kuće uz Svetište Majke Božje u Šijani. Nekoliko godina kasnije, 1925. ondje je otvoreno sirotište, Orfanotrofio dell’Angelo. Franjevci su ondje živjeli do 1970., a od tada poslužuju svetište ex currendo iz Samostana sv. Antuna Padovanskog. Od 1949. ondje su imale samostan i Kćeri milosrđa koje je osnovala bl. Marija Petković, a od 1977. do 2001. imale su ondje i dječji vrtić.