Slavljenik je misom, zajedno sa sestrama, zahvalio Bogu i Majci Božjoj Karmelskoj za 50 godina svećeništva, za služenje Bogu, Crkvi i salezijancima.

U homiliji, don Stjepan se osvrnuo na dar svećeništva te je između ostalog rekao: „Slavim poniznim i vjernim srcem poput Marije, svjestan da je sve Božji dar; zahvalnim srcem svjestan da je Boga hvaliti najveće u životu s čime možemo pokazati kome pripadamo i za kim hodimo (…). Gledajući tih mojih 50 godina, sad sam svjestan kako je Bog bio dobar prema meni, u meni i u mnogima po meni. Drago mi je da sam mogao biti vidljivi znak nevidljive Božje ljubavi, kako kažu naše salezijanske Konstitucije. To želim ostati i dalje, do svoje smrti; da svaki koji me susretne može računati s Bogom.“

Kazao je da je evanđelje toga dana „tipično salezijansko“. Isusovi učenici su branili da mu donose dječicu. No, On je vidio drugačije, te im je rekao: „Pustite dječicu i ne priječite im k meni jer takvih je kraljevstvo nebesko! (Mt 19, 14).“

Naglasio je da je dječja duša ogledalo u kojem se može vidjeti kako živjeti s Bogom, kako biti otvoren Bogu. Ako netko želi vidjeti nebo, onda može pogledati u dječje oči. Bog i nebo se ogledaju u dječjim očima. O tome govori i sv. Mala Terezija koja smatra da ostati pred Bogom dijete znači živjeti nebo, misli su jubilarca.

Na kraju homilije obratio se sestrama sa željom da i dalje bude dionik njihovih molitava i žrtava.

Prije zlatomisničkog blagoslova don Bolkovac se još jednom zahvalio Bogu i prisutnima na duhovnoj pratnji te naglasio da je tijekom 10 godina dijelio sa sestrama i dobro i zlo; dobro da drži, a zlo da opominje – sve zbog vjernosti Bogu. Vjernicima je zahvalio i kazao da je vrijeme Božji dar i da su svi pozvani koristiti ga za Boga i bližnjega.